Živote nam truje gomila potpuno nevažnih stvari dok nam one važnije promiču, nemamo strpljenja za nešto više od usputnih komentara, naslova u kojima netko poručuje nekome, uglavnom, neku gadost…
I dramski i televizijski i filmski glumac - sve to se nepotrebno piše, kako bi u tekstu bila koja rečenica više. I ono dramski pisac, a sad i romanopisac! Po meni bi trebalo samo reći Elvis Bošnjak, čovjek ovdašnji, koji radi i stvara u vremenima nesklonim prepoznavanju istinskih vrijednosti; Čovjeka, Glumca i Pisca, što nam ga darova ovo podneblje. Sad je na nama da sve to skupa smjestimo u prikladni okvir. Najbolje bi bilo obojiti zlatnom bojom, kako bismo sjajem izdvojili banalnosti od stvarnih vrijednosti. Taj Elvis, koji ima slavno ime, „drznuo se“ pozvati potpisnika ovih redaka na predstavljanje svog romana Gdje je nestao Kir, 15. lipnja u splitskom HNK, nekoliko dana prije nego ćemo proljeću reći zbogom. Ni slutio nije taj Elvis kako je taj poziv primljen kao najfinija gesta. I rekoh, idem upitati tog Elvisa, za kojega držim da je nešto najbolje što smo dobili u sferi kulture u protekla dva, tri desetljeća, idem ga upitati, onako naivno:
Tko je Kir i gdje je nestao?
Josip Kir, lik iz mog romana izrastao je iz tragične sudbine Josipa Reihl-Kira, načelnika Osječko-baranjske policijske uprave koji je ubijen 1991. godine. Bio je mirotvorac koji je pokušao učiniti sve da do rata ne dođe. Htio je pregovarati. Na pregovore je odlazio nenaoružan i bio je poprilično uspješan u tome. Izgovorio je čuvenu rečenicu „Dok sam ja živ, rata između Srba i Hrvata u Slavoniji neće biti“. Na žalost nije poživio. Pao je pokošen metcima hrvatskog ekstremista. A sjećanje na njega pokosio je naš nemar, naša nesklonost da se suočimo s događajima koji nam pokazuju neugodnije lice.
Dinamika za književnog junaka
Krije li se „opasnost“ da neki koji otvore korice, doslovno shvate sve napisano kao povijesnu istinu? Pretpostavljam da ste tu morali varirati. Pa i vagati, ili pak ne?
- Na početku romana stoji napomena kako je inspiriran stvarnim događajem. Dakle, mislim da je odmah jasno da se radi o umjetničkom djelu a ne o povijesnoj istini. U romanu postoji i određen odmak od realiteta koji nam govori da je od samog događaja možda važnije kako taj događaj dolazi do nas i što sam govori. Slijedio sam, recimo, nekakav put događaja, ali sam mu dao onu dinamiku koja je potrebna za izgradnju književnog junaka i ritma romana. Vagao sam na toj razini, jer nisam želio nigdje izdati ideju glavnog junaka. Htio sam tu biti što precizniji, pa sam konstruirao i razbijao njegove misli, nastojeći ih čistiti na način na koji smatram da ih je i on čistio. Ja nisam poznavao Josipa Reihl-Kira, i svog junaka sam nazvao Josip Kir, bez ovog prvog dijela prezimena, da bih ga razlikovao od stvarne osobe, jer i ne želim tvrditi da je Josip Reihl-Kir bio baš takav. Rezultat tog događaja je bio takav, i politička misao Josipa Reihl-Kira je sigurno bila te kvalitete, ali njegov unutarnji život koji je jako prisutan u romanu, plod je mašte.
E sad dolazimo do one gorke činjenice, do one riječi ZABORAV, koju bih ja vezao uz naše podneblje, sklono zaboravu, pa i nekoj čudnoj ignoranciji. Zašto je tomu tako, zašto neke vrijednosti i činjenice tako tretiramo?
- Svaki narod najviše voli svoje pobjednike. Od njihovih pobjeda rastemo i mi. Ako obožavamo i neke koji su pali, onda je njihov pad zločinačko djelo nekog drugog naroda. Oni su pali suprotstavljeni zlu drugih. I to je naravno razumljivo. Time bildamo svoj ego, oko toga gradimo svoj identitet. Ali ne može samo to biti identitet, ili može, ne znam, ali onda mi se čini da imamo nekih ozbiljnih problema. Na žalost mi svoj identitet ne gradimo oko naših pjesnika, slikara, kipara, glazbenika ili znanstvenika, taj dio nam nedostaje. Kad bismo svoj identitet gradili i kroz takve sadržaje možda bismo shvatili vrijednost žrtve kakvu je podnio Josip Reihl-Kir. Ali nevolja je u tome što Josip Reihl-Kir nije za nas ni u čemu pobijedio. On je pao suprotstavljen našem zlu, pao je od domaćeg metka i zato je malo nezgodan heroj. Time postaje zanimljiv kao književni junak. Ne želim ga nikomu nametati kao heroja, ali on je tu, imamo ga, naš je, nitko nam ga ne može uzeti. Ja sam ga samo ponudio.
Piše se za vječnost
Nestanak? Zašto ljudi nestaju? Evo, znam i za neke glumačke nestanke. Neki su nestali jer nisu uspjeli na sceni biti prisutni (a dato im je!), dok su drugi nestali iz prozaičnog razloga… Zato jer je to naša praksa, naš stav prema zaboravu. Bojite li se nestanka, ne mislim onog neminovnog?
- Zaborav je nužan. Vrijeme sprovodi neku selekciju i ono što je danas bilo jako važno već sutra može biti potpuno nevažno. Korisna vještina, za zajednicu kao i za pojedinca, je prepoznati danas što će sutra biti nevažno i ne uzbuđivati se pretjerano zbog toga. Mi ne vladamo baš tom vještinom, zato nam društvo i je tako histerično. Živote nam truje gomila potpuno nevažnih stvari dok nam one važnije promiču, nemamo strpljenja za nešto više od usputnih komentara, naslova u kojima netko poručuje nekome, uglavnom, neku gadost. Ne bojim se zaborava. Uvijek kažem da se piše za vječnost, jer kad je bilo koja umjetnost u pitanju, letvica stoji tako visoko. Za manje ne vrijedi skakati. Ali ne možeš skakati ni ako si zabrinut za svoj skok. Tako nećeš doskočiti ni do sutrašnjeg dana. Ja svoj posao radim danas, ovog trenutka. No moj posao je jako star, nekoliko tisuća godina stoji prije mene. Ono što pišeš odnosi se prema svemu što je bilo prije tebe, ali putuje naprijed. Ne znam hoće li netko čitati moje drame ili romane za 50 ili 100 godina, i nema smisla da se opterećujem time. Ta vječnost o kojoj govorim za mene postoji danas.
Kao dramskog pisca upoznali smo Vas 2000. godine, kad je praizvedena Vaša drama „Otac“. Od tada smo vidjeli mnoge drame iz Vašeg pera. Dvadeset godina kasnije javljate se kao prozaik. Koja je razlika u pisanju jednog i drugog? Jeste li se drukčije pripremali za pisanje romana?
- To jednostavno rečeno nije isti sport. Za košarku morate razviti neke druge mišiće nego za vaterpolo. Tako i ovdje, rade neki drugi mentalni mišići. Morate čuti novi spisateljski glas, onaj stari, dramski, ne pomaže. Ja se kazalištem bavim više od trideset godina i sagradio sam svoj jezik. On se razvijao polako i doveo me je i do nekih stvari koje nisam očekivao. Roman mi je bio u planu odavno, ali čekao sam taj glas, negdje sam ga naslućivao ali nisam ga čuo. Pisati sam počeo kad mi se konačno javio. Danas ga čujem, prepoznajem ga, osjećam u kojem smjeru će ići, ali znam i da ga moram brusiti, čistiti, učiniti ga jasnijim.
Koliko ste kroz pisanje izbrusili sebe? Koliko Vas je to promijenilo, pomoglo Vam da se upoznate sa sobom?
- Poznajem se već pedeset godina i rekao bih da imam poprilično dobar uvid. Pisanje me je svakako mijenjalo, ali čovjek teško odustaje od sebe, štogod on bio. U meni je svakako još puno starog, dosadnog i poznatog mi mene. Ono što me više zanima je kamo može misao. Najvažnije što sam naučio kroz godine bavljenja ovim poslom je da je misao puno slobodnija od mene. Ona i ja nismo isto. Ona ima neki svoj put, često neovisan o meni. Naučio sam pustiti je. Gdje će, ne znam, zato i pišem.
