[dropcap]A[/dropcap]rgentinac Felipe Čudina Begović, čiji je pradjed iz Bristivice iznad Trogira, u opernom je zboru splitskog teatra šest mjeseci. Došao je u Hrvatsku prije nešto više od dvije godine, a debut na daskama splitskog teatra imat će u Krabuljnom plesu kao operni solist, bas bariton. To mu je ujedno ujedno i debut u Europi. Pjevao je u Argentini sedam godina u najznačajnijim teatrima kao solist u Rigolettu, Hamletu, Hofmanovim pričama, Seviljskom brijaču, Turandotu i mnogim drugim operama. Stipendist je posebnog programa za hrvatske povratnike. Studira Hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu.
Kako se snalazite s hrvatskim jezikom?
- Kao dijete gledao sam engleske i američke filmove. Tako sam naučio engleski. Mnogo ljudi, naročito žene u Hrvatskoj gledaju sapunice i znaju španjolski bolje nego ja hrvatski jer nisam imao mnogo prilika vidjeti hrvatske filmove. Baba me naučila: nož, pinjur i to je to. Prvih šest mjeseci su bili jako teški jer nisam znao ništa. Vidim da svi pričaju hrvatski i da ne vole puno engleski. Ovdje moraš znati hrvatski da bi se dobro sporazumio.
Kakvi su vam planovi? Ostajete li trajno u Hrvatskoj?
- U Argentini mi je bilo puno drago, ali mi je višegodišnja želja bila živjeti u Europi. Imam hrvatske krvi, sad i državljanstvo. Planirao sam da mi Split bude početak, ali sam se zaljubio u njega. Ja sam iz Buenos Airesa, grada od 14 milijuna stanovnika. Sad da idem na posao sat i po vremena autobusom mi je nezamislivo. Ovdje se prošetam kroz grad i vidim more. To mi je super.
Plan mi je bio javiti se na audiciju u Europi. U Rimu sam trebao nastupiti u Aidi, ali zbog korone svi su planovi promijenjeni. Nije lako u svijetu napraviti mjesto za sebe kad si novi. U opernom zboru sam dobio priliku prije šest mjeseci. Imam super odnos s dirigentima. Ako bude sve OK, onda super. Nisam osoba koja puno planira. Slobodan sam, nemam djece. Sve ovisi o prilikama. Do sada je super. Želja mi je napredovati u ovom što radim. Tu nema kraja. The art is long and the life short.
Opera nije samo pjevanje. Kako vam ide gluma?
- Naravno. Na talijanski je to „recitar cantando“, glumiš i pivaš. I ako nema glume dosadno je. Krabuljni ples je trebao biti sljedeći petak ali je 15 ljudi, orkestar, zbor, tehnika, skupilo koronu pa je odgođen. Sad čekamo termin. Sva priprema, umjetnici koji sudjeluju, sve je to na vrlo visokom nivou. Ljudima je potrebno odmaka, od korone, politike…
Kako je izgledala audicija u splitskom teatru?
- Pjevao sam arije i čitao neke note. Važno mi je biti u ovom teatru jer tu pjeva najbolji bas u Hrvatskoj Ivica Čikeš. I Ivo Lipanović je veliki dirigent. Sviđa mi se njegov temperament. Tu su i Jure Bučević i Veton Marevci od kojih isto želim mnogo naučiti.
Ima li razlika između teatara, opernih kuća u Argentini i Europi?
- U opernim kućama i nema razlike. Argentina je bila u prošlosti preplavljena europskim emigrantima tako da ima dugu tradiciju u scenskoj umjetnosti. Jedan od najakustičnijih teatara na svijetu je Colon Theater of Buenos Aires gdje sam posljednji put pjevao prije nego sam se vratio korijenima.
Kako vam se čini dalmatinska glazba?
- Ugodno sam iznenađen da ljudi ovdje vole pjevati i žive glazbu s velikom strašću. Drago mi je dalmatinsko klapsko pjevanje i veliki Oliver, naravno.
Split i Splićanke?
- To ne treba komentara. Prelipe su. I imaju nešto slično s ljudima u Buenos Airesu, a to je opuštenost, toplina, priča se otvoreno. Tu su žene, more… Imam puno hrvatskih prijatelja.
Družite li se s Argentincima u Splitu?
- Ima jedan kafić u Dioklecijanovoj palači gdje se rodio Marko Marulić. Gazda je Argentinac. Ima 20-30 Argentinaca, iz Čilea i sve.
