Djevojka iz Pazina koja je osvojila srca ljubitelja glazbe. Tako sam trebao dati naslov. Ili, pjevačica koja je dala nadu u sveopćem kaosu koji vlada na domaćoj glazbenoj sceni.
Jedna od mnogih mladih vrhunskih pjevačica (u punom smislu te riječi) koja se rijetko pojavljuje u javnosti, jedna od onih koja svojom pojavom brani dignitet profesije, pjevačke mislim. O njoj će svi oni koji znaju nešto o pjevanju reći ono što ona jeste - Istinska umjetnica. A ta mala Iva iz Pazina postala je velika zahvaljujući ne samo iznimnom glasu, boji, emociji - već i po nekom preciznom filigranskom čudu s kojim ona donese i prenese na druge tu emociju, to umijeće tumačenja pjesme bez kalkulacija. I zato, ma iz sto drugih razloga, želio sam još jednom popričati s Ivom Gortan.
- Kao djevojčica nisam bila svjesna da se moje pjevanje po nečemu razlikuje od toga kako drugi ljudi pjevaju. Jedino čega sam bila svjesna je to da želim pjevati jer je to bila (i još uvijek je) moja unutarnja potreba, pa sam tako sate i sate provodila pjevajući i plešući u dnevnoj sobi, a mikrofon mi je bio flomaster. Na velikoj Sony glazbenoj liniji nerijetko se mogla čuti Celine Dion i pjesma 'Because you loved me'. Tako je nekako kroz nevinu dječju igru sve i započelo.
Tako je sve počelo? Ali vjerujem da su poticaji za tako nešto bili negdje blizu, jer ništa nije slučajno!
- Na svom pjevačkom putu susretala sam se s inspirativnim i vrijednim ljudima. Nazovimo ih mentorima koju su u meni vidjeli 'nešto više' i oni su me poticali da kroz javne nastupe gradim samopouzdanje i suočim se s nesigurnošću. Prvi od njih bio je moj učitelj violine Vili. 'Imaš posebnu boju glasa' – znao je reći. 'Moraš raditi na tome da otkriješ svoj glas.' Tako je i bilo! Mislim da sam od tog trenutka nadalje prigrlila svoju unutarnju ulogu pjevačice i nastavljala ju razvijati.
Vili me pripremao i za moj prvi javni pjevački nastup. To iskustvo neću zaboraviti. Na dječjem festivalu u Pazinu izvodila sam pjesmu na francuskom jeziku, 'Le mysterieux voyage'. Na natjecanju nisam osvojila nikakvu materijalnu nagradu, ali sjećam se koliko sam bila ponosna na sebe i sada znam da je to bila moja nagrada.
To misteriozno putovanje, čini mi se, imalo je dobru putanju?
- Pa…U srednjoj školi bila sam nemirnog duha i možda bi u potpunosti zanemarila pjevanje da nije bilo profesorice Marice koja me pozvala u vokalnu skupinu Rožice. Ona me naučila što znači biti disciplinirana jer me vlastitim primjerom poticala da budem ustrajna u vokalnom zagrijavanju i da brinem o kvaliteti svog glasa. Na taj način sam osvijestila da talent sam po sebi nikako nije dovoljan. S Rožicama sam tijekom srednje škole snimila dva nosača zvuka, a to je ujedno bilo i moje prvo iskustvo snimanja u studiju.
Autorski iskazi
Pa i sada intenzivno surađuješ s glazbenicima, i slušam te tvoje kreacije, I svaki put isti dojam, pojačan prethodnim mojim saznanjima o tvojim pjevačkim izvedbama. Vanserijskim!
- Ajme, hvala vam puno, neugodno mi je…Trenutno pjevam u nekoliko sastava gdje imam čast surađivati s odličnim glazbenicima, a to su gitarist Robert Meister u čijem studiju često snimamo i stvaramo, pijanist Matija Poropat s kojim djelujem u različitim kombinacijama i moj prijatelj iz djetinjstva, Aldo Foško, s kojim sam čak počela raditi na autorskom materijalu. Da budem točnija, moj je otac vrlo plodonosan pjesnik i Aldu je palo na pamet napisati glazbene aranžmane na temelju nekoliko njegovih tekstova. Samo je pitanje vremena kada će one zaživjeti.
Genijalna Šverko
The Voice, A strana HRT-a. Jesu li ti pomogla ta iskustva pred velikim auditorijem?
- Nastupajući javno, a k tome još i uživo, pred iznimno velikim auditorijem na emisiji The Voice, pronašla sam u sebi neku neopisivu snagu i kontrolu za koje nisam znala da ih imam. To iskustvo me na više načina u potpunosti izmijenilo. Nije lako biti javno eksponiran, pogotovo ako u tome uopće nemaš iskustva, a ja ga nisam imala niti sam ga priželjkivala. Da budem iskrena, nisam imala pojma u što se upuštam. Bilo je trenutaka kada sam mislila da ću se raspasti. Danas na to gledam kao na jedno od najvrjednijih iskustava u životu.
Tijekom snimanja emisije A strana, imala sam priliku upoznati se i nastupati s ponajboljim vokalisticama na našoj sceni, pravim divama koje su stvarale vlastiti izričaj. Pritom bih svakako istaknula Radojku Šverko s kojom sam imala čast i nastupati. Silina i punoća njena glasa nikoga neće ostaviti ravnodušnim! Sjećam se kako me na generalnoj probi za pjesmu Kud plovi ovaj brod ohrabrivala da u izvedbi budem fleksibilna i uvijek spremna na promjene, dajući mi do znanja da pjesma na snimanju neće zazvučati isto kao što smo ju izvele na probi. Ma genijalka! Istaknula bih još i nastup s Josipom Lisac koja me vidjevši moju izvedbu 'O jednoj mladosti' pozvala da s njome nastupim na njenom koncertu u Kastvu 2016.godine. Za takve dive kao što su Radojka, Josipa i Gabi Novak osjećam najdublje poštovanje, poniznost i zahvalnost na glazbi koju nam pružaju.
Reci mi malo o tvojim unutarnjim razmišljanjima i promišljanjima o glazbi, koja je umjetnost iznad umjetnosti i koja traži čitavog čovjeka?
- Glazba je za mene jedan oblik više svijesti, neka viša i čišća dimenzija. Ja bih to opisala ovako: kada pjevam, prisutna sam tijelom, ali duh je negdje u visinama. Usporedila bih to s najuzbudljivijim putovanjem. To je za mene istinski doživljaj glazbe.
To je lijepo rečeno. Spomenula si Radojku, Lisicu, Gabi…Pjevački uzori kao inspiracija?
- Veliki dio inspiracije za svoju izvedbu pronalazim u jazz, soul i gospel glazbi. Na mojoj playlisti često se nađu: Ella Fitzgerald, Sarah Vaughan, Carmen McRae, Nancy Wilson, Diane Reeves, Lalah i Donny Hathaway, Jazmine Sullivan, Yebba, Lianne La Havas, John Coltrane,Stevie Wonder – da navedem samo neke. U posljednje vrijeme češće slušam i klasičnu glazbu, posebno Bacha, Chopina i Debussyja.
Pored glazbe postoje i druge strasti, ljubavi. Psihologija!
- Svo ono vrijeme kada ne muziciram posvećujem svojoj drugoj strasti, a to je psihologija. Po struci sam magistra psihologije, a trenutno se educiram u smjeru školske psihologije i to ponajviše u radu s djecom. Paralelno radim na tome da jednog dana postanem licencirani psihoterapeut. Biti psiholog, moram priznati, nikako nije lako. Stoga puno radim na sebi, što smatram da bi trebao svatko, neovisno o struci.
Taj dio moje ličnosti, analitičan i intuitivan dobro se slaže s mojom drugom ulogom, onom pjevačkom. Nerijetko se desi da zapjevam u školi, u uredu ili u razredu. Na taj način povezujem se s djecom koja se onda nekako lakše upuštaju u komunikaciju sa mnom. Tko zna, možda ih to ohrabruje i potiče da se i sami oslobode. Vjerujem da je tako. Pjevanje svakako je jedan oblik terapije duha. Ja osobno osjećam da kroz pjevanje transformiram svoj strah i neisgurnosti u nešto puno veće i snažnije, nešto što u isto vrijeme ispunjava tijelo, potiče na akciju i oslobađa um.
Puno si ti toga lijepo otpjevala. Ima li neka nedosanjana pjesma?
- Jedina nedosanjana pjesma je ona koju još uvijek nisam napisala. Često dobivam upite poput: Zašto još uvijek nemaš svoju pjesmu?... ali više nemam potrebu na to davati odgovor.
Osjećam da 'moja pjesma' još uvijek sazrijeva, kao što sazrijevam i ja.