Sjedajući za stol omiljenog kafića mog sugovornika osjetila sam posebnu pozitivnu nervozu. Ne znam iskreno da li kao žena ili novinarka. Izmiješalo se uzbuđenje jedne mlade djevojke koja prati rad poznatog, zgodnog fotografa Ivanka Miše Morskog i žene u srednjim godinama koja je dobila priliku pisati čemu se divi desetljećima.
Ostala sam zatečena njegovim prvim rečenicama. Tko od nas dvoje vodi intervju? Zaskočio me pitanjima, odgovarala sam brzinom munje ne shvaćajući što želi, budno pazeći da ne bi slučajno nešto krivo rekla. Poslije nekog vremena njegov glas postao je mekši i povjerljiv. Znala sam da sam tek tad mogla reći - dobila sam intervju.
Prije toga zvala sam sve znane i neznane da bih poslije dobrih mjesec dana uspjela dobit njegov broj. Zašto sam toliko željela intervju s njim? Jednostavno, želim vas upoznati s fotografom koji je imao prilike raditi s mnogim divama i ljepoticama bivše države. Mnogim muzičarima, glumcima i "običnim" ljudima koji su po njemu imali ono nešto.
Davno prije ovog susreta imala sam ga priliku vidjeti zanesenog radom na splitskim festivalima, koncertima, kazališnim predstavama i vjerujte mi, na mnogim drugim događanjima. I sad je često s fotoaparatom po gradu da mu slučajno neki zanimljiv detalj ne promakne.
- Bravura je živit bez lavura.
Aranžer - dekorater
Sviđa mi se ova rečenica.
- I meni, to je talijanska izreka koju je Smoje ubacio u Malo misto. Ali taj larpurlartizam...? Daleko sam ja od nje, ali draga mi je.
Ajmo od početka. Miše je poznato trogirsko prezime.
- Rodio sam se u Trogiru, a moji su sa Čiova iz Žednog. Splićanin sam i živim sto postotnu "splićanistiku". Od svoje pete godine na istoj adresi, a prije toga u ondašnjoj ulici Prvoboraca.
Jednom prilikom čula sam vas kako pjevate. Lijepo pjevate. Što bi rekli o tom talentu?
- Sjetio sam se sad meni posebne klape kroz moje školovanje, sastavljena od učenika i profesora. Profesor Toni Veršić, Mirza Alijagić (Mirzino Jato), ja, Anatolij Kudrijavcev Tolja, Petar Šimundić, Damir Aljinović - Tambača, profesor matematike. Vrlo često s nama zapjevala bi i to treći glas Franka Pauletić, Robertova mama i moja profesorica iz kemije.
Školovao sam se za aranžera - dekoratera. U podrumu smo imali atelje, radili smo i pjevali. Bili smo jedina škola gdje je na nastavi bilo dozvoljeno pjevanje, a nismo muzička škola.
To je bila jedina škola na području bivše Jugoslavije te provenijencije i specijalizacije. Zagreb i Novi Sad imali su tečajeve od dva i po mjeseca. Alma mater te srednje škole je Tonči Siriščević, koji je aranžersko - dekoratersku akademiju završio 1936. godine u Berlinu. Split je jedini imao srednju aranžersko - dekoratersku školu. Profesora Siriščevića naslijedio je glavni aranžer Jadrantekstila profesor Božo Barić.
Zanimljiv detalj, ovu školu pohađao je i Dino Dvornik i završio, koliko mi je poznato.
Po svemu zanimljiva srednja škola. Kako je krenuo život dalje?
- Čekajte! Vratimo se u osnovnu.
Tamna komora
Može ako želite i u vrtić koliko ste mi zanimljivih ljudi nabrojili.
- Haahah… Nenamjerno, uvijek su oko mene bili izuzetno posebni ljudi do kojih me, uz kreativnost, doveo i hobi iz osnovne škole. U mojoj školi "Đermano Senjanović" foto grupu držala je jedna od legendarnih sestara Marasović. Jedna je bila tajnica foto kluba, a druga moja učiteljica u osmom razredu gdje je držala školsku foto grupu. Tu sam naučio osnove fotografije, snimanja i tamne komore, odnosno crno - bijelog laboratorija. Ponavljam, to su legendarne sestre u povijesti spli'ske fotografije i Foto kluba Split koji je mlađi samo tri mjeseca od Hajduka.
I ja sam bila u foto grupi u mojoj osnovnoj "Ivan Goran Kovačić", a vodila nas je učiteljica Jakovčević. Dosta sam naučila, ali moram priznati, puno i zaboravila.
- Sjećam se da sam na svoj prvi natječaj poslao fotografiju Katalinića briga. Ne iz žablje već iz riblje perspektive s platoa koga je "pojelo" more i razbili valovi orkanskih juga. Na žalost nemam je, ali se sjećam imena "Odavde do vječnosti" jer ide u taj takozvani fade out (u beskonačnost), u nebo iznad tornja. Danas bi to bila užasna fotografija jer su gore načičkane antene za mobitele.
Kakvi su bili sezonski poslovi tijekom vašeg školovanja za džeparac?
- Svašta sam radio, čak i u Majdana pored Solina tovario blokete u kamione sa mojim mlađim bratom. Ali sam radio i svoje zvanje, aranžirao izloge još dok sam se školovao i to diplomirao, posebno za Novu godinu i 8. mart.
Union Dalmacija
Za Valentinovo tada nitko nije znao?
- Spomenuli smo osmi razred i foto grupu, ali sada dolazimo do 1978. godine kada ja kao aranžer dekorater preko student - servisa dobivam posao u Union Dalmaciji koja je dobila za zadatak obnoviti Spli'ski karnjeval. Međutim Komitet nije dopuštao da ide na datum kada je pravi karneval na Pokladni utorak, tj. na Mardi Gras (New Orleans), već na neki drugi datum. Naravno, održao se karneval, palio se krnje ispred Lučke Kapetanije. Ja sam bio u toj grupi koja je uređivala Union Dalmaciju, a u toj grupi bio je i legendarni Tonči Kerum. Poslije i fenomenalni karikaturista, slikar i osnivač Berekina. Zajedno smo bili u razredu i ne samo da je bio vrhunski portretist već i sportaš. U organizaciji posla nitko mu nije bio ravan, fantastičan!
Samo su četiri firme zapošljavali aranžere: Dalma, Brodomerkur, Jadrantekstil i Jugoplastika. Nije bilo posla za sve završene stručnjake i mnogi su se vratili u svoje gradove.
Koji bi vi datum ili trenutak odvojili kao početak vaše veoma bogate fotografske karijere.
- Poslije tog mog organizacijskog i aranžerskog znanja i uz moj pokazani rad, pokojni Marko Filipović Jokin zadržao me na listi Union Dalmacije jer je vidio da sam spretan. Završio je grafički fakultet, imao je veliko znanje i između četiristo radničkih listova, naš list osvojio je prvo mjesto na Krku u onda fantastičnom Haludovu, na kongresu, a samo nas dva pripremili smo sve za taj natječaj. 12.12.1978. godine službeno sam primljen u Union Dalmaciju i to smatram službenim početkom moje fotografske karijere.
Još jedan bitan detalj u mojoj karijeri, Marko Filipović bio je Sinjanin. Poslao me fotografirati aeromiting, naravno u Sinj. U to vrijeme u listu radio je jedan dečko kao fotograf koji je imao vlastitu opremu, boli glava, jer mu je otac bio kapetan na strancu dok je meni firma kupila solidnu opremu. Kako sam zaljubljen u avione uzmem od tog dečka opremu i napravim seriju fotografija dok se hladio u hladu pivom, onim "zidarskim" jer u to vrijeme drugog i nije bilo i događa se krucijalna stvar. Marko je primijetio kako je dečko koji je ležao pod lipom s pivom u ruci ovaj put napravio odlične fotografije. Poslije dva dana nisam mogao izdržati i priznao sam da su to moje, a ne njegove fotke, jer obožavam avione i letjelice. Poslije toga mi je kupljena nova oprema od redakcije firme.
Priručni fotograf
Postao sam priručni fotograf uz tekstove, ali na žalost dogodila se veoma teška nesreća. Na manevrima JNA pogine naš fotograf iz odjela propagande koji je snimao za svih 17 OOUR-a Union Dalmacije (Osnovnih organizacija udruženog rada op.a.). U helikopterskoj nesreći na Kornatima njih pet je poginulo. Otac od Toma Dubravca, fotografa Slobodne Dalmacije, od koga sam onako uzgred puno naučio kao početnik u C/B fotografiji jer je bio vrhunski fotograf kao i danas mu sin Toma. Njegovo mjesto relativno je dugo bilo neupražnjeno, a filmovi koji su bili naručeni za propagandu, propadali su jer oni imaju rok trajanja. Oprema od firme bila je spremljena u hotelu Lav, najskuplji, najpoznatiji aparat Hasselblad, pravo fotografsko blago u srednjem formatu. Slučajno sam naletio na tu kutiju sa 500 filmova.
Obratim se sekretarici: "Što je ovo? Vidite po datumu da će filmovi propasti."
Meni odgovore: "Nismo još napravili natječaj."
"Dajte vi to meni dok ne pronađete novog fotografa, ja ću radit sa ovim aparatom da ne propadnu filmovi."
Poslije mojih snimanja, prestali su tražili fotografa jer sam zadovoljio. Očito me je Dubravec dobro obučavao, a već sam bio zaposlen i s jednom pripravničkom plaćom obnašao oba fotografska posla.
Sinimi mi, napravi mi
Je li vam bilo drago što ste ostali u Uniona?
- Ispočetka da, ali otišao sam 31.07.1986. godine jer su htjeli da dolazim na uredski posao, a vapilo se za novim nesnimljenim materijalima, nisu mi davali posla koliko je trebalo za reklamne materijale firme. Zatim sam mom tadašnjem direktoru u Dalturu (Dalmacija Turist), koji nije bio kriv za moje nezadovoljstvo, Tomislavu Akrapu, poznatome Čini, basu iz klape Filip Dević, kazao: "Još ću ovdje biti do godišnjeg" i tako je i bilo. Poslije sam otišao u slobodne fotografe.
To je velika prekretnica jer nikada nisam postavio zahtjeve za slobodnog fotografa. Sve poslije što se desilo, događaji su koje je slagao život.
Prvi modni book napravio sam s prijateljem Marijom Jelavićem koji je odlazio u London raditi kao model i prije odlaska došao je meni i samo rekao: "Morski, napravi mi book." I jesmo.
Dalje me život odnio i do arhitekture jer je mom prijatelju Miru Wrulichu trebalo snimati interijere pa je opet bilo, "daj Morski, snimi mi ovo". Tako sam postao uz modnog i interijer fotograf i tu je ovaj put moj Hasselblad kojeg imam i danas, rashodovani od Invente (Slobodna Dalmacija) kojeg je kupio i obnovio Bebi, a onda na rate prodao meni.
U mojim sjećanjima na Splitski festival, uz pjevače i vi ste sa aparatom u ruci. Bilo mi je nezamislivo doći, a vas ne vidjeti, posebno jer je moj muž poznavao mnoge muzičare i uvijek samo bili u backstageu.
- Mnoge moje životne priče vezane su uz Splitski festival. Prva sjećanja sežu kada sam Oliveru Dragojeviću napravio njegov prvi plakat. Nervirao me odsjaj njegovih naočala (legendarne Ray-Ban) jer smo sjedili dolje kod dirigenta. Da bih riješio taj bljesak stavio sam filter (cross star, četverokraku zvijezdu) i kada su došli ti filmovi otišao sam Oliveru u Tolstojevu da mu taj slajd poklonim. Njemu se toliko svidio da je prvi put napravio plakat u životu i to sa svojim portretom. Moja sramota da taj plakat nemam, čak nije ni bio moj potpis na njemu.
U to vrijeme Jugoton je imao običaj da ne potpisuje splitske fotografe, tako da nije potpisao ni Jadrana Babića koji je napravio plakat za Doris Dragović. Oliver mi je predložio da ih tužim, da će on biti svjedok. Kažem ja Oliveru: "Ma nećemo se sad razvlačit po sudu, ti i ja znamo da je napravljeno nešto dobro, sud nam ne treba" i tako sam odustao od tužbe.
Vesna je nešto kuhala, Oliver sjeo za klavir i krenula pjesma. Kako su u to vrijeme svi imali njegov telefon, oko pet sati zove mene tadašnja cura i pita gdje sam se zadržao. Evo me na Oliverovom privatnom koncertu. Pjevao je ono što on voli od Talijana, ne što izvodi, već što voli slušati i pjevati za sebe i svoje doma.
Bejzbol palica N°5
Jeste li ste surađivali sa Suzy, producentskom kućom iz Zagreba?
- Radio sam prvi album od Dina Dvornika, dok je bio sa bratom u "Kineskom zidu". Baš sam jučer trefio Deana. Tu prvu ploču, slike i omot, osim one karikature napravio sam ja. To nije ispalo kako smo željeli jer je službeni njihov dizajner napravio drugačije nego što sam mu ja rekao. Mislio sam da je greška. Dok mi legendarni Mirko Ilić, veliki hrvatski grafički dizajner s prebivalištem u New Yorku koji se prije više od četiri desetljeća etablirao u svijetu, ovdje u teatru, kad je radio album za Stijene (Cementna prašina), a pjevala Zorica Kondža, Jadran Babić radio fotografije, rekao: "Morski, to nije slučajna greška, taj je mnoge preveslao."
Ponosim se na jedan meni puno dragi predmet. Mnogi ne znaju da je Dino bio jedan u to vrijeme najbolji bejzbol igrač u bivšoj Jugoslaviji i poklonio mi je svoju bejbol palicu N°5. Na žalost nema potpisa, ali meni taj detalj nije bitan, ja znam da mi je iz srca poklonio.
Pričajte mi o festivalu. Iako je izgubio stari sjaj, još mnogi od nas vezani su za njega.
- On je logičan slijed. Sa četrnaest godina pobjegao sam roditeljima i kroz vrata od hotela Bellevua uspio ući na Prokurative koje sam tada gledao na TV, još od Baća. Poslije sam ponovno preko student - servisa bio nadglednik čuvara, radio za Dalmacijakoncert. Zatim kada sam postao fotograf najnormalnije je bilo da snimam fotografije.
Terca za Olivera
Možete li za naše čitatelje izdvojiti neki detalj koji malo tko zna?
- Stojim ja, do mene Kemal Monteno, do njega Vladimir Savčić - Čobi, obojica su nažalost pokojni. Na pozornici Oliver izvodi "Vjeruj u ljubav", u pratnji su mu Anima, klapa Lučica i Pepel in kri sa Tadeom Kruščovarom i Ditkom Haberli. Oni su pratili Tota Cutugna kada je pobijedio u Zagrebu sa "Insieme", a i tamo sam bio u Lisinskom s prijateljem Mariom Jelavićem.
Zatim se Kemo obrati Čobiju: "Čobi, je li čuješ ovu životinju di je digo?!“ A to je Otto Pesner pjevao Oliveru gornju tercu. Kemo bolji od Boga, svi smo se nasmijali na koji način je opisao Pesnerove visine.
Tamo negdje oko 1983. godine Đorđe Balašević je pjevao "Panonskog mornara" na festivalu. Radio sam u Union Dalmaciji i čekali smo pjevače da dođu sa aerodroma i katamaranom u Sutivan, u Kavanjinove dvore. Na brodu je bio Kema, Saša Zalepugin njegova Tihana, Balašević, Slaviša Žungul i tadašnja njegova cura Moni Kovačić.
Pun katamaran, morali smo pomagat konobarima, dođem ja do Keme i pitam što će popit jer smo mi iz UD-a "uletili" k'o konobari jer je bilo prepuno pa oni kojima je to bio posao iako su padali s nogu nisu stizali sve, a on zatraži pivu. Ma koja piva, ne znam di mi je glava od posla, donesem ja cijelu gajbu na stol i rečem Kemi, evo pa se lijepo posluži društvo i ti koliko god želite.
"Ovo vam je dosta za početak!"
Kada smo došli u Kavanjinov dvor, tamo je Saša prvi put čuo Balaševića, koji ga je oduševio, Balašević je rasturio. Okrenem se ja prijatelju do sebe i kažem: „Hoćeš se kladit na prvom jesenskom Nedjeljnom popodnevu na HTV, tada TV Zagreb, bit će gost Balašević?“
I tako bi!
Hahhahh…
Probe za Splitski festival bile su u sada srušenom hotelu Marjan u klubu Dijamant. Sjećam se jedne fantastične scene. Bila je proba i "Zatvori stare žaluzine" pjevala je Beti Đorđević, jazz pjevačica iz Beograda, za dirigentskom palicom Stipica Kalođera. Dolaze tehničari i daju joj mikrofon, ona ih pogleda: "Što će mi mikrofon?!"
Kad je u klubu Beti pustila glas bez mikrofona, cijeli orkestar je stao. To je žena koja je uz jazz prošla kavana i kavana te znala sve tajne zanata i mogućnosti svog moćnog glasa.
Promocije u Marjana
Što je bilo zanimljivije fotografirati, festivalske probe ili sam festival?
- Probe se nisu nikada snimale, ali jesu promocije ploča u holu hotela Marjan. Sjećam se jedne godine kada je Đelo Jusić prvi put postao dida, kada je njegova kćer Dubravka rodila. Ostali smo u holu hotela Marjan čitavu noć poslije ili generalne na Prokurativama ili prve festivalske večeri, a ovako je bila ekipa:
Milo Hrnić, ja, Đelo, Radojka Šverko, pjevali smo do ujutro! Mijenjali smo se ja i Milo prvi ili drugi glas, kako koja pjesma, Đelo je pjevao bariton, a četvrti glas Radojka koja je po potrebi kontraalt. Konobar je ostao sa nama i kako bi Đelo digao ruku, dolazila je nova tura, a puno je puta digao ruku.
To je noć koju nikada neću zaboravit. Na kraju mi kaže Radojka: "Čut ćeš me sutra na festivalu." Jedino što je zvučno rekla bilo je - "dobra večer", a zvučala je zamalo kao legendarni Herb Reed iz The Plattersa. Svejedno, kad se popela na pozornicu zvučala je besprijekorno kao uvijek, uostalom jer je grande voce.
Još nas počastite.
-Uh bilo ih je, do pjevanja cijelu noć kod Toma Bebića sa Čoksom i Milom Tafrom iz klape Lučica, onda čekamo 6h ujutro da se otvori trgovina u prizemlju njegove zgrade. Onda se Mare (Tomina žena) spušta kupiti Podravkin ragu da nam s njim prelije brzinski skuhanu manistru.
Konji, Pipi i RAI Due
Ništa vas neću pitati samo ću reći: Ana Sasso i Pipi!
-Poslije jako uspješne prve reklame sa Anom, jer prije Pipi reklamu imao je Veljko Rogošić. Andrija Pivčević je dobio „zadatak“ da napravi treću njihovu reklamu za Dalmacijavino i to ponovno sa Anom i napravljena je reklama o kojoj se priča dan danas.
Mogu slobodno reći da nije jedna od najboljih, već najbolja jer je RAI Due, koji pokazuje reklame iz čitavog svijeta "Pipi" reklamu stavio kao jedinu reklamu iz bivše Jugoslavije. To nisam rekao ja, to su rekli Talijani na RAI Due.
Pivčević je tražio konje. Nitko 1983. nije mogao nabavit konje, pa ni ja, ali mi je pala ideja da se to može snimiti s motoristima. Došao sam Andriji i kažem: "Ako nemamo dva konja bi li ti 200 HP?" Tako su motori ušli u igru.
Casting je bio u kavani Bellevua sredinom devetog mjeseca. Andrija Pivčević doveo je Anu, a ja Ivana Šolu, Milivoja Bebića, Mira Pivca poznatijeg kao Miro Vlaj, Sandru Jajić Zrno, Vlastu Toljić i Asiju Brešan koja je bila prva pratilja Ane Sasso na izboru za Miss, pa je ekipi na Miss Jugoslavije bilo neugodno da prvo i drugo mjesto ide u Split, pa su promijenili da Asja bude kao treća, ali po glasovima publike i žirija bila je druga pratilja, Ana pa ona.
Drugo snimanje je bilo 26.09.1983. u kampu u Stobreču. Tu su nastale prekrasne fotografije naših cura.
Ne želim da ispadne da svojatam reklamu, ona je Andrije Pivčevića, kako mu nisam mogao nabavit konje pali su mi na pamet motori, snađi se jbt.
Do nedavno ste fotografirali mnoge kazališne predstave.
- Od 2004. moj fotoaparat zabilježio je sve opere i balete. Nisam bio službeni fotograf, to je bio briljantni Matko Biljak, a i on poslije 22 godine ne snima više za teatar. Matko je naslijedio čovjeka koji je digao splitsku fotografiju na današnji nivo, prof. Antu Verzottija.
Zahvala karizmatiku i glamur fotografu
Naša komunikacija krenula je tako u smjeru zajedničke ljubavi, balet i opera. Bila sam uvjerena da mnogo znam. Poslije ovog razgovora ne znam ama baš ništa, ni o operi ni baletu. Znanje našeg gospodina Morskog je fascinantno. Do u mikro detalje pričao mi je o plesačima, pjevačima i svemu što se događa u teatru i oko njega. Sve ispričano potkrijepio mi je prekrasnim fotografijama
Zadivljujuće, nepresušno znanje mog sugovornika, a kod mene ogromna ljubomora zbog svih predstava koje nisam pogledala, dok je Morski nebrojeno puta. Ne što nisam imala vremena, već je uvijek bilo nešto bitnije od onoga što je meni bitno.
Ovo je jedan od onih razgovora koji su se vodili do duboko u noć. Nepresušne teme, zbog nepresušnog znanja, jednog karizmatičnog čovjeka. Dolazeći lagano do kraja ovog članka, ali kraja sa Morskim nema, vjerujte mi, željela sam jednom rečenicom staviti pečat, a kada bih to i pokušala krenuo bi novi članak.
Zbog toga samo: hvala Ivanko Miše Morski, slobodno mogu napisati splitski glamur fotograf, što ste svojim životom i radom trajno zabilježili Split za buduće generacije, Split koji je nestao.