Prokultura je napravila veliku stvar-dovela nam je u utorak na Peristil čuvenog Izvora , umjetnika koji je sa sobom donio svoje slike, skulpture, poetsku riječ koja se ne čuje svaki dan. Prije toga sam obavi razgovor i držim da je to za mene velika čast.
"Ta izložba je planirana već duže vremena. Gospođa Nansi Ivanišević inzistirala je na tome toliko puta, pa onda iskrsne ovo, pa ono pa korona- prošlo je puno vremena i tako smo to realizirali u jednom vrlo hladnom vremenu koje se zove od 35 stupnjeva", rekao je Izvor.
"Za Split me veže puno lijepih uspomena. To je grad mog školovanja, moje mladosti. Tu sam bio pet godina u Školi primijenjene umjetnosti. Tamo sam upoznao puno dragih ljudi, puno dragih kolega i puno sam naučio od njih i o životu."
Sjećate li se profesora iz te škole iz koje su ponikli mnogi umjetnici?
"Kako ne, profesor Duhović, kipar s mog otoka, iz Žrnova, bio mi je Ivica Tolić, Ružić iz klesanja, Ivanišević od obrade drveta, profesor Dužević iz obrade metala, dakle sve radionice kroz koje sam prošao tokom školovanja. I svi su bili sjajni i dragi i divni.
Govorite o onim danima divnim, najljepšim danima mladosti. Tu su onda i ona veselja, zabave, druženja i sve ono što pripada tom periodu života. Kako ste se zabavljali, dajte mi jednu sliku, uspomenu Splita iz tih dana?
"Na neki način u onom vremenu najljepši dan! Na to sam mislio. Ja nisam znao što je zabava, nisam znao toliko ni plesat, nisam se znao ni veseliti. Kad sam rekao dio lijepe radosti i mladosti to se odnosilo na moje školovanje. Ja nisam bio zreo dečko nego sam uvijek ostao nezreli dečko, tako da se nisam znao veseliti životu kao oni drugi već sazreli puno ranije od mene i puno su se više veselili. Ja sam se počeo veseliti kad sam došao u ove godine koje se zovu sedamdesete ili sedamdeset i pete."
Došli ste u Split iz Vele Luke?
"Da, iz Luke 1961.godine."
Je li Vam to bio prvi susret sa Splitom, te 1961.?
"O neee, dolazio sam kao dječak s tatom i to su za mene bili veliki doživljaji. I znam dobro kad bi se iskrcali s onih bijelih brodova, dočekali su me na obali oni nosači sa brojem, s onim konjima i karetima. Ali ono što je mene fasciniralo, ja sam prvi put vidio…Konja! Konja koji me je šokirao, ali to su bili tegleći konji. Oni su i drugačije koncipirani fizički, za razliku od onog što sam ja imao, jahao tovara, mazgu ili mulu, pa su oni imali tako mala kopita za razliku od ovih konja u Splitu koji su me fascinirali kad sam vidio velika kopita pao sam u nesvijest…taj mali dječak koji je onda bio Pinokio života i s čuđenjem svijeta. Bez sumnje to je za mene bio veliki događaj. To je ono što me prvo fasciniralo. A onda sam doživio GRAD, grad prošlosti gdje me tata vodio kroz te ulice. Znao je odsjesti kod jedne tete, tu blizu u Pretorijanska broj 1, kod tete Marije koja je bila rodom iz Vele Luke, Smokvinka koja mi je kasnije puno pomagala i bila pri ruci, tako da su te specijalne ranosti bile uglavnom kroz nju. Ona me je kasnije odvela u školu na prijemni ispit. Ona je bila jedna predivna žena, velike vjere kršćanske, koja je pomagala svima - pa i dječaku Pinokiju kao što sam bio ja.
No, to nije bio samo taj dio Splita! Split je bio i kazalište, i škola moja u kojoj sam se školovao, Split je bio i Lovretska ulica gdje sam bio u učeničkom domu, tamo kod starog Hajdukovog igrališta. I tako, sve su to bili doživljaji Splita, kao i obala s trabakulima…"
Tako mi je jadno drago to što pričate o teti Mariji Smokvinki jer sam je poznavao, a dohodila je i kod nas. Moja mat je nju dobro poznavala. Baš ste probudili u meni te neke davno zaboravljene slike. A kad smo već kod slika, ne mogu govoriti o Vašim slikama koje već godinama upijam. Zadivljujuće su baš kao i Vaša poezija koju jako volim. Volio bih da mi ispričate nešto o pjesmi Jo da mi je. Kako je ona došla do Zdenka Runjića. Je li možda Oliver bio neka veza?
"Interesantno je to kako je nastala ta pjesma. Ja pišem od djetinjstva poeziju. Neke sam morao pokidati iz obiteljskih razloga. Kasnije su sve te pjesme došle u knjigu koja je prošetala ne samo Hrvatskom nego cijelim svijetom, tako da se našla i u Australiji, Americi - svugdje gdje su bili naši ljudi. Ali, kad je riječ o nekim pjesmama koje su uglazbljene, više od osamdesetak, jedna od tih pjesama došla je i do Runjića, ali na jedan specijalni način. Dragi moj Tonko Jović, radio je jedan dokumentarac na Drugom programu HR i tražio je da ima jednu pjesmu na moje stihove i da to uglazbi veliki maestro Zdenko Runjić. I onda smo došli u kontakt, poslao sam mu moje pjesme i normalno i Jo da mi je. On je to skladao na runjićevski način, što je sjajno. On je skladao dvije pjesme i pitao me je tko je Emilija, misleći na tekst koji je isto tako sjajan. Rekao sam mu da je to moja supruga. Te su pjesme počele biti jako, jako popularne zbog toga što ih je između ostalog pjevao Oliver, bio sam na snimanju. To su zadnje dvije pjesme koje je Oliver pjevao od Runjića i više nikada. Oliver je to snimio na kazetu i eto ostalo je još u tom dokumentarcu."
Pjesništvo, slikarstvo, kiparstvo je li se to može izdvojiti ili je to jedna duša, jedna melodija? Koliko Vas stih može inspirirati za sliku?
"Kao dijete sam upijao slike Vele Luke. Moje oči su bile budne i otvorene noću i danju, moje uši su slušale i zvukove i klapa. Tamo se dijete, ako netko ne zna ja ću to izgovoriti, tamo dijete kad se rodi nikada ne plače nego odma počme pjevati! Zato je Vela Luka VELIKA po moći glasa, sluha. I moje oči i uši, moj duh je ladica iz tog kraja, iz te stijene, iz te mrkinte, iz tog mora, iz tog huka bure i maestrala, juga i svega onoga što taj kraj nosi sa sobom, što taj otok daje. Ja sam jedan izdanak toga, sve to živi u meni i zato mi nije bilo teško ni naslikati nešto što je lijepo, a isto tako i napisati. Većina mojih pjesama je naravno dijalektalna poezija i ona nastaje kao posljedica ljepote tog kraja, ljepote života i svega onoga što je taj život u malom mjestu nosio u mome djetinjstvu, mojoj mladosti koje je bilo bogato različitim sadržajima, svim vrstama ljudskih karaktera, što je bilo bogatstvo maloga mjesta. Pitali ste me koliko je to utjecalo na moje slikarstvo? Ja nisam samo pjesnik, ja sam kipar i pisac. Pišemo ja i moja gospođa komedije, scenarije, što nema veze sa slikarstvom, ali ima veze s vizijom života i prenošenje riječi koje imaju svoju djelotvornost kao i slika."
Otac Ante, veslar i veliki meštar. Tako lijepe sam priče čuo o njemu, anegdote?
"Da, veslar. On je radio sve što je bilo potribno ribarima a i težacima što je trebalo. On je radio vesla od Rijeke pa do Boke. On je bio kipar, kako je oblikovao ta vesla sjajno. To je bila njegova skulptura. On je iz jedne bukove cjepanice napravio jednoga dječaka-mene. Tako sam i nastao Pinokio. Meni je trebalo puno vremena da postanem dječak. Moj otac je bio čudotvorac u mnogim stvarima, između ostalog moje ime je nastalo njegovom zaslugom. Teško je bilo nositi to ime u Veloj Luci, jer u drugim dalmatinskim mjestima postoje sasvim drugačija imena nego ovo koje mi je tata dao. Moj otac je imao sve što bih ja želio biti. Na žalost moj život u mladosti je bio više vangogovskog tipa , više mego sam želio. Za razliku od njega on je bio discipliniran, čovjek obitelji, čovjek svog rada, čovjek svoje radionice. Njegova radionica je bila njegova molitva. Ja i sada živim sa svojim ocem, on je tu sa mnom, vječno. Dok ja budem živio toliko će i on živjeti. Ljepota rada, sreće života koju je on unio u svoj rad premio je na mene. Ja sam mu beskrajno zahvalan što sam njegov sin, njegovo dijete u koje je on utkao neku svoju želju koju on nije mogao ostvariti u onom vremenu. Ulio je to da sam želio biti umjetnik. A i on je bio umjetnik na svoj način, ali drugačije sudbine nego što je moja."
Vaša supruga i Vi, dvoje umjetnika u istoj kući, istim prostorima. Kako to funkcionira?
"Kako to funkcionira? Izvanredno! Najprije, moja draga suputnica života je akademski kipar i slikar kao i ja. To može funkcionirati na samo jedan način koji se zove uzajamna tolerancija, uzajamna ljubav. Ona je čudotvorac, ona je uspila jednog nesređenog čovjeka, mladića dovesti koliko – toliko u jedan red, da on postaje upotrebljiv ne samo vani nego i u sebi. Kao umjetnici mi se nadopunjujemo iako radimo iste stvari. U prvom redu moram reći da je ona normalna, a trebalo je proći godine života da i ja budem takav. Znate, potrošio sam puno cipela, puno sam trčao kroz život i na kraju sam počeo i derati tabane. Da nisam imao suputnika tako pametnog, tako jednostavnog , tako vidovitog koji me usmjeravao - tko zna gdje bih ja, kao rijeka mog života negdje nestalo, kao ponornica. Zato sam i njoj beskrajno zahvalan što sam živ, da mogu upotrijebiti svoj duh, što je ona možda tek sada počela moći raditi dok nismo izgradili naš atelje, a kroz svo to vrijeme ona je od onog Pinokija stvarala dječaka, od dječaka stvarala muškarca, muškarca koji treba imati disciplinu; da nije boem – u prvom redu čovjek koji može upotrebljavati svoj duh koji mu je Bog dao, da može prenijeti na platno, skulpturu, na papir. Ako nisi discipliniran i uredan i tvoji radovi će biti neuredni i od stvaralaštva nema ništa. Talent sam po sebi nije dovoljan!"
