Splitski fotograf i pustolov Jurica Galić Juka po dobru će pamtiti 2017. godinu. Osim što je drugi put postao otac, nedavno je s ekipom filmskog studija "Jedina.hr" pokrenuo hvale vrijedan projekt "Nomad", a za koji će dan kreće na svoje veliko 40-dnevno putovanje u Južnu Ameriku.
Prije novih avantura u Južnoj Americi, razgovarali smo s Jukom u Splitu. Za čitatelje našeg portala pojasnio je odakle mu strast za fotografijom, avanturom i putovanjima...
- Prve svoje doticaje s putovanjima, fotografijom, pa čak i pisanjima imao sam vezano uz navijački svijet. Počeo sam nositi male foto aparate sa sobom na gostujuće utakmice i to su bila moja prva putovanja. Na navijačkim forumima sam bivao sve aktivniji, a tada sam shvatio da imam svoju publiku i da imam dara za pisanje. To je bila 2005. godina. Na navijačkim putovanjima sve sam više shvaćao da nije samo interesantno zabilježili ekipu i sebe na nekom trgu, nego i sami taj trg. Tako sam se počeo "navlačiti" na fotografiju. Pisanje na navijačkom forumu pomoglo mi je da otkrijem svoju strast prema pisanju i to me navelo da otvorim svoj prvi blog.
Odlaskom s navijačke scene oko 2007., nastavio sam putovati. To je trajalo neko vrijeme. Putovao sam s curom, s kuferom, dok nisam pronašao svoj put i ideju zbog čega putujem. Tada su počela putovanja s "velikim P".
Spojio sam tri svoje strasti; putovanje, fotografiju i pisanje u jedno. To je sveti trokut mojih zanimacija. Iz mojih putovanja proizlaze putopisi, fotogalerije, u novije vrijeme i dokumentarci. Na temelju toga organiziram izložbe, putopisne tribine i sl. Mogu kazati da volim obilaziti zemlje u porazi za pričama koje me inspiriraju. Istina, danas je cijela kugla zemaljska stoput ispričana priča, no uvijek nađem načina neku lokaciju i ljude predstaviti na svoj način. Doživljaj je uvijek drugačiji. Ponašam se kao da sam prvi čovjek koji je došao na neku lokaciju.
Spomenuo si trenutak kada si otkrio putovanja s "velikim P". Koje je bilo tvoje prvo veliko putovanje?
Spomenuo bih nešto važno što mi se dogodilo u životu. Imao sam zdravstvenih problema. Naime, do 2012. godine mučio me jedan problem sa srcem. Možda sam u tom trenutku shvatio koliko je život kratak i iz mene su isplivali svi talenti, sve ljubavi. Odlučio sam svaki dan živjeti kao da mi je posljednji. 2013. godine sam bio hospitaliziran, riješio sam problem, počeo sam trenirati. Od tada sam zdrav čovjek, priuštio sam sebi životinje koje sam uvijek želio, kupio sam foto aparat i počeo sam razmišljati o ozbiljnijim putovanjima. 2014. kreće ta moj "renesansa". Krenuo sam tada na put po Balkanu, sa splitskim putopiscem Željanom Rakelom krećem na put po Bliskom istoku, obilazimo druge dijelove Azije i nakon toga kreće pet ekspedicija u četiri godine.
Ukupno sam prošao skoro 100 tisuća kilometara, dvadesetak država, izašlo je iz svega pet putopisa, organizirao sam pet tribina...
Tvoji "The Mladichi" svojedobno su napravili pravi "boom" na domaćem internetu...
- Točno. Usudio bih se reći da su Mladichi bila preteča svih ovih današnjih satiričnih Facebook stranica, kakvih danas u Splitu i Dalmaciji ne nedostaje. Startao sam na navijačkom forumu 2005. godine, a dvije godine poslije otvorio sam svoj blog. 2014. godine otvaram svoj alternativni mali portal, gdje pišem o gradu, putopise, o ljudima, utakmicama, šali, nostalgiji, pa čak i redarskim kronikama, ukratko o svemu. Što se tiče redarskih kronika, nešto sam zapisivao, nešto pamtio, a ljudima je bio zanimljiv taj moj pogled "iznutra". Malo tko očekuje da tamo neki ćelavi tip, redar s vrata, piše priče koje će ih se dojmiti. Danas sadržaj portala ne traže samo ljudi iz Hrvatske i regije, već i diljem svijeta. Tekstove objavljujem kada stignem, kada se iman vremena tome posvetiti. Projekt je nekomercijalan. Imam nešto sponzora i radi se o ljudima koji su prepoznali moj talent. Ne radi se o velikom novcima, ali mi pomažu da platim domenu, da pokrijem dio troškova za putovanje, kupim komad opreme i sl. Moram kazati da mi je nakon 5,6 ekspedicija lakše naći novac. Ipak, ništa nije palo s neba, sve je to vezano uz mukotrpan rad kojega netko prepoznaje.
Kada putuješ, imali li logistiku ili si sam?
- Uglavnom sam sam. Općenito, ne volim puno planirati detalje putovanja. Primjerice, u Aziji čak i ne dogovorim smještaj. Ako je neka zona razvikana, s puno turista, onda treba reagirati na vrijeme. Što se tiče putovanja, uvijek odredim kostur priče, odnosno prioritete. Svaka priča ima svoju bit. Sljedeće putovanje bit će Uskršnji otok, prije toga su bile piramide u Meksiku i sl. Može se planirati 50 posto, a ostalo je "kako me put nanese".
Što si sve do danas obišao?
- Prvo sam obišao cijelu Europu. Tu su potom sjever Afrike, Bliski istok, kompletna Indokina, još jedan dio Azije, Meksiko i sada kreće Južna Amerika.
Je li te više fasciniraju krajolici ili ljudi?
- Definitivno ljudi. Njihove priče. Inače se koristim engleskim, ali u posljednje vrijeme ubrzano učim španjolski jer se u Južnoj Americi engleski gotovo ne koristi. S vremenom bi želio tečno pričati španjolski jer je interesantan. Ima zemalja gdje jezik ne znači ništa. Tada se valja sporazumijevati na "mote", malo mobitelom i sl.
Na putu sretneš i tužnih i sretnih priča. Sve te priče i iskustva utječu na tebe kao čovjeka. Otkad putujem mislim da sam strašno napredovao kao čovjek i da sam proširio vidike. Što se tiče ljudi koje sam upoznao, u Rumunjskoj sam upoznao Splićanina Aljošu. Čovjek već 40 godina živi tamo, cijeli jedan putopis sam posvetio njemu. Oženio se Rumunjkom koja je poznata glumica. Ima svoj stil života koji je "tipični splitski". Sve mu je polako. Rekao mi je "sinko, samo tri stvari u životu bitne: dobar krevet, dobre postole i ura". Pitam ga je "šta ura?". A on kaže: "nabi je nogom, riješi je se, budi se kad hoćeš"! Očito je da propagira što laganiji i što sporiji način života. Inače mu je kuća energetski potpuno neovisna, ima svoje obnovljive izvore energije, uključujući solarne ćelije, svoju poljoprivredu, vodu... Moram kazati da me se sve to jako dojmio.
Koje je sljedeće putovanje?
- Sljedeće putovanje s letom i pripremom trajat će 40 dana. Od toga će 30-ak biti na terenu. Radi se o Južnoj Americi, državama Čile, Peru, Argentina, Bolivija. Cilj je Rapa Nui, Uskršnji otok. Poslije toga su mi bitne točke Patagonija, gdje će biti led i pustinja Atacama, gdje će biti vrućina i gdje postoje kotline gdje 200 godina nije pala kiša. To su takve oscilacije da se i sam prvi put susrećem s tim i zbog toga nosim dvostruku robu. Uz to, bitna mi je cesta smrti u La Pazi i još nekoliko drevnih lokacija Inka, te naravno Machu Picchu. Većinom putujem autobusima, a moguće da ću čak svoje auto unajmiti na Uskršnjem otoku, da mogu biti slobodan, da mogu raditi fotografiju do mile volje.
Postoje li posebne pripreme za put?
- Što se tiče prehrane, kao i na svako putovanju, jedem samo termički obrađenu hranu, voće koje se guli, vodu iz boce, a što se tiče visina, Peru i Bolivija su na većim nadmorskim visinama, pa bi bilo dobra da odem u kondiciji. Spreman sam za novu avanturu u svakom slučaju.
Vratimo se u Hrvatsku. Ovog ljeta počeo si zanimljiv projekt. O čemu se radi?
- Projekt se zove "Nomad". Već je snimljena prva epizoda i to u Vrlici. Nomad je nešto što me u ovom trenutku "trese" više nego Rapa Nui. Spreman sam neko vrijeme skinuti ruksak s leđa i snimati po Hrvatskoj. Ovaj projekte se tiče naše bogate povijesti, zemljopisa, biologije, ekologije, kulture... Radi se o nizu dokumentaraca koji će otkrivati mikrolokacije koje želim predstaviti svijetu u oroginalnom svjetlu. Da čitatelji dobiju uvid što namjeravam raditi s "Nomadom", pokazat ću već u prvoj epizodi. Ona se radila na području Vrlike, točnije u trokutu Vrlika - Vrh Rika s izvorom Cetine i Peruća. U par kilometara kvadratnih snimljeno je 50 priča, scena... Ima tu bunara, priča, mitova, mlinica, izvora. U Dalmaciji, smatram, imamo garantiranih 50 epizoda; što Zagore, što otoka, obale... Kasnije ćemo otići na ostatak Hrvatske, u Hercegovinu, regiju, zašto ne?
Po čemu je Nomad drugačiji od nekog dokumentarca kojega smo već gledali?
- Drugačiji je jer ću napraviti drugačiji proizvod. Neće to biti nešto uštogljeno, pristup će biti avanturistički. Primjerice, postoji scena gdje skačem u Cetinu čija je temperatura 8 stupnjeva, hvatam zmiju golim rukama itd. Kao scenarist i glumac vodim gledatelje kroz priču. Dokumentarci će biti primarno edukativne naravi. U ovom trenutku, usudio bih se reći, iman više znanja o Vrlici nego neki njeni građani. Tijekom snimanja surađujem s ljudima, KUD-ovim, oružarima. Obukli su mi svoje narodne nošnje, pokazali su mi kako raditi s oružjem, ispričali su mi svoje lokalne mitove, priče, tajne.
Ulazio sam u špilje za koje nisam niti znao da postoje, posjetili smo izvore, mlinice, na Perući smo tražili ostatke potopljenih sela i manastira. Interesantna je to priča koja će malo koga ostaviti ravnodušnim. Cijeli projekt radim s ekipom entuzijasta kojima sam prepoznao onaj "bljesak" u očima. To je ekipa "Jedina.hr", momci su specijalizirani za video produkciju. To rade s puno ljubavi. Po onom u što sam se uvjerio za vrijeme snimanja na terenu, donijeli su i rade na opremi kakve se ne bi posramile ni neke svjetske TV kuće. Sve smo pokrenuli bez ičijeg novčanog poticaja, sve sa svojim novčanim minusom, ali s nadom da ćemo to prodati nekoj televiziji koja će cijeniti to što radimo. U slučaju da netko ne prepozna taj rad, spremni smo i na engleski prevesti sve pa bi u tom slučaju dokumentarce o ljepoti naše zemlje prodali nekoj stranoj kući.
Što slijedi nakon Vrlike?
- Uspostavljeni su već brojni kontakti. Otkrit ću vam tajnu, želja mi je raditi Klis sa selima oko njega. Tu su bunari Rajčice, Uskoci... Tko želi sudjelovati u projektu, naravno da je dobrodošao, ali sve radimo iz ljubavi.
S obzirom na to da će takvi dokumentarci očito doprinijeti turističkoj promidžbi pojedinih lokacija, moram te upitati smatraš li da naše turističke zajednice rade dobro svoj posao?
- Ne rade kako bi trebale. Uvjeren sam da će se 99 posto ljudi jako iznenađeni kada u mom dokumentarcu vide da toliko toga ne znaju o kraju za kojeg su vjerovali da ga poznaju. Kao svjetski putnik govorim vam da je šteta ići samo vani. Dalmacija nije samo sunca i more. To su ljepote i klima za vidjeti i doživjeti. Tu ću dodati i tradicionalnu hranu kakve ima rijetko gdje u svijetu!
U projekt si uključio i članove udruge "The Mladichi".
- Tako je, to su ljudi koji vole putovati, fotografirati, kreativno se družiti, zabavljati se i koji vjeruju da naše društvo može biti bolje. Družimo se, radimo logorovanja, a svatko otvorenog srca nam je dobrodošao. Nije bitna članarina nego da se ljudi prepoznaju o tome.
Dobro znaš što je ljepota prirode, ali i što je moderna tehnologija. Ugrožava li ovako brz razvoj tehnologije želju za avanturizmom i ljubav prema prirodi kod mlade generacije?
- Nažalost, to je potpuno točno! Dijete će danas doslovno stati pored neke prirodne ljepote i neće je primijetiti zbog zurenja u mobitel. I sam hodam ulicom gledajući u mobitel, ali izađem na teren i primjećujem sve što me okružuje. Baš zato često logorujem u prirodi, to mi je gušt - povremeno se udaljiti od svega, probuditi se u divljini. To zbližava ljude sadašnjem trenutku opće otuđenosti.
Svoja znanja i iskustva rado prenosiš na druge kroz predavanja, tribine, izložbe fotografija. Gdje te se može čuti uživo?
- Svake godine nakon putovanja odradim niz putopisa i tribina, ali to više ne radim u kafićima. Uglavnom to radim u Marulića, Infozoni i Fotoklub Split. To su mjesta koja imaju posebnu društvenu vrijednost. Radim dokumentarce nakon svakog putovanja, kojega se može pogledati na mom YouTube kanalu.
Premijera prve epizode Nomada bit će u kinu u Vrlici pred oko 250 ljudi. Bit će besplatno. Na proljeće slijedi promocija u Splitu u nekoj velikoj dvorani.
Imaš li poruku za mlade ljude koji možda sanjaju putovati svijetom, fotografirati, raditi svoje priče, a sada misle da neće nikada imati novaca za to...
- Sve što poželite možete ostvariti! Čak i u ovoj državi koja je sve samo ne sređena država. Ja sam jedan od onih ljudi koji zadnji ide dok brod tone. Volim ovu državu i želim umrit u njoj, ali stvarno što su napravili od nje, to je čudo. Međutim, čak i u ovoj državi ako želite uspjeti, to možete! Ako fanatično radite ono što volite, uspjet ćete. Čak ni ja nisam imao šanse za ovo što radim, ali sam na putu da ostvarim svoje snove. Imam stambeni kredit, imam malo dijete, ženu i obitelj koji me podržavaju u svemu što radim. Radom i zalaganjem možete postići sve što želite, ponovnit ću, čak i u ovoj državi.
