Ovih dana i tjedana stalno spominjemo lito, turizam i koncerte…Pa i red je, lito je. Svi se vesele (usput spominju i paklene vrućine!). Ljeto je, e pa šta, pa me zanima kako sve to podnosi Luka Nižetić, kod kojega je uvijek prisutan osmijeh i… Moram to naglasiti: pristojnost, neposrednost…
- Da ni lita ni mene ne bi bilo jerbo son se rodil u sarcu lita u osimi misec, jušto 12.08. kal je more nojteplije, kal su fešte nojboje i kal zrilo pomedora nojboje gre na fetu kruha sa paštetun. Ala mati moja meni je nojlipje, tako bi to nekako sročio po komiški (hahaha). U pravom sam smislu dite lita, godišnjeg doba koje mi u potpunosti pruža osjećaj slobode. More, sunce, bezbrižnost, prijatelji, odmor, relaksacija, ronjenje, barka, male skrivene uvale, tople noći, malo robe, morska spiza friško ulovljena, dubina mora, čakule i pjesma, miris lavande, maestral, samo su neki od mnogobrojnih doživljaja, mirisa i okusa koja mi se događaju u ta dva mjeseca.
Opa, uskoro je rođendan. Svejedno, koliko je meni poznato, Nižetići su s Brača. Pa što jedan Luka radi na Visu? Brač je bliži i vremenski i plemenski?
- Kako ne biraš svoje roditelje tako ne biraš ni mjesto svojih korijena gdje sam preko očeve strane, ako ćemo izuzet majčinu splitsku, genetski Bračanin. No kako te život često iznenadi tako je i mene prije nepunih 10 godina neplanirano odveo u Komižu. Glazba me dovela na ovaj otok, a prijateljstvo pružilo neke nove životne opcije. Iskreno, bolje misto na svitu nije mi se moglo dogoditi i zahvaljujem onomu gore što je promiša karte, za sada u moju korist. Trudim se iz godine u godinu opravdat ovu pruženu životnu šansu i pridonijeti toj maloj zajednici, kako s ljudske strane tako i poslovne. Govoriti o posebnosti, ljepoti i energiji, kako otoka Visa tako i Komiže mogao bi danima, jednostavno radi se o mjesto po mom guštu i za moju dušu gdje vrime nekako teče pomaalo.
Oni koji te vole vidjeti i čuti (a takvih je puno) gdje te mogu sresti ovoga ljeta?
- U Komiži sam cilo vrime, po Rivi, oko Huma i Fabrike, a kada uhvatim slobodnog ukrcam se na barku i s ekipom obilazim obližnje otoke i vale. Što se tiče neke druge lokacije možda u rujnu uspijem održati koncert u Vinkovcima ako nam i njega zbog mjera ne otkažu kao što su već neke. Pravim koncertnim nastupima se nadam iduće godine mada sam se isto tako nadao povratku u staro normalno ovog ljeta, tako da u svojim željama ću biti suzdržan i veseliti se svakom novom danu.
Je li Zagreb onda rezerviran za jesen, zimu?
- Zagreb je moj drugi dom. U njemu živim već 18 godina. Volim reći kako mi Zagreb dođe poput ljubavnice, volimo se tajno, dok sa Splitom javno. Nisam u početku imao namjeru ovdje ostat, no nekako su ta svjetla velegrada učinila svoje i zadržala me na duže vrijeme. Ako se zaželim materine spize nije toliko daleko do Splita, bilo autom ili avionom. Živim u samom centru i sve mi je na dohvat ruke, kazališta, Dolac, Cmrok, volim vikend odlaske na Sljeme, svako malo se dogode neki dobri koncerti, veliki broj prijatelja mi je tu. Posebno su čarobne zime, ima nečeg smirujućeg kad napadne snijeg i stari krovovi zabijele, neka tišina zavlada i misli odlutaju.
Jedna divna dama i sjajna pjevačica, prije tvog rođenja, pjevala je „Zagreb, Zagreb“, a nakon jubilarnog, 50-og FZG Split, pričala mi je o tebi hvalospjeve, o nekoj divnoj splitskoj noćnoj šetnji. Bila je ushićena! Koliko ti je kao mladom pjevaču značio onaj duet sa Zdenkom Vučković?
- To je za mene bilo kratko ali predivno druženje koje ću pamtiti cijeli život. Ona je bila oličenje ne samo prave glazbene dive, nego i dive u duši. Imala je u sebi tu neku nevinu, dječju dušu i osmijeh, vrlo srdačna i ljubazna osoba. Koliko je bila velika kao umjetnica i glazbenica toliko je s druge strane pokazivala koliko je skromna. Do tog susreta poznavao sam ju kroz pjesme 'Moja mala djevojčica' i 'Zeko i potočić'. Radi se o prvoj pravoj teen zvijezdi s ovih prostora i sjediti u njenom društvu i čuti neke dogodovštine iz tog vremena je bila privilegija. Znam da svako vrijeme donosi svoje, al nikako se ne bi trebalo događati da se ovakvih umjetnika sjetimo kada je već kasno.
Snovi, sanjarenja jednog Luke?
- Uvijek treba sanjati, jer čemu onda težiti i nečemu se veseliti. Kako realnost zna dosta biti surova i spusti te na zemlju. Snovi su ti koji ti daju neku nadu, drugu dimenziju, a još ako se ostvare onda vidiš da nečemu i vrijede. Većinu snova zadržim za sebe, dođu mi poput rođendanske želje, zatvoriš oči, zaželiš, puhneš u svijeće i nikome ih ne odaš da bi ti se ostvarila. Meni su se neki snovi ostvarili, neki još nisu zato i dalje poput onog malog Luke sanjam, to me gura dalje i daje mi krila i poticaj da živim punim plućima. U današnje vrijeme sanjati poput diteta je jedan od ključnih faktora za život ispunjen radošću, bojama i poletom.