Za Split se oduvijek govori da je grad glazbenika, a u polju klasične glazbe događa se poseban procvat na krilima sjajnih mladih umjetnika. Jedan je od njih profesor Jakov Jurić, dirigent u Glazbenoj školi Josipa Hatzea, član orkestra Hrvatske ratne mornarice, voditelj Glazbe Split, osnivač i voditelj nekoliko zborova i orkestara, aranžer i skladatelj, svestrani glazbenik čiji životopis nužno povlači dva pitanja – kad sve stigne i kako imena takvih iznimnih ljudi često prođu „ispod radara“. Odgovor na potonje pitanje vjerojatno leži u skromnosti, a na prvo odgovor zna samo prof. Jurić.
U nastavku donosimo maestrovu priču od najranijih glazbenih početaka, preko vojnog poziva, pa sve do šarolikih dirigentskih iskustava – od najpoznatijih inozemnih filharmonija do Torcide.
Kako ste se pronašli u glazbi, je li to bila naslijeđena ili stečena ljubav?
Odgoj kroz glazbu sigurno je mnogo utjecao na moj životni poziv. Cijela je moja obitelj oduvijek pjevala. Otac je počeo u crkvenim zborovima, mama koja je podrijetlom iz Slavonije donijela je u obitelj svoje specifično pjevanje terce, čak smo u nekom trenutku imali i obiteljski zbor i kroz njega zajednički stvarali i živjeli glazbu. Vrlo mi je rano postalo jasno koji će biti moj životni put. Mala škola u Solinu bila je mjesto gdje sam s osam godina otišao na audiciju, a sa mnom i moja starija sestra. Moj je nastup iz današnje perspektive vjerojatno bio kriminalan, ali voditelju sam bio simpatičan, prošao sam i tako je sve krenulo.
Jeste li odmah znali da je truba instrument koji želite svirati?
Mama i ja smo gledali novogodišnji koncert i htio sam svirati trumpetu. Navaljivao sam i inzistirao, ali kako su mi rekli da nemaju trumpetu, uzeo sam trubu. Prekrasan instrument koji proizvodi sjajan zvuk. Upisao sam Glazbenu školu Josipa Hatzea u Splitu i kroz nju nastavio svoj svirački put. Zahtijevalo je to velika odricanja i težak tempo, ali tako sam naviknut živjeti.
Vaš je životopis ogledni primjer multitaskinga, od školskih dana pa sve do danas. Jeste li tijekom obrazovanja imali premišljanja oko izbora struke?
Glazba mi je uvijek bila broj jedan, a nakon toga matematika, to su mi bile dvije glavne ljubavi. Kako prije nije postojao program glazbene gimnazije kakav je danas, nakon dvije sam godine ostao bez matematike i fizike, što mi je teško palo jer sam zbilja volio prirodne znanosti. Ali znao sam da je trebalo prelomiti i potpuno se predati glazbi pa sam to prebolio. Tijekom srednje škole imao sam kriza sa sviranjem, morao sam popravljati tehniku do te mjere da sam imao dojam da radim sve ispočetka i da zaostajem za svojim godištem, a najteže je tek dolazilo – upis na fakultet. Bilo je jako teško upisati Akademiju. U Zagrebu nas je na prijemnom bilo jedanaest, a prima se dvoje. Položilo je četvero, ja sam bio treći, dakle prvi ispod crte. Kako odustajanje od moga instrumenta nije bilo opcija, Ljubljana je bila plan B i ondje sam se uspio upisati. Pokazalo se da je to prekrasan grad, a Slovenija je općenito sjajna zemlja za studiranje. Imao sam izvrsne profesore i puno jaču konkurenciju koja me gurala da napredujem. Dobro je to što nas je bilo više, ne stigneš se uljuljati i biti prosječan, moraš stalno raditi na tome da napreduješ.
Kako ste se usred cijele glazbene priče našli i na Hrvatskom vojnom učilištu „Dr. Franjo Tuđman“?
Tako što sam bio otvoren za vrlo šarolike opcije što se tiče posla. Bilo mi je bitno da glazba uvijek negdje postoji kao stavka. Želio sam se vratiti u Hrvatsku nakon fakulteta, pogotovo u moj Split. Iako su postojale i opcije za ostanak u inozemstvu, vukla me ljubav prema domovini koju bi bilo teško objasniti. Prvo sam radio u Glazbenoj školi „Dr. fra Ivan Glibotić“ u Imotskom, nakon toga u „Hatzea“ u Splitu, u Maloj školi glazbe u Vodicama i u područnoj glazbenoj školi u Trogiru. Honorarno sam radio u kazalištu i svirao u vojsci u orkestru. Znalo se dogoditi da u jednom danu moram pokriti Imotski, Vodice i Split. Naravno, bilo je naporno i nadao sam se da ću posložiti malo humaniji raspored.
Stalni sam posao dobio u Glazbenoj školi Josipa Hatzea, ali ostalo mi je još mjesta za popunjavanje satnice. Kad se otvorila prilika za posao u vojsci, nisam se mnogo premišljao, išao sam na audiciju u Zagreb i srećom, malo prije toga bio sam počeo konkretnije trenirati i uspio sam položiti pripreme. Nije bilo lako proći vojnu obuku u Požegi, pa ni kasnije vojnu školu za časnika u Zagrebu, ali ponosan sam što sam uspio i završio tu gdje jesam. Sviranje sam također položio i sve se konačno posložilo. Orkestar Hrvatske ratne mornarice mjesto je na kojem se osjećam kao da sam s drugom obitelji, manje nas je od dvadeset, odlično se poznajemo, dijelimo slične stavove i ciljeve, u sjajnim smo odnosima i volimo to što radimo. Ponosan sam kad nam ljudi kažu da ih je naša glazba dirnula i da zvučimo moćno.
Nakon Ljubljane i Zagreba niste prestali s usavršavanjem, posljednja je stavka u Vašoj biografiji bečki konzervatorij „Richard Wagner“. Također djetinja želja ili ste usput otkrili i da ste dirigent u duši?
Tako je, Beč je bio posljednja bitna točka u mom dosadašnjem glazbenom usavršavanju, a dirigiranje me, uz trubu i skladanje, oduvijek zanimalo. Prijatelj me pozvao na jedan seminar koji je „prelomio“ da ne odustanem od konkretizacije te želje. Iako sam dirigirao od sedamnaeste godine, na seminaru kod profesora Christiana Schulza, kod kojega sam kasnije upisao dirigiranje, naučio sam više nego u deset svojih uvjetno rečeno samoukih godina. I seminar kod maestra Harija Zlodre prije odlaska u Austriju također mi je potvrdio da idem u dobrom smjeru. U Beču je bilo prekrasno, kao da sam došao u glazbenu bajku... Kolege su me savršeno prihvatili. Zanimljivo je bilo vidjeti taj šaroliki svijet u malome, nas 8-9 studenata s 3-4 kontinenta. Bilo je to divno iskustvo.
Imate li neke glazbene uzore koje pokušavate slijediti u svome radu?
Mene je uvijek privlačila sama glazba. Ne osoba, nego zvuk. To je možda razlika između mene i drugih. Da se razumijemo, cijenim jako puno ljudi u klasičnom glazbenom svijetu, i domaćih i stranih, svatko od njih u nečemu mi je uzor, od nekih sam imao čast i učiti. Ljudi koje bih mogao navesti kao primjer onoga što smatramo glazbenim uzorima obično su nevjerojatno ponizni. Oduševljava me taj spoj ljudskosti i znanja. Profesor Andrej Misson u Ljubljani mi je predavao polifoniju. Ja sam tada bio mladić bez nekog velikog iskustva, ali pisao sam skladbe „za svoju dušu“, napisao sam jednu misu, no bilo me strah pristupiti mu s tim djelom jer je izniman i poznat. Međutim, susret s njim oduševio me. Jako je pristupačan, kad sam mu donio prvu zborsku kompoziciju, pomagao mi je konstruktivnim savjetima i nisam se ni u jednom trenutku osjećao kao da mi govori svisoka, naprotiv. Kad sad pomislim o toj svojoj kompoziciji, prasnem u smijeh, smatram je prestrašnom, ali oduševio me njegov pristup. Mogao mi je reći „Šališ li se?“, a bio je divan prema meni i pokazao ono čega se i danas držim, a to je da je veličina glazbenika u njegovoj ljudskosti.
Znači li to da je i komponiranje jedan dio glazbenoga puta na kojemu planirate nastaviti raditi?
Svakako, vuče me komponiranje, sve se to da svesti na onu moju prvotnu želju da proizvodim glazbu, načini su samo varijacije. Nedavno sam predvodio djecu iz Glazbene škole Josipa Hatzea na velikom nastupu naziva „Betlehemska priča“ u Spaladium Areni na Enter konferenciji. Jako sam ponosan na to djelo, vjerujem da smo odradili sjajan posao, i školski orkestar, i zborovi, i solisti i balerine. Zbog korone smo se samo jednom našli na cjelovitoj probi, a to je bila generalna. Igra živaca, do zadnje sekunde nismo znali kako će to ispasti. 150 izvođača strašno je velik broj, toliku dvoranu za vježbanje nemamo, vježbali smo u sekcijama, snimao sam zvuk pa bismo se na probama snalazili i s tim… Uspjeli smo, ali nije bilo lako. Kod djece je jako teško što ne znate kako će reagirati, hoće li ih poremetiti publika, roditelji… Što se tiče pedagoškog pristupa prema njima, to je bio jako zahtjevan projekt, na svim razinama. Na kraju sam presretan što smo uopće uspjeli nastupiti u ovim vremenima, a na izvedbu djece mogu biti samo ponosan.
Prošli ste zanimljivu vertikalu glazbenog rada, od vrtića pa sve do nagrađivanih orkestara. Jesu li se Vaše metode i pristup radu mijenjali s obzirom na godine i obrazovanje glazbenika s kojima radite?
Didaktički je velika razlika kad obuhvaćate dob od 7 do 77. Obožavam raditi s malom djecom, ali obožavam raditi i sa starijima. Svatko ima svoju posebnost, teško mi je reći gdje mi je ljepše i draže. Sa sigurnošću mogu reći da mi je rad u vrtiću jako pomogao u pristupu starijima. U vrtiću u Sloveniji naučio sam kako postići autoritet a da ne dižem glas i ne koristim nikakve metode koje se mogu doživjeti kao nekakav agresivan nastup. Smatram da je kod orkestra važno da pojedinac pokaže svoju kreativnost i individualni pristup sviranju. Svatko tko upiše glazbenu školu osjetljiviji je u polju glazbe, ali rekao bih i općenito – kao umjetnik i emotivac, kao karakter. To primjećujem u radu sa svojim učenicima, oni su empatični i osjećajni, njima se ne može pristupati ni s kakvom dernjavom i neprimjerenom oštrinom. To samo stvara grč, koči zvuk i glazbu. Nije to samo kod djece, nijedan orkestar ne želi dirigenta koji galami. Tako se ne gradi autoritet. Najlakše je doći i izderati se, ali autoritet treba steći znanjem i trudom. Naravno, svi nekad pogriješimo. Ljudski je griješiti. I mene učenici tu i tamo isprave i ja im zahvalim kad primijete što nije bilo u redu, ne pada mi na pamet držati se uzvišeno ili uvrijeđeno. Na greškama se uči, a dobronamjerna je kritika uvijek dobrodošla. Ljudski je pristup kod dirigenta primaran. Ne možeš dobiti dobar zvuk u orkestru ako su ti svirači u grču. Oni se moraju osjećati sigurno, opušteno, moraju vjerovati tebi da ih vodiš u pravome smjeru, ti kreiraš interpretaciju i ne možeš si priuštiti srednjovjekovne metode koje koče glazbu.
Vjerujemo da učenici cijene takav pristup, s mnogo slobode i međusobnog uvažavanja.
Apsolutno. Djeca s kojom radim u Splitu su prekrasna, svi do jednoga, s njima nema nikakvih problema. Ponekad se zna dogoditi da su umorni oni ili ja pa proba bude manje produktivna nego što smo zamislili, ali sve se to da pedagoški riješiti i ostati čovjek. Bitno mi je da žele doći na sat i da se dobro osjećaju. Kad smo u važnim projektima, zna se da nam to mora biti broj jedan, ali izvan toga uvijek imam razumijevanja za sve njihove obveze, želje i potrebe. Imamo zdrav odnos na koji sam ponosan. A njihov je izniman rad usput okrunjen i mnogim nagradama, što nije zanemarivo za mlade glazbenike, državna su im natjecanja sjajan vjetar u leđa.
Imate li neke posebne savjete pred važne nastupe?
Na probama tražim potpunu predanost i rad, pogotovo ako se moramo strpljivo spremati za natjecanje. Generalna proba mora biti savršeno profesionalna, ali kad dođe nastup uvijek im kažem – sad možete sve pogriješiti, možemo se raspasti, možemo se i osramotiti, sve je to život, ali ovaj put koji smo prošli i trud koji smo uložili – to je ono bitno. Vi ste u tom procesu napredovali kao glazbenici. Uživajte u glazbi! Nastup mora biti kruna pripreme, a ne poligon za stres i tremu. To mora biti uživanje i za izvođača i publiku.
Trema je svakako neizbježan faktor u životu glazbenika. Kako se nosite s njom?
Ovisi o pripremi, priprema je pola posla. Uvijek je prisutna, nekad pozitivna, nekad i negativna. Ako sviram trubu, točno znam kakvi mi rituali moraju biti dan prije i na dan nastupa, potpuno sportski režim. Kod dirigiranja je slična stvar, ali na intelektualnoj razini. Fokus i priprema za svaku notu. Kad sam dirigirao u Češkoj, to mi je bio najteži izazov u glazbenom znanju, psihološki rat sa samim sobom. Bila su to nevjerojatna četiri dana, spavaš nekoliko sati, dirigiraš i po 10 sati. Dirigirao sam praškom filharmonijom u sklopu seminara ruskog dirigenta Alima Shakha koji je šef dirigent opere i baleta u Sankt Peterburgu i vodi ruski komorni orkestar. Sjajan je dirigent, pamtljiv, drugačiji, a praška je filharmonija posebna i nevjerojatna priča. Došao sam dirigirati prvi dan i imao sam 15 minuta vremena za pripremu. Pitali su me što želim dirigirati, uzeo sam prvi stavak Beethovenove 5. simfonije koja traje 9 minuta. Došao sam, dirigirao tih 9 minuta i sve je bilo savršeno – iz prve. U tome je čarolija takvoga orkestra, kad ne znate što biste više razrađivali s njima, to nikad prije nisam doživio. Kad sam vidio da je, začudo, ostalo još vremena da nešto uvježbamo, uzeo sam drugi stavak koji nisam znao napamet kao prvi, ali oni su opet odsvirali bez greške. U tom sam trenutku od njih dobio ono za što živim i što sam oduvijek sanjao – napravili smo glazbu. Predivnu i savršenu. Izuzetno cijenim Gustava Dudamela, dirigenta iz Venezuele koji je napravio nevjerojatan manevar u drugome dijelu prvoga stavka, usporio je dramatični tempo na jednom mjestu, potpuno drugačije od onoga što piše u notnom zapisu, ali oduševila me ta njegova interpretacija. I ja sam to pokušao napraviti s češkom filharmonijom, a oni su me slijedili. Iako nije bilo lako dobiti autoritet iz prve i prvi sam se dan namučio, bio van sebe od cijelog tog iskustva, potpuno šokiran, zadnji su mi dan na generalnoj probi zapljeskali, što me nevjerojatno dirnulo i stavilo točku na i toj predivnoj priči.
Među mlađim ste profesorima na svom radnom mjestu, je li Vam bilo neobično vratiti se kao profesor u sredinu iz koje ste otišli kao učenik?
Nevjerojatno mi je što sam sad kolega profesorima koji su mi predavali. To je ogromna čast. Ponekad se sam sa sobom borim da nekima kažem „ti“ i shvatim da sam sad tu, unutra, u sustavu. Još mi je uvijek neobično, ali s veseljem se navikavam.
A sada jedan fantastičan manevar odmaka od klasike uz još jedan projekt koji vodite – Glazbu Split. Vaš je nastup obilježio otvaranje parka „Za sva vrimena“ na splitskome Poljudu. Kako ste postali dio te priče?
Poveznica je bio kolega Damir Petranović koji je zaljubljenik i u Hajduk i u glazbu. Zvali su nas iz Hajduka, rekli da se otvara tematski Park „Za sva vrimena“ i da bi im bilo veliko zadovoljstvo da Glazba Split nastupi na tom svečanom otvaranju. Kad smo to čuli, nastala je erupcija oduševljenja i naravno da smo prihvatili. Napisao sam obradu pjesme „Zbog jedne ljubavi“ koju smo izveli zajedno s Torcidom.
Bez obzira na Češku i Beč, to vam je vjerojatno jedan od najvažnijih nastupa u životu… Koliko ljudi može reći da je dirigiralo Torcidi?!
Ha-ha, moram priznati da nikad nisam vodio veći zbor od Torcide, istina. Nikad to neću zaboraviti. Podsjetilo me na sva lijepa nogometna iskustva s djedom koji je doslovno živio nogomet. Dok sam studirao u Ljubljani, jednom mi je netko nepoznat poslao poruku želim li postati trubač Torcide. Naravno, tada sam se mogao samo nasmijati i produžiti na predavanje, ali evo, u nekom drugom trenutku sam se ipak našao s Torcidom i dobio divnu uspomenu.
Na prošlogodišnjem ste Splitskom ljetu nastupali s Ivom Perkušićem, Fadom Quinta i Mandolinskim orkestrom Sanctus Domnio, kakvo je to bilo iskustvo?
Obožavam nastupati s Ivom Perkušićem, on je sjajan čovjek i glazbenik. Jako volim fado i svaki takav nastup doživljavam vrlo emotivno. Odnedavno sviram i u jednom swing bendu, volim i jazz, a s Ivom volim svirati – za dušu. To su divni nastupi, vidi se da ta skupina ljudi doslovno živi za glazbu. Osim toga, bitno je kad vam se otvore prilike da proširite publiku. Nakon samo šest mjeseci rada s Glazbom Split predsjednica nam je obznanila da smo dobili koncert na Peristilu, i to na Splitskom ljetu. Još kad je rekla da ću dirigirati Gordanu Tudoru i Željku Miliću, bio sam van sebe. Iznimno sam zahvalan na takvim prilikama koje nam pružaju mogućnost da surađujemo sa sjajnim glazbenicima i postanemo vidljiviji publici.
Možemo samo poželjeti da na tom putu i dalje napredujete i oplemenjujete svoj grad divnom glazbom i radom s mladima. Koje su Vaše želje i ciljevi?
Moje su se želje ispunile, i više od toga. Kao dijete sam htio jednoga dana biti trubač i svirati u orkestru. Uspio sam to ostvariti i presretan sam. Naravno da se uvijek rađaju nove ideje jer želim rasti u glazbenom svijetu. Želim proći i doživjeti što više, dobiti sve ono najljepše od glazbe i biti jedan dio ljepote toga zvuka za koji živim. Želim i što više skladati, ali o tom potom, vrijeme će pokazati. Bitno je da mi koji radimo s mladima ne poletimo previsoko, da budemo svjesni i vrlina i mana te da radimo na aspektu ljudskosti, a ne da postanemo neke umišljene veličine. Vjerujem da su svi ljudi jednaki, da nitko nije veći ni važniji od drugoga. Mali princ kaže – bitne su stvari očima skrivene. Treba ostaviti svoj trag u svijetu, ali pritom ostati zahvalan i ponizan.
