"Ma što te briga nismo jedni od Apaša, ovo će biti naša godina", pjevali su BluVinil u jesen 2020., vjerojatno ne sluteći da će baš ta pjesma stići do vrha top ljestvica većine hrvatskih radio postaja.
Bend koji čine Matej Nakić (vokal i gitara), Bruno Jakelić (bas gitara), Ante Lovrić Tancalo (bubanj) i Marko Jurin (klavijature) pred izdavanjem je drugog studijskog albuma, a mi smo porazgovarali s Matejom, frontmenom ovog benda koji je brzo ušao u srca ljubitelja domaće urbane glazbe.
Sinoć su održali koncert pred publikom u Dugopolju u sklopu sjajnog Beer Festa.
Osim što je pjevač, Matej je tekstopisac i kantautor, pa je tim zanimljivije što je po profesiji psiholog, a predaje na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta.
- Mama mi je iz Zadra, tata iz Šibenika, ja sam Šibenčanin, tamo sam rođen.
Je li hrvatska glazbena industrija zrela za ludnicu (smijeh)?
- Teško pitanje. Živimo u eri post hrvatskog popa i rocka. Ali to je na neki način lijepo jer je sve na neki način diverzificirano, pa za svakog ima po nešto. Sinoćnji koncert je dokaz da se i staro i mlado može skupiti i slušati Mort i BluVinil. Lipo je to.
Široj hrvatskoj javnost postali ste poznati po hitovima "Apaši" i "Heroji". Jesi li očekivao toliki uspjeh tih pjesama i kako se to dogodilo?
- Ne. Apaše smo napisali ja i basist Bruno Jakelić. Nismo ništa očekivali, već smo par pjesama izbacili prije toga i mislili smo to će biti jednaka recepcija u užem krugu ljudi. Ta pjesma je u koroni odjednom postala hit, počela se puštati po radio postajama, po partijima...
Zvuk vam je originalan, svojevrstan revival osamdesetih. Je li to slučajno?
- Prije su stilovi bili puno kontinuiraniji, postojao je nekakav centralni diskurs, sve je išlo etapu po etapu. Danas je to sve prilično izmiješano i pitanje je koliko je ta linearna kronologija stilova primjenjiva danas.
Zašto? Jer meni, koji sam rođen '95 i kojemu su starci puštali Indexe - uopće nije jasno zašto je to sad nešto staro. Naprotiv, meni je to oduvijek bilo aktualno, kao što je nekom tko sluša dubstep ili techno baš to aktualno. Tako da, istina, BluVinil priča donosi taj nekakav revival, ali ne kao imitaciju i pastiš već viđenog - nego kao inspiraciju i glazbenu abecedu.
Što možemo očekivati od benda sljedećih godinu dana?
- Na jesen bitan događaj za nas, izdajemo drugi studijski album "Zna li itko tajnu srca" i imat će 12 pjesama. To nam je jako bitno, imali smo blagu promjenu stila i daljnju razradu kantautorskih tema. Jako se veselimo tome da predstavimo publici nove stvari.
Opet se radi o vintage rocku, ali ovoga puta uz primjene svačega, afričkih ritmova - Paula Simonea, svega će tu biti...
Postoji li grad ili sredina koji vas posebno dobro prihvaćaju, tko vam je u srcu?
- U srcu nam je rodni Šibenik, zatim Zagreb koji nas je prihvatio. To su naši osnovni punktovi. Dobro smo prihvaćeni diljem Hrvatske, a osobito u Dalmaciji. Vidi se da ljudi žive za to i to nam je jako drago.
Glazbenik si i psiholog. S te perspektive, što misliš što će za 30 godina biti klasici vremena u kojem živimo?
- Odgovor na to pitanje donosi milijardu dolara jer tko ga zna, znat će i raditi posao. Ovo se pitanje općenito veže za utjecaj postmodernih elemenata i maskulture u umjetnosti - što će se na kraju filtrirati u nešto što je zajednički nazivnik ovog vremena? Tko zna. To je sada teško odrediti.
Kaže Arsen: "Počast se na kraju primi, ide vrijeme, bije sat".
Moj je dojam da je hrvatska glazba dosta zalutala i da smo u europskim okvirima najneprepoznatljiviji ikad.
- Problem je u tome što se u dijalektici između publike i glazbenika raskinula veza. Danas se producira malo muzike koja je baš na izvoru, koja je baš "za ljude". Sve zvuči kao marketinški preparat. Puno se filtrira!
Nekoć moćna hrvatska glazbena industrija danas je produkcijski inferiorna čak nekima iz regije.... Kako se to uopće dogodilo?
- To nije bilo nekada tako. Ne vjerujem da možemo koristiti neke tehničke termine poput produkcije. Prije bih rekao da se radi o cenzuri i autocenzuri društva. Kod nas ima ta stara priča, pretvaramo se da smo kao neka elita i gledamo na cajke kao na zabranjeno voće. Smatram da baš tim zabranjivanjem potičemo njihovu slušanost. Istočnije od Hrvatske puno su otvoreniji oko svog glazbenog identiteta i zato su jači, imaju veći doticaj s target publikom, iskrenije je. Dok tamo pjevaju neke pjesme koje tangiraju makar i najprizemnije porive, kod nas imaš nekakav konfekcijski pop, preparirane pjesme o ljubavi. To ne dira apsolutno nikoga i apsolutno je irelevantno.
Moram te pitati malo i u Splitu. Splitska glazbena scena prije 20-30 godina i danas?
-
Mi smo Šibenčani i uvijek smo imali malo drugačiji pogled na stvari. No, Split je mene kao kantautora poprilično odredio. Tu su Gibonni, moj omiljeni skladatelj Zdenko Runjić...
Dakle, u Splitu postoji mnogo velikana na čijim ramenima stoje nove generacije. I dan danas tu postoji vrelo autentičnosti, makar nisam iz tog faha muzike, jako volim novi splitski stil trepa, poput Kiše metaka i Vojka Vrućine. Oni su stvarno kroničari današnjeg vremena i rijetki koji su zadnjih 10-20 godina uspjeli napraviti autentični val glazbe koja dira ljude i koja pjeva o pravim problemima. Poznati su po svom stilu baš kao što su nekad splitski glazbenici bili poznati po svom rocku, šansoni... tu avangardnu notu Split ima i danas.
Što bi poručio mladim glazbenicima koji sanjaju estradu?
- Neka zaborave sve što su im rekli. Baš je teško reći...
Da se prijave na reality?
- Ne, nek' se nipošto ne prijave, nek' se ne prijave na nikakve festivale domaće zabavne ili lake muzike. Imajte svoj đir, neka dozvole da ih se gleda kao "svemirce", neka guraju svoju priču jer je to jedini pravi način da se uspije i da se napravi nešto svoje, nešto što nije konfekcijski, nešto od srca, a toga jako fali.