Splićanin Matej Sunara mladi je novinar i redatelj čiji je dokumentarni film Sentir y Gustar nedavno imao svoju premijeru u Splitu. Na rasporedu su projekcije u još nekoliko hrvatskih gradova, a nama je to bio povod da razgovaramo s njim i upoznamo vas s njegovim likom i djelom.
Novinar ste i redatelj, radite u odnosima s javnošću Studentskog centra. Što ste željeli biti kad odrastete?
- Dolazim iz novinarske obitelji, teta je Nada Šurjak, cijenjena novinarka HRT-a i višegodišnja urednica emisije More, a prva rodica je Mirta Šurjak, sportska novinarka. Uvijek sam volio pisati, recitirati na školskim priredbama, javno nastupati, fotografirati i slično. Odmalena sam pratio tetkin život i ljepotu pričanja priča o malenim ljudima, ribarima i težacima, i to mi se svidjelo. Uz to sam bio i animator djece u salezijanskoj župi Pomoćnice kršćana na Kmanu u Splitu i tamo mi se svidjelo animirati ljude, nasmijavati ih i organizirati razne kreativne događaje i akcije. Novinarstvo se nametnulo kao logičan odabir fakulteta. Pripremao sam se i za prijemni iz medicine, ali na sreću prevagnulo je novinarstvo. Sada sam zaposlen na dva sata dnevno u Studentskom centru u Splitu gdje pomažem učiniti vidljivim studentski standardu u Splitu, a ostatak vremena radim u proizvodnji televizijskog sadržaja preko svoje L5S1 produkcije čiji sam vlasnik.
Živjeli ste u Splitu, Zagrebu i Rimu. Koliko se razlikuje život u tim gradovima?
- U Zagrebu sam završio trogodišnji preddiplomski studij novinarstva na Fakultetu političkih znanosti i po završetku fakulteta u Rimu sam se vratio raditi u Zagreb jednu godinu. Kao studentski grad Zagreb je odličan. Živio sam u domu na Savi, studirao, imao genijalnu ekipu, zanimaciju i hobije, na faks išao tramvajem. Tada me nisu smetale ni prometne gužve, ni klimatski uvjeti bljuzge i magle, ali kad sam se vratio raditi ozbiljan posao, ti su me uvjeti ubijali i izdržao sam godinu dana pa se vratio u Split.
Za novinare je više poslovnih prilika u Zagrebu, ali nitko ne može platiti činjenicu da trenutno Vespu vozim 12 mjeseci godišnje, da mi ispod sjedala motora od ožujka stoji šugaman i kupaće pa se na pauzi od posla mogu baciti u more, da mi se djeca slobodno mogu igrati u dvoru ispred kuće i da dnevno na promet gubim 20 minuta, a ne 3 sata. U Rimu sam živio tri i pol godine dok nisam magistrirao društvene komunikacije (komunikologiju) na Papinskom sveučilištu Salesiana. Rim je odličan grad. Split u velikom. S okolicom broji blizu pet milijuna stanovnika, ali javni prijevoz olakšava kretanje. Tu su i metro, i vlak, i tramvaj, i autobus i trolejbus.
Živio sam na sjeveroistoku grada, na njegovoj periferiji gdje je bilo smješteno sveučilište, tako da se nisam micao iz kvarta tijekom tjedna, ali bi zato svaki vikend bio posvećen obilasku grada. Gdje god zađeš, naiđeš na neku znamenitost. Gužve su velike, svaki dan je u gradu milijun turista, ali uz dobru kavu i toplo vrijeme, lakše se podnose od onih zagrebačkih. Ponuda kulturnih događaja je veća nego li u Zagrebu u Splitu, svaki kvart ima kazalište, doslovno sam kazališnu predstavu odgledao u stubištu zgade, koncerata je na svakom uglu, muzeja i galerija također. Nakon HNL agonije, dobro mi je došla doza Serije A.
Tri i pol godine Rima su premalo da se vidi sve što se ima vidjeti u vječnom gradu pa se svake godine iznova vraćam u Rim na par dana pozdraviti ekipu. U Rimu sam shvatio koliko je lijepo biti Hrvat. Tadašnji rektor Papinskog hrvatskog zavoda svetog Jeronima, a današnji vojni ordinarij u RH Jure Bogdan, brinuo je o nama studentima, okupljao nas, hranio i pružao priliku da se nedjeljom družimo i povezujemo, a na sveučilištu je bilo mnogo hrvatskih salezijanskih bogoslova s kojima sam se povezao i do dan danas ostao u odličnim odnosima.
Kada usporedite studentski život u Zagrebu i Rimu, koliko je bilo teško prilagoditi se talijanskom studiju? Iz današnje perspektive, je li vam drago što ste se upustili u tu avanturu? Koliko je bilo naporno učiti jezik i studirati u stranoj zemlji? Čiji je obrazovni sustav bolji?
- Za razliku od Zagreba, Rim nije toliko studentski grad. U Italiji su studentski gradovi malo manji gradovi poput Siene, Padove, Bologne, Perugie. Studentskog doma nije bilo u blizini pa sam bio osuđen na privatni smještaj. Sobu u trosobnom stanu sam plaćao 400 eura. Za razliku od Hrvatske tamo se obrazovanje plaća, obrok u menzi je koštao 6 eura. Financijski gledano, u Zagrebu mi je za studiranje i život trebalo 2.000 kuna mjesečno, dok mi je u Rimu trebalo 1.200 eura mjesečno. Zahvaljujući salezijancima, dobrim ocjenama u Zagrebu i volonterskom iskustvu, dobio sam dobru inozemnu stipendiju pa sam uz pokoji studentski posao uspio financijski zaokružiti tu priču. Financijska situacija kod kuće nije bila lagodna i nisam mogao očekivati veću financijsku podršku od roditelja, znalo se dogoditi da ostanem s pet eura u džepu, ali uvijek bi uletio neki nenadani poslić koji bi pokrpao rupe u budžetu. Na koncu, drago mi je što sam otišao. U te tri i pol godine sam sazrio koliko zajedno u 20 prethodnih.
Talijanski jezik sam učio u srednjoj školi, znao sam osnovnu komunikaciju na tom jeziku, ali zahvaljujući njihovom apsolutnom nepoznavanju engleskog jezika bio sam prisiljen progovoriti. Njima je engleski kompletna nepoznanica jer sve živo sinkroniziraju, od filmova do crtića, a glazbu slušaju pretežno svoju. Trebalo mi je par mjeseci da se uhodam, da uhvatim predavanja na talijanskom jeziku i krenem pisati seminare. Sjećam se da mi je prvo predavanje na faksu bilo iz kolegija Filozofija morala i pamtim da nisam razumio ništa. Ali su me utješili kolege s godine koji su mi rekli da ni oni ne razumiju ništa i da nije problem u jeziku, nego u materiji koja nama komunikolozima nije toliko bliska. Generalno jezik je melodiozan i nema padeža, a i dobar dio komunikacije ide rukama. Dobro je poznato da se mi Hrvati uvijek snađemo. Pomoglo mi je to što me odmah gurnulo u praktičnu vatru. 6 mjeseci sam u sklopu prakse vodio tjednu emisiju o kinematografiji na studentskom radiju, obavljali smo dio prakse na Raiju i njihovoj katoličkoj televiziji TV 2000. Prvu radijsku reportažu sam radio u paru s Brazilkom koja je rođena u Rimu i super govori jezik i bavili smo se pitanjem migranata. Obišli smo njihova mjesta života i popričali s njima.
U sklopu nastave su bili obavezni i kolegiji iz teatrologije. Kolegiji iz kazališta mi se toliko svidjeli da sam se učlanio u amatersku kazališnu družinu na sveučilištu u kojoj smo preko različitih vježbi glume i scenskog pokreta učili komunicirati. Čak sam odigrao dvije predstave na talijanskom jeziku pred tristotinjak ljudi. Toliko mi se to svidjelo da sam na kraju magistrirao s temom Razvoj komunikacijskih vještina kod djece i adolescenata preko odgojnog kazališta. Kad usporedim fakultet u Zagrebu i fakultet u Rimu najveća je razlika u toj praktičnoj nastavi. U Zagrebu nas je na godini bilo 240, a od tih 240 eventualno 50 ih je to studiralo jer vole novinarstvo i žele biti novinari. Predavanja su bila i raznim terminima, a prakse je bilo nedovoljno. U Rimu nas je na godini bilo 20, ujutro su predavanja bila organizirana u 5 školskih sati nakon kojih bi išla pauza za ručak. Praktični dio nastave je bio svaki dan od 15h do 18h. Studentima je na raspolaganju bilo desetak kamera, 5 soba za montažu, četiri radijske jedinice, fotoaparati, rasvjeta, diktafoni, teatrin i sve ostalo što je potrebno za novinarski zanat.
Većina studenata koji odu u Zagreb ili negdje drugdje van Splita se ne vrati. Jeste li vi razmišljali o tome da ostanete u Zagrebu ili Rimu i što je utjecalo na odluku da se vratite u Split?
- Po završetku faksa u Rimu postojala je prilika da ostanem raditi tamo na fakultetu ili da odem dalje na doktorat. Uvijek me zanimala dokumentarna režija, a upravo takav fakultet postoji na katoličkom sveučilištu u Washingtonu koji me zanimao. Intenzivno sam razmišljao o toj opciji, ali ljubav je presudila da se vratim u Split. Današnja supruga Petra je Splićanka i cijelo vrijeme mog studiranja smo živjeli vezu na daljinu. Izdržali smo 6 godina mog studiranja, ona je dobila siguran posao u Splitu i ja sam prelomio i vratio se. Da nije bilo nje, vjerojatno se ne bih vraćao, nego bih probao još nešto dalje. Jednom kad se ode od kuće, teško se vratiti. Mlade osobe lako sklope nova prijateljstva u bilo kojem dijelu svijeta i još uvijek nemaju nešto poput vlastite djece i obitelji koji ih mogu privući natrag. Sad mi je drago što sam se vratio jer nema boljeg mjesta za život i odgoj djece od Splita.
Nedavno je u Mall of Split prikazan vaš dokumentarni film Sentir y Gustar, a očekuje vas još nekoliko premijera u hrvatskim gradovima. Kako je došlo do te suradnje?
- Jako sam vezan za život crkve zahvaljujući emisiji Božanstvena komediju u kojoj sam jedan od urednika i voditelja već 5 godina. Nekako smo se pozicionirali na medijskoj sceni kao kreativci vezani uz svijet crkve jer 6 godina proizvodimo jako gledan sadržaj kojeg plasiramo preko društvenih mreža te Laudato televizije. Tako su isusovci i došli do mene i upitali me za savjet kako stvoriti medijski sadržaj koji će ostati nakon velikog događaja Magis Europe 2022 kojeg su organizirali u Hrvatskoj.
Gledatelji ne razmišljaju koliki je posao odrađen oko jednog dokumentarnog filma kao što je Sentir y gustar – Kušaj i guštaj. U slučaju ovog filma u svega pet dana obišli ste velik broj lokacija diljem zemlje i snimali, kako ste uopće sve to uspjeli? Koliko je priprema potrebno prije početka snimanja? I koliko je zapravo vremena potrebno utrošiti da bi dobili finalni proizvod od 80 minuta trajanja? Što je bio najveći izazov?
- Proći preko 2.000 kilometara u automobilu kroz Dalmaciju, njeno zaleđe i Liku u jeku turističke sezone koncem srpnja, podvig je koji priziva kašnjenje, nervozu i neizvršene ciljeve. Realnije zvuči popeti se u japankama s bočicom vode na Biokovo, nego li stići na vrijeme na određenu lokaciju i sve isplanirano posnimiti. Međutim, u našoj je situaciji providnost odradila svoje i moj je tim, sastavljen od snimatelja Jakova Matića i tonca Mirka Leske, s uspjehom snimio čak 14 eksperimenata na 14 različitih lokacija. Planirali smo ih snimiti 15, ali je jedan zadarski otpao u hodu zbog nemogućnosti usklađivanja našeg produkcijskog rasporeda i rasporeda aktivnosti na tom. HGSS-ovim rječnikom, stigli smo nadomak svetog Jure u japankama i vode je još ostalo u bočici.
Sve bi ovo bilo nemoguće bez temeljite pripreme snimanja te odlične komunikacije između mog tima, organizacijskog odbora Magisa i samih volontera-voditelja pojedinih eksperimenata koji su se maksimalno prilagodili našem zgusnutom rasporedu. Koliko je to bilo izazovno govori situacija da smo jedno snimanje na otoku Prviću odradili tek iza 22h jer smo tek tad stigli na otok. I sudionici i volonteri su aktivnost prilagodili našem rasporedu i sve je snimljeno te večeri jer drugog termina nije bilo. Već u 6 ujutro je bio polazak za Vransko jezero. Mjesec dana sam ja krojio raspored snimanja, dogovarao govornike, gledao rute, računao vrijeme, tražio smještaj. U rujnu smo još tri dana izašli na teren s glumcem Perom Eranovićem kako bismo snimili igrane scene iz života svetog Ignacija kojima smo obogatili priču. Činjenica da je film sniman na 20 lokacija diljem Hrvatske, da sadrži preko 50 izjava na 15 svjetskih jezika dovoljno govori o zahtjevnosti produkcije.
Za one koji ne znaju, što je zapravo Magis Europe 2022?
- MAGIS Europe 2022 je međunarodni program za mlade od 18 do 35 godina koji se održao u Hrvatskoj u srpnju, a temelji se na ignacijanskoj duhovnosti. Riječ magis može se prevesti kao ‘više, bolje, cjelovitije’. Sveti Ignacije koristio ju je da potakne duše na veću revnost u življenju s Bogom. To je i želja ovog međunarodnog programa: pomoći mladima da odabiru ono što ih više vodi svrsi za koju su stvoreni i da kroz razne aktivnosti, ignacijevsku duhovnost i zajedništvo dožive i kušaju Božju blizinu. Program MAGIS ima dva dijela: ignacijanski eksperimenti i završni događaj. Eksperimenti su se odvijali na 29 lokacija diljem Hrvatske. Završni događaj okupio je sve sudionike na kampusu u Splitu.
U kojem eksperimentu bi vi sudjelovali, da ste bili dio Magisa?
- Bez razmišljanja, a sa mnom se slažu i Jakov i Mirko, to bi bio eksperiment Moli i radi u kojem su mladi tjedan dana radili i živjeli sa zadarskim sestrama benediktinkama na njihovom poljoprivrednom gospodarstvu u Smilčiću udaljenom 30ak kilometara od Zadra. Kupilo me vidjeti vesele sestre kako mole i rade u vinogradu, masliniku i polju pomidora, pritom pričajući vrhunske viceve i šaleći se na svoj račun. Sestre spravljaju tijesto za pizzu kao najbolji svjetski picajoli. Više sam puta imao priliku snimati priče o časnim sestrama, mnoge redove sam upoznao, studirao s nekolicinom genijalnih sestara anćela, sestara misionarki, imao sam priliku otići i u Avilu vidjeti iz prve ruke najstroži red sestara karmelićanki i moram priznati da me radost i poniznost časnih sestara općenito najviše oduševljava i raduje u svijetu crkve.
Koje zgode ćete se rado sjećati sa snimanja ovog dokumentarca?
- Najteže mi je bilo prvo snimanje u Stonu i hodanje po Stonskim zidinama na plus 40 i kusur u punoj opremi. Drugo je snimanje bilo u Metkoviću par sati nakon Stona i to je trebalo biti snimanje bez mnogo hodanja. Snimanje smo dogovorili u rodnoj kući oca Ante Gabrića. Cesta koja vodi do kuće je bila u radovima i bager je bio parkiran nasred puta. Bili smo prisiljeni parkirati sa strane i na ruke nositi opremu do kuće udaljene petstotinjak metara. Ipak, jedan od radnika je došao dao našeg automobila, prepoznao mene iz Božanstvene komedije i pitao što trebamo. Kad smo mu rekli planove, upalio je bager i pomaknuo ga. I vožnja neasfaltiranom cestom je bolja od nošenja opreme na ruke nakon stonskog iskustva.
Mladi ljudi koji su vam se našli s druge strane kamere govorili su različitim jezicima, koliko vam je to otežavalo snimanje?
- Otežavalo mi je u mjeri da ne razumijem odgovore koje govore, ali dokle god su im bila nasmijana lica, znao sam da su odgovori dobri. Po završetku snimanja smo zajedno prevodili i zapisivali izjave. Draže mi je bilo da govore materinjim jezikom jer su slobodniji u izražavanju, a ujedno je ta raznolikost jezika pokazuje bogatstvo ovog događaja.
Nakon premijera u nekoliko hrvatskih gradova, gdje gledatelji koji nisu pogledali film to mogu učiniti? Kakve su inače reakcije publike na film?
- Dosada je film prikazan dvaput u Zagrebu, te jednom u Splitu i Osijeku. Vidjelo ga je preko 1000 ljudi i povratna informacija je odlična. Po završetku filma gledatelji su pozvani ostaviti komentar na film. Čitanje tih komentara mi govori da smo učinili pravu stvar. Naredna prikazivanja se očekuju 17.3. u Dubrovniku, 18.3. u Metkoviću, 25.3. u Rijeci, 13.5. u Zadru, a pregovara se sjoš nekim gradovima. Film je preveden na engleski jezik pa će doživjeti i svoju inozemnu premijeru.
Televizijskim novinarstvom se bavite već neko vrijeme, najpoznatiji ste po emisiji Božanstvena komedija, a surađujete i sa Robertom Knjazom. Knjazove emisije su jako poučne i zabavne, recimo serijal na kojem ste radili s njim Pametan kao vrana, hrabar kao jež zanimljiv je i djeci i odraslima. Kako je došlo do te suradnje?
- Božanstvena komedija je životni projekt i ispušni ventil nas osmorice autora. Nikome to nije prvi posao od kojeg živi, ali je svima onaj najdraži. Svaki dan primamo poruke s pitanjem: „Kad ćete snimiti nove epizode?“, a mi na to nemamo odgovor jer svi smo uronjeni u obiteljsku svakodnevicu i posao. Ako ovo čita koji gledatelj Božanstvene, kako stvari stoje, sa snimanjem nove sezone krećemo u tjednu iza Uskrsa. Malo smo promijenili format i očekuju vas neke nove rubrike. Što se tiče Knjaza, to je vjerojatno iskustvo koje me najviše izgradilo u poslu. Kao dijete sam gledao Knjaza na televiziji (sad će mi on prigovarati jer govorim koliko je star) i divio se lakoći humora i dobroj atmosferi koja proizlazi iz njegovih emisija. Uvijek su pozitivne teme, uvijek naglašena veličina malih ljudi, uvijek se smije i uči u isto vrijeme. Knjaz jednakim načinom razgovara s babom s pazara i s profesorom s Harvarda, a draže mu je popiti kavu s narodom u kvartovskom kafiću, nego li na nekom fensi-šmensi razvikanom mjestu. Tim se načelom vodim i ja u svom radu jer upravo to je ono što nedostaje u medijskom prostoru punom crnila i teških tema. Toliku razinu profesionalnosti i pedantnosti u radu nisam nigdje vidio i raditi u takvom kolektivu je velika odgovornost, ali i gušt. Raditi sa svojim uzorom, privilegija je koja se ne propušta.
A kako je došlo do suradnje? Nemam pojma. Samo je jedan dan nazvao i rekao: „Dugi, hoćeš mi odraditi nešto?“. Ima biti da i on gleda Božanstvenu. Prva suradnja je bila još u Hrvatskim velikanima. Prvo sam mu radio ankete (vox populi) koje vidite u serijalima, a onda sam odradio i koje inozemno snimanje na koje on ne bi stigao. Primjerice, u zadnjem serijalu Pametan kao vrana, hrabar kao jež sam bio dva dana u Dortmundu i pratio Europsko prvenstvo ljudi koji se glasaju kao jeleni. Mislim da vam ne trebam opisivati kako mi je bilo. Kad smo snimali Vatrene uoči svjetskog prvenstva mi je prepustio i dio istraživanja za igrače. On je veliki dinamovac, a ja hajdukovac i nema tjedna da ne razmijenimo razmišljanja o situaciji u HNL-u. Tako sam u tom serijalu dobio velik posao u traženju prijatelja i zanimljivih situacija za Perišića i Juranovića, a obišao sam i nešto velikih nogometnih stadiona. Ipak, najljepše iskustvo mi je bilo kad smo za Planetsport radili priče o nižim nogometnim ligama i klubovima imena Domaće, nešpricano. To je istinska ljepota nogometa.
Je li vam draže televizijsko novinarstvo ili ono u pisanom formatu? Kako uspijete uskladiti sve obveze, s obzirom na posao u Studentskom centru?
- Pisati volim, ali televizijsko novinarstvo mi je najdraže. Bogu sam zahvalan što još uvijek mogu živjeti od televizijskih formata koji traju pola sata i više. Odbijam vjerovati da odumire publika koja može pogledati nešto u trajanju od pola sata i više. Ne snalazim se u kratkim, brzim i hajp formatima instagrama i tik-toka, ali svjestan sam da ću uskoro morati i te profile otvoriti i pozabaviti se takvim formatima. Volim pustit lijep kadar ili izjavu da traje dok je dobro i zanimljivo, a ovi ga formati ljepotu režu nakon sekunde, a izjava gotovo da i nema. Više puta su me klijenti tražili da im napravim videospot u trajanju od minute. Dobro bismo snimatelj i ja to odradili, ali nakon isporuke ja više nikad to ne bih pogledao. S tv formatima je drugačije. Uvijek rado zavrtim koju epizodu Božanstvene, ili primjerice reportažu Forske lige ili Turnira stokilaša za Planetsport s Knjazom, a da ne govorim ove zadnje s Gvardiolom, Juranovićem i Perišićem.
U Studentskom centru pišem članke za portale, pripremam gostovanja u medijima radi promocije studentskog standarda i snimam kratke reportaže o studentima. Posao je zanimljiv i dobar jer imam slobodu u radu, a kvalitetnih studentskih aktivnosti u Splitu ne nedostaje. Vjerujem da i sami možete primijetiti u medijima da se razina kvalitete studentskog života u gradu iz godine u godinu podiže. Drage su mi suradnje s Hajdukom, s akademskim futsal-klubom AFCU te kazališnom družinom Ritam igre u kojoj s glumcem Ivanom Baranovićem i kineziologom Teom Toulom izvodimo radionice za mlade o javnom nastupu. Posao bez fiksnog radnog vremena mi odgovara radi obiteljskog života. Supruga radi smjenski posao kao farmaceut pa sam preuzeo dobar dio obveza po pitanju čuvanja naših dvoje djece i kuhanja. Inače dosta vremena provodim za kompjuterom i na mobitelu i čuvanje djece mi dođe kao terapija. Nema tipkanja, nema poziva, nema gledanja youtubea, nego mijenjanje pelena, ljuljanje u parkiću, bacanje kamenčića u more i vožnje bicikla. Svaka čast novinarstvu i snimanju reportaža, ali ovo mi je ipak najdraži posao.
Može se primijetiti da ste dosta vezani uz crkvu. Koliko vam vjera znači u životu?
- Salezijansko me dvorište odgojilo. Dijete sam salezijanskog oratorija koje nas je odgajalo i učilo onu don Boscovu: „dobar kršćanin i pošten građanin“. Tamo sam upoznao suprugu, tamo sam upoznao najbolje prijatelje, danas kumove, tamo sam se zaljubio u svoj posao. Osjećaj kad idem u svoju župu na Misu je isti kao kad idem doma svojoj obitelji. Znam sve ljude, osjećam se sigurno i prihvaćeno, tu su kad je lako i kad je teško. Vjera svemu daje smisao. Svakom smijehu, svakoj suzi, svakom padu, svakom uspjehu. Baš kako je otpjevao Gibonni: „u svemu, sad mogu naći nešto lipo i reći živote, dobar ti dan…“. I kad je teško, dobro je jer ima smisla. Uvijek je dobar dan i nikada laku noć. Zato se uvijek nastojim smijati.
