Sjećam se jedne izjave Nansi Ivanišević - Sve je šansona!
I, istina je - sve je šansona, ako se unese malo (više) srca, duše i poezije…Naravno, nije Nansi izmislila šansonu, ali je tu ljepotu preselila na ulice carskoga Grada, i iznjedrila tom glazbeno-poetskom formom cijeli niz pjevačica i pjevača, donijela dio francuske kulture u one prostore, ulice, za koje se (pogrešno) mislilo da su neskloni jednom Bécaudu, Brelu, Julietti Gréco ili onom neponovljivom i nenadmašnom Armencu Aznavouru. I sad, čujem, da će se nakon dugo vremena, otvoriti već odavno otvorena vrata talijanskoj kanconi.
I ja bih na to želio odgovor?
-S radošću ću odgovoriti na tvoja, tako topla, tako pjesnička i šansonjerska pitanja…Imaš pravo, odavno poručujem da šansona znači pjesma, što je ujedno i prijevod riječi na hrvatski. Za mene šansonu najbolje definira sintagma „pjevana poezija“, što znači; sjajan tekst uglazbljen na najbolji mogući način, izveden u maniri monodrame koja i glasom i tekstom i slikom šalje poruke o dubini jedne iz duše proživljene priče. A ispričano može biti i ljubavno i socijalno, i veselo i tužno i za najšire narodne mase i za one koji se prepoznaju u samo posebnim izričajima.
Početak bavljenja i ljubavi prema francuskoj šansoni?
-Mene veže za godine djetinjstva kada se na neki način određivao i životni put, ljubav prema pjesmi. A svirala sam gitaru i pjevala, najradije Edith Piaf, ali i Terezu, Vicu, Marušku, Bucu i Srđana, Minu, Simona i Garfankela, Beatlese…Sve su to prekrasne sinapse u mom životu. Od šansone do učenja francuskog, u konačnici izbora zanimanja, a na koncu prekrasne uloge jedne od utemeljiteljica i voditeljice Francuske alijanse. S jedne strane posao iz snova, s druge strane teška ratna vremena kada je trebalo povezivat Hrvatsku ne samo s Francuskom nego i brojnim drugim nacijama koje govore i njeguju francuski jezik. A tamo gdje je jezik tamo je za mene i kultura u cjelini. Umjesto pristati na dokazivanje kako Hrvatska nije zemlja koja želi rat, razaranja, ugrožavanja bilo koga - moja poruka i poruka velikog broja naših sugrađana i sunarodnjaka, bila je – pjesma.
Na tako poseban, pa i profesionalno motiviran način, potičući Splićane da uče taj, usuđujem se reći obogaćujući jezik, uistinu je organizacija Večeri francuske šansone već 1993. godine polučila neočekivane reakcije?
-Šansone se kako kažeš „preselila“ na ulice carskoga Grada i iznjedrila tom glazbeno-poetskom formom cijeli niz pjevačica i pjevača, donijela dio francuske kulture u one prostore, ulice, za koje se mislilo (pogrešno), da su neskloni jednom Bécaudu, Brelu, Julietti Gréco ili onom neponovljivom i nenadmašnom Armencu Aznavouru“. I ne samo to, Večer šansone je od samog početka pokazala koliko ima zaljubljenika u francusku glazbu, jezik i kulturu. U Split je dovela velikane tog izričaja iz Hrvatske i Francuske. Sjetimo se samo najvećih Vice, Arsena, Tereze, Ibrice, Tedija, Gibonnija, La Baronne, Piccolo…konačno Georgesa Moustakija. Dovela nam je, kao međunarodni susret, predstavnike preko četrdeset zemlja, TV 5 Monde, najveću globalnu frankofonsku mrežu kao glavnog partnera….I, mogla bih u nedogled. Za kraj, moj najveći ponos, Večer šansone je u Francusku i neke druge partnerske zemlje uputila na jezične stipendije ili gostovanja preko pedeset mladih izvođača kroz sve ove godine. Ukratko, prelijepa kulturna suradnja, za mene osobno gotovo način življenja.
Prijatelji šansone
Prijatelji šansone bio je naziv udruge koju si osnovala poslije odlaska iz Alijanse u ranim dvije tisućitim. Danas je ostao naziv kluba unutar Prokulture - Opservatorija kulturnih politika, civilne organizacije koja se bavi, kao što i ime kaže, manifestacijskim dijelom, kao i kulturno-obrazovnim promišljanjem života oko nas. Nadam se da to svi vide i sjećaju?
-To si odlično rekao, ali ja bih još dodala još stručnije (i dosadnije) kulturnim, odnosno javnim politikama. Moja poruka u tom dijelu je da jedno ne isključuje drugo: ostajemo normalni ljudi, onakvi kakvima nas je Bog dao, pjevali mi, svirali, pokretali nove poduzetničke i ine projekte, istraživali politike. Moje područje i gušta i bavljenja i podučavanja - ostaje lice i naličje kulture. Ti isti Prijatelji šansone, najbolji mladi talenti, pobjednici Večeri šansone održali su kroz sve ove godine više stotina koncerata diljem Hrvatske i u inozemstvu. 2006. godine pokrenuli smo Ciklus Split u šansoni s brojnim gostima, pjevali na četrnaest jezika, jer naša potka ostaje jezik kao ključ pjesme i kulturi uopće. Brojni izvođači danas su i sami profesori jezika, a podsjećam da je pjesma, osim svega gore spomenutoga, i jedna od najprivlačnijih metoda učenja jezika. Prijateljima šansone se kroz sve ove godine ne bavim samo ja - nego vrsni učitelji, pjevači, stručnjaci različitih profila, profesori jezika, interpretacije, komuniciranja. Teško je dotaknuti i taj niz, a da nekog ne preskočim, ali dopusti da izdvojim barem neke uz posebnu zahvalnost maestru Jurici Karuza s kojim je priča i započela i traje, posebno su nas zadužili Caroline Personne, Doris, Tedi, i od vremena svog prvog nastupa iznimno uspješna, a danas i naše najprepoznatljivije ime, ali i prva suradnica Ana Opačak, danas i voditeljica Kluba.
I napokon, dolazi i talijanska kancona. Ako je to točno, ja mogu samo reći - Nansi, tu sei l'unica!
-Talijanska kancona? Nije daleko ako kažem možda i prva ljubav svih nas. K tome, u širem krugu ima nas možda i desetak profesora talijanskog jezika, među kojima i ja sama. S vremena na vrijeme davali smo koncerte na talijanskom. Naši mladi izvođači su se uvijek rado odazivali kasnije ustanovljenim danima talijanske kulture, a ovogodišnja odluka o posvećivanju Svjetskog dana glazbe upravo kanconi, donekle je zakašnjela zbog korone. Naime, nakon Onaiona u Omišu, otvaranjem našeg razvojnog kulturno - kreativnog središta u Splitu Kuća jezika i kulture Peristil, najavili smo otvaranje vrata različitim jezicima i kulturama s ciljem oživljavanja života u Palači, jedinstvenom srcu Splita. U suradnji s velikanom našeg radijskog prostora Ivicom Ursićem, pokrenuli smo internetski Radio Peristil, naš podcast U carskom tinelu u kojem sam dosad imala čast ugostiti posebne ljude, nastavit će i dalje pratiti lica i naličja naše kulture, što je ujedno bit Opservatorija kulturnih politika. Za kraj, i ne manje važno pridružio nam se poznati splitski umjetnik Damiano d'Ambra, violinist, novinar i pasionirani arheolog-amater. Ovogodišnju Večer kancone najavljujemo za 21. lipnja na svjetski Dan glazbe, kada se svira na svim otvorenim prostorima, slavi život i slavi ljeto…Ima li ljepšeg? A mjesto, nakon našeg Peristila, drugo najljepše mjesto u Splitu, Galerija Meštrović još jedanput otvara vrata našoj tradicionalnoj suradnji. Prijatelji šansone, a nadamo se i nekim gostima, pjevat će ovaj put kanconu. Nadam se da ćemo se okupit u velikom broju i još jedanput pokazat koliko Split i dobra glazba, zapravo umjetnost, dišu isti zrak, koliko je Split istoznačnica za grad kulture.
Repertoar?
Dopusti da repertoar ostane zasad naša mala tajna kao i ljudi velika srca koji „guštaju“ s nama …i mi s njima kroz sve ove godine.
- Jesu li neke glazbene, poetske kulture zapostavljene ili zaboravljene na prostorima u kojima su nekad imale sigurno utočište. Pa i jezične: Od francuskog, talijanskog jezika…
-Nekoliko „pozadinskih, ilitiga naličja politika“ pristupa kriju ova dugogodišnja nastojanja. Prvo, koje predstavlja i samu bit moje osobne posvećenosti kroz različite projekte je davanje podrške mladim talentima, kako glazbenima tako i ostalima, što smatram polazišnom točkom u podršci odrastanju umjetnika, ali i samosvjesnih građana. Pritom smatram neopisivo važnim u formiranju svih nas - iskustva, spoznaje, učenje od drugoga i razmjenu znanja. Brojna nastojanja u realizaciji projekata išla su u smjeru pomoći u otkrivanju vrednota koje neki drugi narodi, a koji nisu prolazili prešućivanja ili ignoriranja vlastite kulture, sustavno njeguju. Između ostalih, a spomenut ću meni najvažnije: poštovanje stvarne umjetnosti, razvoj kritičkog duha, intelektualni pristup koji ne ide zaglupljivanju, nego dapače - bodrenju posebnosti i stremljenju sjajnome, cilj je bio ukazati na dosege nekih drugih umjetničkih ostvarenja. Pa tako, kad slušamo šansonu, osjetimo snagu tog jedinstvenog teksta, ujedno shvatimo i koliko je siromašna pjesma koja ima nekoliko stihova i bezbroj puta refren…
