Naša sugovornica Ozana Franović djevojka je koja svojom karizmom „pojede“ kameru, mikrofon, sugovornike i prolaznike. Iako je primarni cilj našega razgovora bio vrlo zanimljiv obrazovni put jedne „obične splitske cure“, kako se sama opisuje, prerastao je u mnogo više. Dok nam je uzbuđeno govorila o planovima s londonskim studijem i neobičnoj prijavi na izbor za miss, prolaznici su je oduševljeno gledali i pozivali da pozira baš ispod njihova prozora. „Maknit ću robu sa sušila ako triba, neka šinjorina samo kaže di bi!“ vikali su simpatični stanovnici Radunice. Ja sam na njezinu biografiju utrošila nezanemariv dio rokovnika, a fotografu Igoru ispunila se želja da ga netko „dovoljno otkačen“ tijekom snimanja gađa tenisicom. Upoznajte mladu Splićanku Ozanu Franović, djevojku koja je iz GKM-a i „Perlica“ završila u Engleskoj.
Za početak – krenimo s djetinjstvom i školovanjem. Je li ovo tipična priča o ambicioznoj učenici i umjetničkoj duši od malih nogu?
Cijeli se život školujem i nije mi nimalo dosadno. Počelo je kad sam imala tri i pol godine, prvo s plesnim skupinama i školom stranih jezika, nastavilo se kroz pjevanje u zborovima. Gimnaziju „Marko Marulić“ velikim sam dijelom upisala zbog sjajnog zbora profesora Veršića. Paralelno sam pohađala i Glazbenu školu Josipa Hatzea, a nastavila sam se baviti i plesom, pjevanjem i engleskim jezikom. Iako se to može činiti previše, kad odmalena rasporedite vrijeme tako da dio posvetite nečemu što je bitno za vašu budućnost, čovjek se navikne. Učenje, zadaća, koreografija, instrument – sve bih si posložila da funkcionira na visokoj razini i da budem zadovoljna. Ali nisam bolesno ambiciozna. Osnovna je škola, kao i većini ljudi, izvrsno išla kroz obično logičko zaključivanje i povezivanje, a kombinacija dviju zahtjevnih srednjih škola zahtijevala je ozbiljno grijanje stolice. Nekad sam se znala nasmijati svom nepostojećem društvenom životu, ali i to sam izbalansirala. Moto mi je bio „bavi se svime što te veseli u onoj mjeri u kojoj nećeš poludjeti“.
Kada se rodila ideja o upisivanju studija glume?
Gluma me također vukla od djetinjstva. Deset sam godina provela u Gradskom kazalištu mladih i sudjelovala u brojnim predstavama, a kad smo se u školi spremali za smotru Lidrano, često bih glumila glavni lik i jedva čekala stati na pozornicu. Kad je došlo vrijeme izbora studija, znala sam da želim pokušati vani. Koliko god to možda ružno zvučalo, kad sam maturirala i razmišljala o opcijama, Hrvatska mi je djelovala kao kutija, a ja sam jako htjela proviriti iz te kutije i vidjeti što još postoji. U igri je bilo i novinarstvo, strani jezici, politika, ali ono što mi je bilo najteže prevaliti preko usta bilo je ono što me najviše veselilo – umjetnost. Napisala sam vrlo iskreno motivacijsko pismo, pokazala ga jednoj profesorici, a ona je rekla: „Zašto misliš da ne možeš uspjeti? Upiši ono što te zanima, imaš samo jedan život! Nemoj ga potratiti na nešto što te ne zanima.“ Prijavila sam pet fakulteta u Engleskoj i na kraju otišla na University of Chichester, završila sam tri godine studija, smjer koji se kod njih naziva Acting for Film, a sada sam upisala diplomaciju i međunarodne odnose u Londonu.
Zašto baš Engleska?
Prije svega zbog govornog područja i mog poznavanja jezika. Drugi je razlog jaka britanska glumačka scena i ulaganje u obrazovanje na tom području. Njihova je filmska industrija među najjačima na svijetu pa sam smatrala da je najbolje učiti na izvoru dobrih ideja. Iako me zanimalo sto stvari i na papiru sam imala hrpu drugih mogućnosti, izabrala sam ono što me oduvijek najviše zanimalo, ono u čemu sam se vidjela od malih nogu. Gluma je bila i ostala moja prva ljubav. Znam da će zvučati kao klišej, ali na pozornici i pred kamerom osjećam se kao doma. Kad glumim, osjećam se da je to to što trebam raditi, to je ono što mi je namijenjeno na ovom svijetu, moj poziv i moje veselje. Mislim da bih si jako zamjerala da nisam pokušala upisati ovaj studij. Nisam htjela doći u neke godine u kojima ću žaliti što nisam slijedila svoj san. I da nisam upisala i završila željeni fakultet, bila bih ponosna jer sam barem pokušala. Srećom, posložilo se tako da sam odradila to što sam zacrtala. Jako sam zahvalna svojoj obitelji koja me uvijek podupirala, također uz misao da uvijek treba pokušati slijediti svoj san, koliko god odricanja i izazova podrazumijevao.
Kakav je engleski obrazovni sustav u odnosu na naš? Je li mu se teško prilagoditi?
Ne mogu usporediti visoko obrazovanje u Hrvatskoj i u Engleskoj, ali mogu se osvrnuti na prethodno znanje. Mi smo u tom polju mnogo napredniji. Neka opća znanja iz, primjerice, povijesti i geografije kod nas se podrazumijevaju i uče vrlo detaljno, a kod njih to nije slučaj. Kad sam na fakultetu pohađala smjer glume i glazbe, vidjela sam da ta „glazba“ uključuje sadržaje koje sam već odavno savladala u osnovnoj glazbenoj školi, zato sam se i posvetila glumi u kojoj su me čekali novi sadržaji i izazovi. Ne vidim smisao u beskonačnom ponavljanju jer tražim prostor za napredak. Daleko od toga da je hrvatski obrazovni sustav najbolji postojeći, ponekad smo previše rigorozni i proučavamo detalje koji bi se mirne duše mogli zaobići, ali mogu reći da sam se u Engleskoj često osjećala kao lumen ili intelektualac jer sam znala neke stvari koje su u mojoj gimnaziji spadale u osnove osnova, a kolege se tome iščuđavaju.
Kakvi su dojmovi o engleskom studentskom životu?
Što se tiče uvjeta života u inozemstvu, studentski je život ovdje mnogo skuplji. Studenti najčešće žive u grupama da bi si mogli priuštiti najam kuća. Ni hrana nije jeftina, kao ni izlasci, ali ja ne izlazim mnogo pa mogu samo ovako okvirno procjenjivati. Sjećam se kako sam se čudila koliko Englezi mogu popiti, što bismo mi rekli „dok se ne izbiju“, gotovo u pravilu, ali i na to se samo nasmiješ i pripišeš to kulturološkim razlikama. Moj se dan obično sastojao od učenja u knjižnici, a večeri se provode s najbližim prijateljima, uz filmove i serije. Uz pojavu korone i svih nedaća koje nam je donijela, to je bio logičan scenarij.
Gradite neobičan put – glazba pa gluma pa diplomacija. Prednjači li ipak jedno od triju zanimanja u planovima za budućnost?
Volim sve čime se bavim, ali gluma ipak prednjači u ovoj konkurenciji. Glazba je umjetnost koja nas prati tijekom cijeloga života. Razvijala sam je tijekom osnovne i srednje škole, zatim sam se „navukla“ na školske predstave i glumu i shvatila da je to moja najveća strast. Diplomacija i međunarodni odnosi zanimaju me jer pokrivaju vrlo široko područje i daju mi mogućnost za šarolike poslove. Iako se smatram umjetnicom, nisam onaj tip umjetnika koji teži rizicima, sve ili ništa… Volim čvrsto stajati na zemlji i znati da, ako u jednom području ne uspijem, imam drugi plan i mogućnosti. Štoviše, čim sam upisivala studij, imala sam plan od A pa do pola abecede. Htijenje često nije dovoljno da se sve odvije onako kako mi zamišljamo. Bitno mi je da ni o kome ne ovisim i da imam više opcija iz kojih mogu birati. Izgleda da sam istovremeno i nemirni duh koji želi „vidit svita“, ali radim preduvjete za više izbora. A moj je jedini pravi životni cilj biti sretna. Sad sam došla kući i sezonski radim kao konobarica. Nije mi ispod časti i sretna sam.
Upravo se sprema i jedna pomalo neobična crtica u biografiji – izbor za Miss Universe Hrvatske. Kako ste se odlučili na taj potez i kakve su bile reakcije okoline?
Na izbor za Miss Universe nisam se odlučila sama, nego na poticaj naše bivše miss, Renate Lovrinčević Buljan. Bila je vrlo draga i ljubazna, rekla je da imam zanimljiv izgled i osobnost te da to može biti lijepo iskustvo, a od iskustava ne bježim. Zato ne mogu govoriti o vlastitoj motivaciji jer nije bila moja ideja, ali sad kad sam u tome, idem i radujem se! Vjerojatno i ta odluka da se prijavim ima svoje zašto, možda mi se otvore neke nove poslovne prilike, nikad se ne zna… Obitelj i prijatelji reagirali su prekrasno, čula sam samo „bravo“, nadaju se će mi to biti odskočna daska i vide isključivo pozitivnu stranu ove odluke.
Je li bilo negativnih komentara? Primjerice stereotipa i predrasuda poput „lijepa i glupa“?
Susrela sam se sa stereotipima tek sad kad sam se prijavila na izbor za miss. Nedavno sam jednoj osobi rekla da sam se prijavila na izbor. Okrenula se na peti kao da sam rekla da sam zarazna. Općenito su ta neugodna iskustva bili komentari muškaraca koji misle da znaju bolje – jer su muškarci. Iz tih nekoliko razgovora izgleda da ženska „tržišna vrijednost“ ili nekakav bračno-majčinski potencijal pada ako je žena prošetala po pisti u kupaćem kostimu. Budući da nisam ni predmet financijske procjene, a ni procjene društveno-obiteljskih parametara, odmahnem rukom i potpuno zanemarim takve komentare. I ljude. Mlada sam, ali smatram se svjetskom ženom, učim, radim i razvijam se, samim time ne dajem nikome prostora da mi nameće svoje mišljenje, a kamoli da me sputava u nečemu čime se bavim. Komentari na račun nečijega izgleda ili modelinga u mojim očima spuštaju komentatora na razinu špiljskoga čovjeka. Ako moja intelektualna vrijednost pada zbog skidanja u kupaći kostim, neka, hvala, ne treba mi potvrda takvih ljudi.
Očekujete li predrasude ako uđete u glumačku i filmsku industriju?
Očekujem seksizam, šovinizam i mizoginiju. I spremna sam na to jer dobro znam kakve se stvari odvijaju „iza kulisa“. Daleko je to od idealna svijeta gdje vas talent lišava glupih komentara i bezobrazluka. Već vidim da će biti jako zabavno. Oprosti ako zvučim ogorčeno. Jesi primijetila kako se mi žene stalno nešto ispričavamo, kao da smo konstatno krive? Povlačim ovo „oprosti“, kako god zvučala prethodna rečenica.
Uz sve pohvale načinu razmišljanja, idemo na sljedeće pitanje – nakon školovanja u inozemstvu i trenutačnog povratka kući – smatrate li se više splitskom ili engleskom curom? Je li nostalgija učinila svoje?
Definitivno sam splitska cura. Iako sam uvijek govorila da jedva čekam ići studirati vani, prva je godina bila vrlo teška i kad sam se prvi put vratila doma, počela sam više cijeniti neke stvari i potencijale. Prije 2-3 godine rekla bih da ne vidim svoju budućnost u Hrvatskoj, a sad vjerujem da su mi sve mogućnosti otvorene i ne bih imala ništa protiv ostanka u svojoj domovini. Uzela sam i još uzimam sve najbolje iz školovanja u Engleskoj, ali daleko od toga da me ne bi oduševila neka predstava, serija ili film koje bih radila kod kuće. Isto tako, ne bih odbila ni posao u Engleskoj. Sad živim korak po korak, sve su mi opcije otvorene. Naprimjer, ni na kraj pameti nije mi bio izbor za miss pa se dogodilo „Evo, idem sutra na to“. Radim na tome da budem spontanija, ha-ha, paradoks! Trudim se i širim vidike.
Na kraju ove sadržajne i inspirativne priče, što preporučiti mladima koji također upravo odvaguju što i kako dalje u budućnosti?
Opet uz opasnost da opet bude klišej – slijedite svoje srce. To je jedini recept. Odvažite se biti ono što želite i volite. Meni se to pokazalo kao prva odluka, uz predivna iskustva tijekom školovanja i rada. Da sam izabrala nešto „tek toliko“, ne bih bila sretna. Meni je u jednom periodu života trebao odlazak da naučim ono što sam htjela, da steknem iskustvo i procijenim što dalje. Čak i ako ste rastrgani na sto strana, naučit ćete žonglirati s obvezama i marljivo raditi na svom cilju. Hrabro i uz osmijeh na licu!
