Svakim danom postavljam ista pitanja, analiziram stanje u društvu, u medijima, u kulturi, u onim jednostavnim ljudskim situacijama; o mržnji, vjeri, nevjeri…Ma, o svemu sam sa sobom razgovaram i ne nalazim odgovore. Recimo kad je u pitanju glazbena scena u nas, kad su u pitanju skladatelji, pjevačka čeljad i ona druga koja se isto tako zove, a ne bi se trebala zvati. I onda nalazim sulude primjere; jedni (kvalitetni) odlaze bez riječi, drugi ostaju a da nisu ni riječju dali naznaku da imaju nešto suvislo reći kad je u pitanju glazba, pokazati to svojim glasom, talentom. Tko to diktira, uvjetuje, zašto je to tako? Ne mogu u toj svojoj analizi naći pravi odgovor. Liječnik bi lako to zaključio i rekao bi: teška bolest!
Evo, baš slušam ono što je bilo lijepo, kvalitetno – nešto što nam treba kao melem za uho i dušu. I srce, naravno!
I onda se uhvatim u nedužnoj krivnji i odjednom se upitam; pa stvarno, gdje je nestala jedna sjajna pjevačica, toplog glasa. Pa, godinama je nema?
Nazovem je i jednostavno upitam:
Gdje si Zrinka, što te nema tako dugo?
-E da, to je upravo pitanje s kojim se svaki danom susrećem. Nema dana da me netko ne zaustavi i pita: pa gdje ste vi, zašto vas nema na sceni, rijetki su takvoga glasa, šteta je...Upravo zbog toga mi je drago što si me pozvao na razgovor. Jer kad svi ovo pročitaju više neću morati pojedinačno objašnjavati hahah. Tebe izuzetno cijenim te sam baš od gušta pristala na ovaj razgovor.
E sad, zašto me nema? To je u biti jednostavno pitanje, ali moj odgovor će se iščitati sigurno iz cijelog intervjua pa krenimo onda s pitanjima.
Mislim o tvom glasu, njegovoj boji, mogućostima…Sve si mogla s tim atributima. Posebice kad je u pitanju taj dalmatinski, baladni štih koji ti vjerojatno nosiš u sebi od rođenja. Pričaj mi malo o tome?
-Zanimljivo pitanje. Mislim da se ljubav prema pjesmi a posebno dalmatinskoj javila dok sam bila još jako mala. Moji roditelji su baš ono „morski ". Otac iz Primoštena a mama iz Piska , pa zar nije dovoljno ? Mama savršeno pjeva tako da sam taj gen povukla od nje. Pisak je malo mjesto iza Omiša, manje-više svi imaju brodice i love ribu. Sjećam se iz djetinjstva kad bi se navečer ribari vratili u porat, trebalo je pomoći iz mreža vaditi ribu i onda bi tako svi sjeli u krug. Moja mama bi započela pjesmu i svi pišćani bi zajedno prihvatili. Naravno to bi bila prava dalmatinska izvorna pjesma.
To je bilo toliko ugodno mome uhu da bih ostala pored njih i slušala. Već sa 5-6 god. znala sam cijeli tekst od pjesme " Ribar plete mrižu svoju". Taj osjećaj zajedništva i ljubavi, koji su oni prenijeli na mene prema dalmatinskoj pjesmi, nikada neću zaboraviti. Tako isto je bilo i u Primoštenu i baš bi bilo čudno da me dalmatinska glazba nije privukla. Kad sam krenula u školu skroz je prirodno bilo upisati me i u glazbenu i eto danas sam flautistica. Jednog dana počela sam pjevati u bendu na ljetnoj terasi i za mene je čuo Mišo Limić . Pojavio se jednu večer na gaži i nakon što me čuo kako pjevam pitao me želim li biti pjevačica Stijena (u tom periodu je Maja Blagdan napustila grupu).
To je za mene bio vrh vrhova. Jer pjevati u Stijenama znači da si poseban. Kada odeš iz grupe Stijene nosiš "osobnu kartu" s kojom su ti sva vrata otvorena jer znači da vrijediš. Mišo Limić je čudo od umjetnika u svakom pogledu i ja sam mu zaista zahvalna što je upravo on moj glas usavršavanjem doveo do savršenstva.
I onda su se pojavili festivali na kojima si briljirala. I nikad neću zaboraviti 2010. godinu, retrospektivu; 50 godina Festivala zabavne glazbe Split 2010. Tad sam ti povjerio da pjevaš Maruškinu pjesmu. I nikad nisam zažalio!
-Moj prvi festival je bio Splitski festival 1992 godine i to s grupom Stijene i još je bilo, šta bi se reklo " prvo pa muško" haha. I dobila sam nagradu za najbolju interpretaciju. U ono vrijeme doći na Splitski festival bila je velika čast jer se pjevalo uz ogroman orkestar uživo i uz velike zvijezde. Tu nagradu sam dobila uz itekako moćnu konkurenciju.
Na festivalu su te godine bile: Tereza, Radojka ,Meri, Zorica, Oliver... Kad sam započela suradnju sa Zdenkom Runjićem (najjačim autorom dalmatinske glazbe ) skroz je bilo normalno da festivali postanu dio mog glazbenog postojanja. Toliko sam festivala prošla da danas s tugom gledam što su ti festivali postali. Nije tajna da sve više pjevača odbija ići na festivale jer su se festivali srozali do dna! To mi je teško gledati, pogotovo Splitski festival jer on je ipak nekad bio institucija.
Tužna sam općenito što su se izgubili kriteriji, što se na tu pozornicu ponekad popenju ljudi bez sluha. Neka mi stvarno oproste kolege koje vrijede ali ima ih i koji su tu zalutali.
Danas su izvođačice skoncentrirane na vizualni izgled tako da ako i koja zna pjevati teško da se to čuje zbog krivog pristupa. Eto "hrabra" sam bila i te 2010 god. otpjevati Maruškinu " Ča je bilo tega više ni' " kao i davne 1994 god. otpjevati njenu "Dani ća i' nima " jer moj prvi album je antologija Runjić-Zuppa. Runjić je već tada vjerovao da to mogu i osjetio toplinu mog vokala . Povjerio mi je i "Galeba" , "Pismo čali" ... Zdenko je iz mene u svojim pjesama izvukao upravo moj najveći adut a to je emocija u vokalu. I nastale su njegove predivne pjesme. Čast mi je i što sam imala priliku pjevati dva teksta Jakše Fiamenga napisana upravo za mene a to su " Duša duše" i " A dani biže" . To su sve pjesme iz zlatnih vremena dobrih festivala .
Da, dani biže a tebe nema. Opet se vraćam na prvo pitanje; Je li odluka o prestanku karijere došla kao posljedica općeg stanja na glazbenoj sceni, prokomentiraj mi današnju scenu, tvoje viđenje?
-Pa eto dobar dio razloga sam navela u prošlom odgovoru. Stanje na današnjoj sceni je jako čudno. Mediji nameću glazbu koju narod baš i nije sam izabrao. Glazba je postala biznis a ne umjetnost. Evo jedno retoričko pitanje a može se i u njemu kriti odgovor zašto me nema; kako biti umjetnik u duši i osjećati glazbu toliko čisto (jer ona to zaista i jeste ) a istodobno kalkulirati od kakve "glazbe" bi se dalo dobro zaraditi?!" Nisu svi spremni prodati dušu vragu i eto, Bogu hvala ja sam čvrsto na zemlji. Ponosna sam na 4 albuma koja sam izdala, počašćena što mi je Gibonni napisao jednu pjesmu, a na zadnjem albumu u suradnji s profesorom Šetkom sam imala savršen duet sa Oliverom, pjesma „Hvala ". Bilo je tu još dueta a istakla bih mega hit sa Matkom Jelavićem pjesma "Ti samo ti" .
Distancirala sam se od festivala i javnosti ali glazba je i dalje sastavni dio mog života. Kaže se tko jednom uzme mikrofon nikada ga ne pusti pa tako ni ja. Ako se ipak neko čudo dogodi pa se stanje na sceni i festivalima promjeni ne isključujem tu mogućnost da se ponovo pojavim.
Nadajmo se. Evo upravo ovih dana tvoja kćerka je diplomirala. To je nešto više od festivala?
-Djeca su moj smisao života. Oni su sve ove godine moja inspiracija, svaki onaj visoki ton, oni su vrjedniji od svih nagrada i diploma. Oni su me učinili potpunom osobom. S njima imam predivan prijateljski odnos i eto Ela je nedavno diplomirala a i Ivan će za koju godinu. Te diplome meni ne znače kao ona koju sam već dobila u njima kao osobama. Toliko skromnosti, jednostavnosti i morala imaju da što se tiče mog odgojnog posla slobodno mogu reći: OVO JE BILA ODLIČNA UTAKMICA , SVIRAJ KRAJ!