Nina Simić, mlada džudašica i maturantica, sredinom je lipnja na Pujanke donijela brončanu medalju s Europskog kupa za seniore u Austriji. U svojoj 12-godišnjoj karijeri na tatami je izišla gotovo tristo puta i pobrala mnoge medalje. U kategoriji kadetkinja bila je većinom na prvom postolju, a u starijim bi se kategorijama s gotovo svakog natjecanja vratila s medaljom oko vrata. U moru međunarodnih medalja i uspjeha izdvojit ćemo ove iz 2023. godine: koncem prvog mjeseca postala je državna seniorska viceprvakinja u kategoriji do 63 kg, a broncom se okitila na Europskom juniorskom kupu u Sarajevu, na Europskom seniorskom kupu u Dubrovniku u istoj kategoriji i na Europskom kupu za juniore u Pragu. Gdje pronalazi motivaciju, tko joj je najveća podrška i kako je trenirati sa svjetskom prvakinjom, donosimo u nastavku.
Kako je počeo džudaški put i zašto baš džudo? Prije nije bio toliko popularan sport kao sada...
Moj odabir sporta nije bio kao što to bude kod većine – vidjeti to uživo. Još sam u vrtiću gledala borbe na televiziji, svidjelo mi se pa bih se igrala kući, glumila da radim džudo. Nakon godinu-dvije, trener je došao u školu i rekao je da prezentira džudo. Čim je rekao „džudo“, znala sam da je stvar riješena, zacrtala sam si da to želim trenirati, da je sve ono što sam gledala na televiziji došlo tu i da imam priliku ostvariti svoju želju.
Kako usklađujete sportski i privatni život? Koliko je teško uskladiti sve sa školom?
Većina je mojih prijatelja iz svijeta džuda, svi imamo iste obaveze i treninge u isto vrijeme pa taj „prijateljski“ život toliko ni ne pati jer smo gotovo svi slobodni u isto vrijeme, družimo se cijeli dan. Što se tiče škole, upisala sam Ekonomsko-birotehničku školu, ali sportski razred. Jasno je da smo u startu privilegirani u odnosu na ostale, imamo kategorizacije, odgovaranje po dogovoru, profesori uvijek izlaze u susret i stvarno sam im prezahvalna na tome.
Najdraže natjecanje koje ćete pamtiti do kraja života, ali i najteži trenutak u karijeri?
Najdraže natjecanje do sada mi je Europski seniorski kup u Dubrovniku na kojem sam osvojila brončanu medalju. Najdraži mi je jer sam riskirala ozljedu ramena, a taj sam dan imala i maturalnu zabavu na koju nisam otišla baš zbog natjecanja. Rekla sam si: „Dobro je, ajde, žrtvuješ nešto za nešto.“ Na kraju se žrtva isplatila, medalja mi ima još posebnije mjesto u srcu zbog toga. Glava mi je tada bila malo dolje i nisam radila kako treba, no tada sam se posložila i pokazala sebi da mogu ići još dalje i još jače.
U klubu ste sa sestrama Matić. Kako je trenirati s poznatim sportašima koji su bili na Olimpijskim igrama? Daju li Vam one nekada savjete ili primjerice Ana Viktorija Puljiz i Lara Cvjetko? Većinom ste svi iz Splita ili Solina, pomažete li jedne drugima?
Naravno, pogotovo Viki i Lara. Prije nekoliko mjeseci kada sam malo pala, one su bile među onima koje su me podignule na današnju razinu. Što se tiče sestara Matić, Brigita više ne trenira, a s Barbarom sam tu svaki dan. Bile smo zajedno u Poreču na pripremama. Barbara je osoba koja će te uvijek ispraviti, nema dlake na jeziku. Jako cijenim kad god mi netko stariji uputi dobar savjet i motivira me rad s osobama koje žele uspjeh.
Imate li tremu prije borbe i kakav je osjećaj kročiti na tatami na većim pozornicama?
Trema je oduvijek bila prisutna, sada u dosta manjoj mjeri, ali i dalje je ima. Mislim da je trema u određenoj količini dobra, ali ne smijete dopustiti da vas ona savlada. U protivnom, ostalo će se zakotrljati u neželjenom smjeru kroz natjecanje.
Na samom početku natjecanja, pred prvu borbu, najradije bih otišla kući – ne bih htjela biti tu, ali kada sudac da znak da borba krene, sve iziđe iz glave. Ne vidim publiku ni nikoga, samo protivnicu i trenera i tijekom nekog vremena trema nestane.
Kako se pripremate za međunarodna natjecanja, imate li neki poseban plan prehrane? U judu su važne kategorije, a do 63 kg je jedna koja broji najveći broj judašica...
Da, neke kategorije imaju više cura od ostalih, ali to ovisi i o uzrastu. U mlađim su uzrastima te lakše kategorije uvijek brojnije, no u juniorima i seniorima prednjači moja kategorija i ona iznad, dakle do 63 kg i do 70 kg. Većinom zato što su najjače, ali to sve varira od natjecanja do natjecanja.
Što se tiče priprema, uvijek je isti režim u kojem se radi – snaga, kardio, tehnika. Mi se pripremamo kroz cijelu godinu jer džudo nije sezonski sport kao neki drugi. Kilaže reguliramo prema potrebi, ako imate više od kategorije u kojoj ste, zadnji tjedan malo pripazite i zadovoljite granicu na vagi.
Koliko je teško probiti se do velikih natjecanja i biti dobar među mnogobrojnom konkurencijom?
Kao Hrvatska i kao pojedinac teško se probiti do nekog velikog natjecanja. Mi smo individualni sport i sami sebe opskrbljujemo, pitamo se hoćemo li otići na natjecanje. Nekada financije ne dopuštaju odlazak, primjerice u Latviju. Time sebi stavljamo na teret da kroz neka manja natjecanja moramo ostvariti što bolji rezultat odnosno plasman kako bismo dobili nekakvu stipendiju za odlazak. Kasnije, naravno, sve moramo potkrijepiti rezultatom jer nitko ne želi odvesti nekoga tko nema objektivno neke velike šanse. Rezultatski se moramo iskazati, a to nije baš lagano.
Kako se nosite s presingom prije natjecanja? Neke medalje nisu zanemarive, kroz neko se vrijeme postane i popularan i svi vas prate.
Prije sam se teže nosila s presingom jer uvijek postoje nekakva očekivanja. Ne želite razočarati osobe do kojih ti je stalo, ali kada stavite u glavu da ako i izgubite na jednom natjecanju, za mjesec dana vas čeka drugo i na tome možete pokazati sve što niste na prethodnome. Ne treba se previše opterećivati time, uvijek neko stvara pritisak, uvijek netko očekuje nešto od vas. Morate se pomiriti s tim i naprosto zaboraviti na to.
Životna lekcija koju ste najviše naučili kroz džudo?
Judo je nepredvidiv sport, jedan dan možete biti na vrhu, a drugi skroz na dnu i obrnuto. Naučio me da uvijek imam šanse bez obzira tko stajao ispred mene. Nekad, ako vam je dan i ako pogodite trenutak, na vrhu ste, no vrijedi i obrnuto. Samo treba vjerovati u sebe i baš se mogu dogoditi čuda u tom sportu.
Najveća podrška?
Većina sportaša kaže da je to obitelj. Istina, obitelj je velika podrška, ali meni je najveća podrška moj trener Renato Šunjerga. S njim sam praktički od 0 do 24, od jutarnjeg do popodnevnog treninga i u periodu između treninga kada idemo skupa na ručak. Uvijek je tu, od priče i rješavanja problema pa do hrane i smještaja. Da nema njegova truda, mislim da ne bi bilo ni mog uspjeha, a ovo bi bio jako težak put na kojem bih već davno odustala.
Najveći sportski san?
Vjerujem da je san svih sportaša olimpijska medalja, tako i meni. Uz to, san mi je da na kraju cijele džudo karijere ne žalim ni za čim što tada nisam napravila i da budem sretna sa svim prijateljstvima, putovanjima, naučenim lekcijama koje su nekad boljele, a sada sam naučila mnogo iz njih. Opet je na kraju bitno da ste sretni i da uživate u onome što radite.
Planovi za budućnost – ostati u džudu ili ići u nekom drugom smjeru?
Definitivno se želim nastaviti baviti džudom i nakon škole, sve dok ne ostvarim ono što sam sebi odredila da bih htjela postići. Htjela bih ostati u judu do trenutka kada godine to budu dozvoljavale, a za kasnije ćemo vidjeti gdje će me životni put odvesti.
Da se možete vratiti vrijeme, biste li odabrali neki drugi sport?
Nipošto, ne bih mijenjala džudo ni za što. To je jedini sport u kojem sam bila i nisam nikad htjela otići iz njega. Drugi se većinom nađu u nekom drugom sportu od prvotnog, ali ja nisam bila takav đir, uvijek sam se htjela posvetiti jednome. Ako mijenjate više sportova, u svakome možete biti dobri, ali ako se posvetite samo jednom, bit ćete najbolji, što je u konačnici i cilj.
Poruka za mlade koji se žele baviti/bave se sportom.
Uvijek potičem druge da se bave sportom, ali bih sportašima koji nekad u budućnosti žele biti nešto više od obične osobe koja trenira rekla da će biti teško. Uvijek je teško i uvijek će biti teško, htjet će odustati puno puta i baš tada kada žele odustati, moraju to preskočiti. Moraju si staviti u glavu: „Ma daj! Šta pričaš gluposti?! Uopće ne misliš to.“ Moraju zaobići tu misao jer bi 90% ljudi htjelo odustati zato što je to najlakši način. Osobe koje su na vrhu uvijek su u manjini, postotak ovih koji odustaju je mnogo veći. Budite uvijek onaj manji postotak i nikad ne idite za većinom, tako ćete jedino uspjeti i izdvojiti se među najboljima.
