Profesor, glazbenik, orguljaš, pjevač, ravnatelj, humanitarac – profesionalni put našeg sugovornika, Splićanina Pere Prosenice, uistinu je zadivljujuć. Za razliku od većine glazbenika koji svoje prve stručne korake i susrete s instrumentima odrade u ranom djetinjstvu, Pero je svoju najveću ljubav otkrio tek krajem srednjoškolskog obrazovanja. A dotad je bio – pasionirani prirodoslovac! S njim smo razgovarali o ovom uistinu nesvakidašnjem glazbenom razvoju, kao i o planovima kojima želi doprinijeti razvoju splitske klasične glazbe, ali i širenju i razvijanju kritičkog ukusa splitske publike.
Idemo odmah na ono najzanimljivije i, usudili bismo se reći – najluđe. Vaš je glazbeni put isključio ono što se kod 99% glazbenika podrazumijeva – osnovno i srednjoškolsko glazbeno obrazovanje, a instrument koji preferirate u svakom je smislu riječi – ogroman zalogaj…
Tako je. Nemam ni osnovnoškolsko ni srednjoškolsko glazbeno obrazovanje. Sa 17 sam počeo pjevati u zboru Gospe od Zdravlja i dotad nisam imao pojma o glazbi. Pohađao sam matematičku gimnaziju i pronalazio se u svom izboru. A onda sam otkrio orgulje i sve se promijenilo kad sam se popeo na kor u istoj crkvi u kojoj sam pjevao. Orgulje su me fascinirale i kao moćan instrument i kao mehanizam. Zanimalo me kako od tipke dođeš do te cjeline zvuka koja izaziva strahopoštovanje. To sam ljeto proveo kopajući po internetu, enciklopedijama i knjigama, koje su većinom bile strane. Pronašao sam jednu muzičku čitanku koju je moj otac koristio u osnovnoj školi, u njoj su bile osnove notnog pisma. Do devetog sam mjeseca naučio čitati note, onoliko koliko mi je trebalo za pjevanje u zboru. Toliko sam se zaljubio u taj instrument da sam na čuđenje i oduševljenje svoje profesorice Ines Kezić iz MIOC-a, prirodoslovno-matematičke gimnazije, za maturalni rad uzeo temu „Orgulje – kraljica instrumenata“.
Dakle, za izbor instrumenta bio je odgovoran taj susret s orguljama u crkvi, iako ste se ondje prvenstveno našli kao zborski pjevač?
U zboru sam počeo razvijati glas, fra Stipica Grgat davao mi je i solističke dijelove, što je svakako doprinijelo mom ukupnom glazbenom razvoju. Preko tjedna sam krenuo na misu pa sam se sve više i više primicao orguljama. Sestra Zorislava Radić primijetila je ljubav prema sviranju pa bi mi tu i tamo ljubazno prepustila svoje mjesto. Nije bilo dileme da je to – to. Moj instrument.
I što dalje, kad sa 17-18 godina i znanjem o notama koje ste stekli sami shvatite da ste zaljubljenik u instrument koji ne možete ponijeti kući u torbi ili futroli?
Kod kuće sam na malome sintesajzeru, koji je mogao svirati samo dva tona odjednom, počeo svirati napamet da bih mogao početi „nabadati“ i pedale. Dakle, s 18 sam bio samouk i pribjegavao kojekakvim čudnim metodama da izvučem maksimum iz vremena na orguljama. Na jednom hamer papiru nacrtao sam sebi pedal da se mogu orijentirati kad počnem svirati nogama. Uložio sam jako puno energije i vremena.
Jeste li svoju samoukost doživjeli kao neku vrstu poteškoće pri nastavku, odnosno za Vas početku glazbenog obrazovanja?
Srećom, eliminacija za upis na visoka učilišta je prijemni ispit – prethodne škole nisu uvjet. Smatram da je to vrlo pošteno jer i ljudi poput mene, ako dovoljno vježbaju i imaju talent, mogu uspjeti. Ali razlika između mene i kolega koji su imali tu glazbenu vertikalu sigurno postoji. Pogotovo u pitanju ljudskih zakonitosti poput fine motorike. Tehnički nikad neću biti poput onih koji se time bave od malih nogu, ali formalizirajući glazbu nakon što sam je doživio iskustveno stekao sam, vjerujem, i neke prednosti. Nakon što sam upisao preddiplomski studij Crkvena glazba – imao sam sasvim drugu percepciju. Nisam bio ukalupljen ni teoretski uokviren, neke sam probleme i interpretacije doživljavao i rješavao po vlastitom osjećaju za glazbu. To mi nije mrsko.
Crkvena glazba ipak nije bila prvi izbor, barem što se tiče fakulteta. Je li Vam bilo teško upustiti se u taj pothvat, u vremenima kad je status glazbenika vrlo neizvjestan?
Bilo mi je jako teško odlučiti se za taj fakultet. Godinama sam se lomio. Više zbog okoline. Uvijek sam u naravi bio prirodoslovac. Kad smo u sedmom razredu počeli učiti kemiju, dobio sam veliki periodni sustav elemenata koji sam zalijepio na plafon i učio ga napamet, atomske i masene brojeve, sve! Volio sam enciklopedije i fiziku, čak sam neko vrijeme studirao fiziku i informatiku. Međutim, spletom okolnosti odustao sam od toga. Glazba je bila latentna, ali čvrsta ljubav koja se probudila malo kasnije. Doduše, s mamine strane obitelji ima glazbenika, ujak Stipe pjevao je po klapama, ujak Milan i pokojni Ivan (Iko, kako smo ga od milja zvali) također su rado pjevali, sviralo se gitare, bili smo izloženi glazbi kao djeca, i dan danas mama Tereza stalno pjeva po kući, očito je to negdje ostalo u meni.
Bilo je komentara i da mi je prekasno za taj fakultet, da se ne isplati, da neću imati posla. Jednom me prigodom župnik Gospe od Zdravlja, fra Ante Udovičić, pozvao na razgovor i rekao: „Zašto ne bi pokušao? Godinama se time baviš i to voliš, što možeš izgubiti?“ Mene je bilo strah, što ako ne prođem, sramota… Zato sam poskrivećki sâm vježbao, učio harmoniju, vježbao solfeggio, odredio program za klavir. Povjerio sam se kolegici Viktoriji Vulas i ona mi je pomogla. Međutim, bilo je malo vremena. U jednom je trenutku kolegica Borna Barišić, orguljašica i čembalistica, shvatila da ja u zadnje vrijeme stalno idem vježbati klavir, a načelno nemam nikakve veze s njim. „Nanjušila“ je da planiram otići na prijemni. Onda sam priznao pa me prvo dobro „oprala“ jer je htjela pomoći, ali već je bilo kasno za promjenu programa pa sam istovremeno trpio vikanje i veliku podršku svojih kolegica, ali i Bornina supruga Darija Maleša koji je sa mnom radio harmoniju. Otišao sam na prijemni i – upao.
Je li studij ispunio očekivanja? Kako ste se snašli u novoj okolini i zanimanju?
Studij Crkvena glazba na Institutu za crkvenu glazbu Albe Vidakovića pri KBF-u u potpunosti je opravdao moja očekivanja, stekao sam kolege, prijatelje i suradnike za cijeli život. Obitelji sam prvo rekao da u Zagreb idem na izlet. Onda sam se vratio i 3-4 dana prije povratka u Zagreb rekao da se selim, da sam ondje upisao fakultet. Tada sam imao 27 godina i završen stručni studij zaštite okoliša. To su već godine kada se drugi ljudi bave nekim drugim, ozbiljnim egzistencijalnim pitanjima, a ja idem studirati – i to glazbu. Moji nisu baš bili oduševljeni izborom jer nisu imali točnu percepciju života glazbenika. Zamišljali su to kao struku za boeme koji bi mogli završiti svirajući na ulici. Doživjeli su svojevrstan šok, ali ipak su me podržali.
Bio sam jako zadovoljan studijem i profesorima. Radili smo u malim grupama, sve skupa nas je bilo 20-ak, intimna i prijateljska poticajna atmosfera. Svi su profesori ostavili izvrstan trag u nama studentima, s mnogo sam njih u kontaktu i suradnji, zbog toga se često vraćam u Zagreb. Cijenim njihov izniman trud i razumijevanje. Klavir mi je bio najveći kamen spoticanja, a prof. Vesna Šepat Kutnar je bila vrlo strpljiva sa mnom, izmišljala nove metode da mi olakša borbu s instrumentom, zatim i prof. Konstilija Nikolić Markota koja je na svim ispitima nalazila nekakav poticajan komentar i pohvalu, što je jako ohrabrujuće. Cijenim što me nisu promatrali iz nekog općeg kriterija u koji se ionako nisam uklapao, nego su pratili moj napredak od ispita do ispita. Prof. Elizabeta Zalović predavala mi je orgulje, prof. Viktorija Čop teorijske predmete, a solfeggio prof. Ines Fočić koju smo zvali „majka Instituta“, bila je iznimno topla i draga. S časnom sestrom Katarinom Koprek nedavno smo imali suradnju na jednom vrijednom projektu, pronašla je nove sakralne skladbe Ivana pl. Zajca za zbor i orkestar. Prije godinu i pol održala se promocija notnog izdanja, ja sam radio notografiju i sudjelovao kao zborski pjevač. Zborom i orkestrom ravnala je Jasenka Ostojić. Na nekoliko proba smo vrlo brzo „kliknuli“ pa sam, na njen poziv, postao pridruženi član Capelle Odak. Nakon toga smo u crkvi na Jordanovcu snimili materijal za CD. Korona nam je poremetila brojne planove, primjerice suradnju zagrebačke Akademije, Instituta i Umjetničke akademije u Splitu. Nadam se da ćemo u sklopu festivala Cro Patria ipak odraditi sve planirano i predstaviti splitskoj publici.
Jeste li tijekom studija radili?
Da, za vrijeme fakulteta jako sam rano počeo raditi jer sam sam financirao svoj studij. Neko sam vrijeme radio u osnovnim školama, proveo sam krasan period u OŠ „Stjepan Radić“ Božjakovina, na nekolicini projekata pjevao sam u zboru HRT-a te vodio zbor u crkvi Majke Božje Lurdske. Kad multitaskirate, nešto uvijek pati. Obično zadaće iz harmonije, ha-ha! Međutim, profesori su imali mnogo razumijevanja. Vidjeli su da ponekad ne dođem jer – radim. Ne zato što ljenčarim.
Kako ste se naposljetku odlučili vratiti u rodni Split?
Institut je u to vrijeme bio koncipiran kao četiri godine studiranja pri KBF-u, a peta na Akademiji. Kako sam bio na trećoj godini i poprilično rastrgan i umoran, razmišljao sam i o promjeni okoline koja bi mi dobro došla. Zato sam posljednje dvije godine studiranja odradio u svom Splitu i magistrirao radom o Partiti za orgulje Anđelka Klobučara, jednog od najupečatljivijih hrvatskih kompozitora i orguljaša druge polovice 20. stoljeća. Mentor mi je bio prof. Vito Balić, mnogo sam naučio od njega. Godinu sam dana vodio zbor u Kaštel Starom, zatim Zbor franjevačkih bogoslova s kojima i danas uživam raditi. Dali su mi veliko povjerenje i slobodu, što izuzetno cijenim. Radio sam i na zamjenama u školama, primjerice u glazbenoj školi na Visu, a pola satnice u Kninu. To je bilo zanimljivo iskustvo. Nakon toga sam dobio pola satnice u Svetom Filipu i Jakovu. Zanimljiva je kombinacija bila sveti Filip i Jakov – Vis – splitski UMAS. Toliko o tome da nećeš biti rastrgan… Nakon toga sam otišao raditi i u Pakoštane. U međuvremenu mi se javio i ženski splitski Djevojački zbor, vrlo profesionalan sastav koji se ponovo okupio za 100. godišnjicu „Jedinstva“. Prof. Danica Zaić dotad ih je vodila, a ja sam preuzeo, tako je počela naša lijepa suradnja. Nadamo se da će se ta priča širiti i oplemeniti naš grad izvrsnom glazbom.
Čime se sada bavite?
Sad sam ravnatelj Glazbene mladeži Split (GMS). Kad je izišao javni natječaj, prijavio sam se poprilično podcjenjujući sam sebe. Opet su me okolina i prijatelji poticali da pokušam. Kad sam shvatio da sam dobio taj posao, isprva sam bio sav izbezumljen – hoću li se snaći, kako će to izgledati, s kim radim, milijun pitanja… To je posao s mnogo odgovornosti, ali kolegice koje rade sa mnom, Petra Galić koja je voditeljica projekata i Vesela Gudić koju svi glazbenici u Splitu znaju jer ima dugogodišnje iskustvo na mjestu administratorice GMS-a, bile su mi velika pomoć i uvijek su na raspolaganju. Volim što svi radimo sve, uskačemo jedni drugima.
Koji su planovi Glazbene mladeži Split?
Svi su čuli za manifestaciju Cro Patria, ovo je 25. godišnjica da će se održati i mislim da je to važno za grad Split, skladatelje i zborove. Osim toga, imamo i Ciklus mladih glazbenika mo. „Vinko Lesić“ koji služi da bi mladi glazbenici dobili priliku nastupati u Splitu, a ujedno je i natjecateljskog karaktera. Jako me raduje projekt „Glazba pomaže“ gdje smo održavali radionice s djecom s posebnim potrebama. Ostvarili smo prekrasnu suradnju s Centrom „Juraj Bonači“, zahvalni smo ravnateljici Snježani Čotić koja stvarno podržava tu odličnu zamisao. Uvijek nas rado dočekaju. Glazbeni pedagog, kolegica Ivana Beretin Mornar jednom je tjedno držala svoje radionice, a onda nam je zaposlenik Centra, kolega Andrija Ječmenjak napravio predstavljanje svega s čime se susreo dok je prolazio doškolovanje za muzikoterapiju. Treći je smjer rada s Centrom dolazak glazbenika u njihove prostore. Izvođači su predstavljali svoje instrumente i pružali novosti u životu tih štićenika. Oni nas jako vole, imam osjećaj da imam svoj fan klub, čim me vide na ulici da dolazim s nekim novim glazbenikom, odmah viču: „Evo Pero, opet nekoga dovodi!“ Divim se tim zaposlenicima, oni uistinu imaju poziv, nije to samo posao. Rado bih u budućnosti uključio i studente UMAS-a i senzibilizirao ih za ovakve projekte.
Koliko je Split uključen u klasičnu glazbu i općenito razvoj ovakvih projekata, a posljedično i publike?
Mi smo udruga od interesa za Split, ali svake se godine moramo javljati na natječaj za redovitu djelatnost. Ove smo godine zbog izbora i cijele situacije dobili sredstva tek krajem šestog mjeseca, što je užasno kasno za planiranja. Nadam se da ćemo to uspjeti revidirati s gradonačelnikom, mislim da smo se dokazali svojim radom, ne izmišljamo toplu vodu nego već dugo osnažujemo našu glazbenu scenu. Što se publike tiče, još ćemo raditi na stavljanju naglaska na odgoj mlade publike. Mislim da moramo kompenzirati ono što se događa u osnovnoškolskom i srednjoškolskom obrazovanju, a to je zanemarivanje umjetničkih predmeta. Moj je stav da su svi predmeti odgojni, a glazbeni i likovni doživljavaju grozno deplasiranje, za razliku od razvijenih zemalja gdje se toliko ulaže u korelacije vizualnog, auditivnog i intelektualnog. A kod nas glazbeni, likovni, tehnički i slično ispadaju beznačajni predmeti koji služe dizanju prosjeka. To je tragično. Radio sam kao učitelj glazbenog i znam da u 45 minuta tjedno i 35 sati godišnje ne možeš napraviti mnogo, pogotovo ne odgojiti buduću publiku i kritičkog slušatelja. Djeca se lako raspu po izvanškolskim aktivnostima, usprkos tome što škole nude izvrsne aktivnosti – besplatno. Jasno mi je da su djeca preopterećena i da im je teško, pored svega, ugurati još i zbor.
Osim toga, mnogo ovisi i o ravnateljima. Primjerice, kad je orkestar pod ravnanjem maestra Bjelinskog u Koncertnoj dvorani „Vatroslav Lisinski“ izvodio „Slike s izložbe“, odmah sam rekao „Ja bih!“ i ravnateljica OŠ Sv. Filip i Jakov Gordana Kurtov sredila je bus za Zagreb i organizirala izlet. Oni su to osmislili kao edukativno-umjetnički program gdje bi se djeca upoznala s orkestrom. Djeca su sa mnom otišla u Zagreb, maestro Bjelinski predstavio im je cijeli orkestar, svaki im je instrument odsvirao svoju melodijsku liniju pa su ga djeca kasnije prepoznavala. To je zadovoljstvo kakvo se rijetko viđa, i pravi način da se djeci približi glazba. Ravnatelj OŠ Pakoštane Andrija Vanjak također me uvijek podržavao, nabavljao sve što treba. Lijepo je kad je ljudima na bitnim pozicijama stalo do predmeta, a ne, kao što sam gore spomenuo, da glazbu doživljavamo kao nešto trivijalno i nebitno. Takvi su me ljudi oduševili i u Svetom Filipu i Jakovu te me odmah, na inicijativu gospodina Ivana Eškinje, predsjednika, angažirali u KUD Sveti Roko, gdje i danas radim s dvije skupine, djecom i odraslima koji nastupaju kao folklorni zbor.
Pa kako sve stignete?
Jedva! Tako mi je kad ne znam reći „neću“ – uz smijeh dodaje naš karizmatični sugovornik kojemu želimo svu sreću u nastavku svih glazbenih i drugih putova koji su pred njim.
