Iako za Split ljudi često i sa simpatijom upotrebljavaju sintagmu „mali grad“, taj mali grad iznjedrio je mnoge velike umjetnike. Jedan od njih naš je današnji sugovornik, glazbenik sa zavidnom biografijom, korepetitor, profesor, zaljubljenik u klavir. Kao što ćete moći primijetiti tijekom teksta, najveća mu je mana samozatajnost. Do njega smo i došli nakon koncerta u kojem je kao „samo“ klavirska pratnja oduševio slušatelje, a kolege za njega bez ustručavanja kažu da je ona vrsta genijalca za kakve je nevjerojatno da ih ima u našem gradu. Kolega Igor Jakšić i ja ne znamo što očekivati i je li naš sugovornik prototip ozbiljna glazbenika u odijelu koji će se fotografirati pored omiljena koncertnog klavira. On nas oduševljava opuštenošću i s veseljem se fotografira na stubištu stare zgrade, susjedi znatiželjno proviruju kroz prozor, preko lokvi u pothodniku premještamo se do zidova koji se ne vide od grafita, a i on na jednom ostavlja trag, doduše profesorski, kredom – skicira notno crtovlje i takt nečega što u tom trenutku samo on čuje. Donosimo priču o sjajnom pijanistu Zoranu Veliću.
Za početak nam recite nešto o svom glazbenom putu. Jesu li, kao kod mnogih glazbenika, geni i obiteljsko usmjeravanje odigrali ulogu?
U obitelji se nitko nije bavio klasičnom glazbom osim mene i brata blizanca. On je završio solo pjevanje u Splitu i pjeva u zboru HNK-a. On je uvijek pokazivao interes za pjevanje i kao djeca smo prisustvovali dječjem festivalu „Mali Split“. Jedne je godine on dobio prvu nagradu publike i nagradu za najbolju interpretaciju, a ja prvu nagradu žirija. Tada su nam ljudi iz struke rekli da bi bilo poželjno da znamo note ako se planiramo nastaviti baviti glazbom. Imali smo deset godina, oko gornje granice za upis glazbene škole. Brat je uvijek bio onaj koji super pjeva, a ja sam samo držao tercu. Moj glas nije neki „pjevački“ glas, ali intonativno sam bio čist i imao sam dobar sluh. Kad sam počeo svirati klavir, odmah sam ga zavolio i znao sam da je to to. Na dan upisa nisam razmišljao ni o kojem drugom instrumentu – morao je biti klavir.
Glazbenici često ističu važnost rada i odnosa sa svojim mentorima. Koga biste izdvojili kao važne figure u svom glazbenom razvoju?
U Splitu sam završio osnovnu i srednju glazbenu školu Josipa Hatzea kod profesorice Kosovke Čudine koja je izuzetna mentorica i postiže sjajne uspjehe. Nakon srednje glazbene škole upisao sam Muzičku akademiju sveučilišta u Zagrebu u klasi cijenjenog profesora Đorđa Stanettija. Bilo je poticajno studirati u Zagrebu, veći je kadar, konkurencija, a bilo je i mnogo prilika za nastupe i rad na sebi. Nakon Zagreba proveo sam jednu godinu u Salzburgu na prestižnoj akademiji Mozarteum u sklopu usavršavanja kod svjetski poznatog profesora Karl-Heinza Kämmerlinga. On je bio gostujući profesor na zagrebačkoj Akademiji.
Nakon završenog jednogodišnjeg usavršavanja prijavio sam se na biro, ne očekujući ništa spektakularno i znajući da sam gotov sa školovanjem te da sad treba tražiti posao. Nakon doslovno tri dana zvala me pročelnica glazbene škole, cijela sretna jer im je baš trebala zamjena za profesora klavira. Za otprilike dvije godine dobio sam stalni posao u Splitu. Zatim je prof. Cynthia Hansell-Bakić bila ostala bez korepetitora za studente pjevanja u Splitu pri UMAS-u pa me zamolila da uskočim. Nakon otprilike godinu dana od toga otvorio se prostor da dobijem to mjesto zastalno.
Jeste li zadovoljni tim razvojnim putom – od profesora klavira u glazbenoj školi do korepetitora na Akademiji?
Sve u svemu – jesam. Radim u struci, sretan sam što je bilo mjesta za mene. Međutim, korepetitori na razini Hrvatske s pravom nisu sretni što im je plaća manja od plaće predmetnih profesora, a satnica je veća. I nema mogućnosti napredovanja u zvanju, osim što se tiče duljine staža. Tako da uvijek ima prostora za poboljšanja, i na razini državne politike, ali i na osobnoj.
Jeste li zbog toga razmišljali o odlasku u inozemstvo?
Ja sam od onih tipova – gdje god da sam – dobro mi je! Vrlo sam prilagodljiv. To je i plus i minus, nekad pomisliš da si morao više…
Ima li Split dobre uvjete za profesionalni razvoj pijanista?
Ima i nema. Pojasnit ću. Ja imam taj problem što po prirodi nisam probitačan tip. Jednom sam se u životu prijavio na solistički koncert, sve su me ostalo zvali. Ne volim se gurati, sad, je li to sram ili samozatajnost – ne znam, ali time si sigurno nisam pomogao. Opet, i da sam probitačniji, neke ti se velike koncertne prilike na istim manifestacijama neće ponoviti jer si pijanist u malom gradu. A svi, naravno, žele težiti raznovrsnosti. Osim toga, dolaze nam ljudi i iz ostatka Hrvatske i inozemstva, nismo samo sebi konkurencija. Odlično je to što napokon imamo pravu koncertnu dvoranu u Splitu – Hrvatski dom. Foaje kazališta bio je oštećen u potresu, tada smo praktički bili ostali bez mjesta nastupa. I sam je instrument na kojem nastupamo vrlo bitna stavka. Naravno, ako si vješt, izvući ćeš maksimum iz svakog klavira, ali razlike su drastične i neće zvučati isto na ispodprosječnom i odličnom instrumentu. Sad imamo i jedan dobar Steinway klavir i svoje mjesto za sviranje i stvaranje.
Kako se pripremate za koncerte? Jeste li u toj fazi strogi prema sebi?
Treba pametno rasporediti vrijeme. Za koncert mi trebaju barem dva mjeseca pripreme. Jednom je bilo stani-pani pa mi je ostao samo mjesec za pripremu, ali ne bih si to više napravio. Nemam neku ustaljenu normu i satnicu za vježbanje jer radim, a posao je prioritet. Netko vježba tri sata, netko pet-šest, ali treba osvijestiti da moraš biti odgovoran i potruditi se. Ljudi koji nisu u tome znaju reći – što ti imaš vježbati kad znaš note napamet? To samo pokazuje da nisu osvijestili koliko je rad na instrumentu kompleksan.
Postoji li trenutak u kojem glazbenik zna – to je to, spreman sam za nastup?
Postoji trenutak kad znaš da si spreman za nastup, ali ta spremnost nikad nije 100%. Dijelim nastup na tehnički i interpretativni aspekt. Ako si potpuno opušten i nema grča u mišićima, to je dobar znak. Ako imaš iole stresa u sebi, tijelo nije opušteno i nećeš dati maksimum. Interpretacija nije poput one slikara, kad si zadovoljan završnim potezom kista i znaš da je gotovo. U glazbi uvijek možeš ulaziti dublje, polirati. Nekad slušam svoje stare snimke i pitam se – pa kako sam ovo odsvirao, dinamika, agogika, vađenje srednjih glasova… Kako stječeš iskustvo kroz život, mijenja se i pogled na interpretaciju. Kad si sâm zreliji, zrelija je i interpretacija. Neke sam stvari kao mlađi svirao možda i hirovito. A znam da ću i za deset godina imati neko novo mišljenje o svom sviranju.
Možete li izdvojiti najdraži koncert u karijeri?
U lijepom sjećanju ostao mi Chopinov koncert u e-molu u Hrvatskom glazbenom zavodu, a dirigirao je pokojni Vjekoslav Šutej. Vrlo mi je drag i Ciklus Pleyel Svetislava Staničića koji sam svirao lani.
Jeste li se okušali u skladanju?
Pisao sam nešto sitno, ali nisam nikome pokazao. Sklizak je to teren, mnoge su stvari u glazbi već viđene. Imali smo doba melodije, harmonije, lupkanja po žicama, konceptualnog… Osobno ne volim kad dođem na koncert i moram pročitati knjižicu da bih intelektualno razumio ono što čujem. Ne kažem da to nije umjetnost, ali ovisi o percepciji.
Jeste li isključivo klasičar ili biste voljeli svirati u, primjerice, rock bendu?
Lagao bih kad bih rekao da se ne bih volio okušati u nekoj drugoj vrsti, i to u jazz bendu, ali samo za svoj gušt. Ozbiljno bavljenje klasikom zahtijeva vrijeme i angažman. Teško je sjediti na dvije stolice.
Je li okolina ponosna na sve što ste napravili? Je li bilo kakvih poteškoća zbog odabira glazbe?
Ponosni su i podržavaju me. Ni mene ni braću nikad nitko nije odvraćao od glazbe, roditelji su govorili: „Što god se vama sviđa – mi smo sretni.“ Nikad nas nisu ni u što gurali. A ja živim krilaticu „live and let live“ i ne opterećujem se time što drugi misle. Skupljam utakmice u prstima, radim ono što volim i prije svega uživam.
Životni put glazbenika podrazumijeva mnogo odricanja. Biste li sugerirali djeci da, ako ih glazba vuče, pokušaju upisati glazbenu školu?
Apsolutno, pod pretpostavkom da to stvarno žele. Jer ima mnogo talentirane djece i mladih koji ne vole instrument. Ja sam za to da ih se ipak pokuša dalje usmjeravati jer postoje i neke prijelomne godine u školovanju kad se odnos prema glazbi promijeni. I sam sam imao jednu krizu jer sam paralelno išao u IV. gimnaziju i srednju glazbenu školu, bilo je teško, pišeš zadaće, ubijaš se od posla, vježbaš, nemaš vremena za normalan tinejdžerski život. Došlo je do faze zasićenja, ali znao sam da je klavir to što želim i nisam odustao. Zna se dogoditi da roditelji upišu dijete u glazbenu školu, a ono nema ni volje, a putem se uspostavi ni dovoljno talenta. Tjeranje na završavanje u tom slučaju nema smisla, to je mučenje. Treba odabrati nešto što ti se sviđa i što te veseli. Nađite ono što volite i u čemu ste uspješni.
Što planirate u budućnosti?
Plan mi je solistički koncert u Splitu i eventualno svirati malo dalje, primjerice u Zagrebu. Volio bih ponovo svirati s orkestrom, ako bude moguće. Veselio bi me i koncert Čajkovskog ili Rahmanjinova, to mi je velika želja odsvirati dok sam još mlad. Relativno, ha-ha! Iako godine u klaviru ne znače mnogo.
Jeste li iznjedrili koji profesorski savjet ili geslo za mlade glazbenike?
Znam im savjetovati nešto vezano za tremu – često znaju izići na pozornicu kao da im je previše stalo, u grču su tjednima prije i velikom željom u glavi stvore bauk. I na kraju se zaboravi najvažnije – sviramo i pjevamo zbog i radi gušta. A ne „ja se moram dokazati“, „mene će ljudi kritizirati“. Neka budu opušteni i očekuju da nikad neće biti sve kako su zamislili. S mentalnim preprekama u glavi ne budu u trenutku, odrađuju posao, usredotoče se na tehniku i nema opuštenosti. A nekad opuštenost odmah popravi tehniku. Neka ostanu dovoljno prizemljeni – ako se nešto loše dogodi, nije kraj svijeta i sunce će opet sutra izići. Umjetnost je, kao i sportski rezultati – igra. Oslobađanje od ega. Ti nisi na mom nastupu da ja budem Zoran Velić, nego da budem dio svoga instrumenta, svoje glazbe – nečeg višeg. Kad sam na zadnjem koncertu svirao bis, zagledao sam se u nekakvu fresku i izgubio se – nesvjestan da je publika ondje. Bio sam miran i opušten, a fokusiran na ljepotu trenutka. Ostali smo samo glazba i ja. Taj trenutak želim svim glazbenicima.
Dok se Zoran Velić umjetnički zaneseno prisjećao važnosti ljepote trenutka u glazbi, kolega Igor nije mogao ne upitati:
Sviraš li pireve?
Ha-ha! Sjajno pitanje! Vjerojatno možete pretpostaviti da to nije tip glazbe kakvom se bavim, ali tržište ima svoje zakone potražnje. Kao što sam već rekao – live and let live!
U tom smo tonu završili razgovor s ovim izuzetnim mladim umjetnikom, a možemo se samo nadati da će Split imati što više volje i želje za usmjeravanje svjetla reflektora na ovakve ljude.
