Eva Karpilovska po mnogočemu je atipična umjetnica. Ta sitna, a nevjerojatno snažna djevojka baletna je prvakinja koju je profesionalni put iz Ukrajine doveo u Split, gdje joj teče već trinaesta godina radnog, ali i privatnog staža. Dok razgovaramo na tečnom hrvatskom u sasvim drugačijim kadrovima od Evinih daski što život znače, vidljivo je koliko je ta izvrsna balerina već odavno prava Splićanka, puna riječi hvale za svoju radnu okolinu i svoj drugi dom. Osvrnuli smo se na njezine plesne početke, dileme koje muče mlade plesače, put do najdražih uloga, ali i nošenje s ratnim strahotama koje se zbivaju u njezinoj rodnoj Ukrajini. Priča baletne prvakinje Eve Karpilovske, puna marljivosti, odricanja, discipline i zdravog „dišpeta“, jedna je od onih koja istinski inspirira.
Kad ste shvatili da se želite baviti baletom?
Rano sam shvatila da bih htjela biti balerina. Odrastala sam uz glazbu i ples i improvizacija mi je oduvijek bila forte. Uvijek sam sve zabavljala i zavodila svojim plesom i energijom pa su me roditelji odlučili poslati u baletnu školu. Na „Labuđem jezeru“ zaljubila sam se u balet, u cijeli taj svijet pokreta koji prenosi emociju. „Orašar“ je, naravno, bio novogodišnja tradicija za koju se živjelo. Moja je majka čak i kad je bila trudna odlazila na operu i balet i iako nije umjetnica „iznutra“, njezin je umjetnički ukus i poticaj imao velik utjecaj na mene. Roditeljima je bilo stalo da poznajem i klasičnu i suvremenu kulturu, često sam u razredu bila ona koja je najbolje razumjela umjetnost, a znalo mi je biti žao kad neki kolege nisu imali baš nikakav doticaj s kulturom. Pogotovo kad se u obzir uzme utjecaj slavenskih umjetnika, pogotovo glazbenika, na ono što danas smatramo visokom umjetnošću.
Kako je izgledalo baletno školovanje u Ukrajini? Kako ste se snalazili s redovnim školovanjem i profesionalnim plesom?
Sa sedam sam godina počela s plesom u baletnoj akademiji pri glavnom kazalištu, prošla sam i moderni studio plesa, na bazi klasike. Mnogo smo putovali na različita natjecanja. Sjećam se divnog putovanja u Tursku, bila sam na natjecanju u Slovačkoj, kao grupa smo osvojili mnoge nagrade. Kad sam napunila deset godina, roditelji su odlučili da je vrijeme da se ozbiljnije posvetim plesu te me poslali u profiliranu školu u Kijevu. U istoj su zgradi bili budući glazbenici, baletani i slikari. Ondje sam pohađala nastavu scenskog pokreta, dueta, glume, solfeggia, ali i ostale neumjetničke školske predmete. Zahvalna sam na tih osam godina školovanja, mnogo sam naučila, imala izvrsne pedagoge, a dodatno sam radila i privatno.
Koji je najbolji savjet koji ste dobili kao mlada plesačica?
Jedna mi je pedagoginja, Svetlana Mjalkovska, posebno ostala u srcu i teško da će je itko nadmašiti jer ona je moja baletna mama. Sve što mi je govorila, a tada možda nisam razumjela, danas se pokazuje točnim – i tehničke upute, a još više ljudske. Pamtim njenu izjavu „Ne pleše dobra curica – nego cura s karakterom“. Možeš biti najobičnija cura koja želi plesati balet, ali moraš imati stav da bi nosila tu profesiju u sebi. I opet moram istaknuti – majka je sve uložila u mene. Ovo je vrlo skupo zanimanje, a mama je sve dala da bih ja rasla i da bi se moja želja i san isplatili.
Jeste li se možda u svojim baletnim počecima susreli i s kritikama? Kako se općenito nosite s komentarima o sebi i svom poslu?
Naravno. Uvijek se nađu ljudi koji kažu da nisi za taj posao, da ne izgledaš kao balerina, da ovo ne možeš, ali jako sam sretna što sam srela više ljudi koji su podrška. Bilo je i onih koji su me ponižavali, ali kad sad gledam, i na tome sam zahvalna. Zbog njih sam se izdigla kao feniks i strašno karakterno ojačala. Od mirne, nenametljive djevojke narasla sam u snažnu profesionalku koja doslovno grize kad dobije novi izazov. Što se tiče profesionalne zdrave kritike, treba naučiti prihvaćati korekcije koje vam se pruže. Bez korekcija ne može se postati bolji.
Kako se dogodio Split? Jeste li tijekom školovanja u Ukrajini već razmišljali o odlasku u inozemstvo?
Pedagog Vladimir Šuvalov utjecao je na moj izbor nakon završetka škole. Uvijek treba proći neki period rasta, a nisam odmah bila zrela za veliko kazalište u Kijevu. Došla sam na audiciju za Splitsko ljeto dok je Almira Osmanović bila ravnateljica Baleta, prošla sam i bila sam primljena na 3 mjeseca za „Giselle“. A ispalo je da sam se zadržala dulje i jako sam sretna što nisam odustala od Splita. Vjerujem da je za moj umjetnički rast to bila prava odluka jer treba proći gradaciju od „lijepe balerine iz ansambla“ do solista pa i primabalerine. Nadam se da me čeka još mnogo lijepih uloga. Jako sam zahvalna svim direktorima baleta s kojima sam dosad radila, a Ilir Kerni je već četvrti. Svi su oni imali različite vizije vođenja, svatko ima drugačiji način rada, ukus i karakter, ali vjerujem da balerina koja ima karakter i želi plesati – može raditi sa svima.
Niste samo balerina, završili ste i koreografiju? Možete li izdvojiti neke uzore u oba polja?
Tako je, baletni sam pedagog i koreograf. Drago mi je što imam širinu jer budućnost sigurno nosi neke izazove izvan plesačkih, mi imamo svoj rok trajanja. Obožavam mušku tehniku i najbolji mi je primjer Mihail Barišnikov - stara garda pravog umjetnika. Volim neke balerine, primjerice Marianelu Núñez iz Kraljevskog baleta u Londonu – ima nevjerojatne pokrete, levitacije, balansiranja, ali i glumački je jaka jer joj je svaka uloga drugačija i zanimljiva, no nikad nisam ludila za nekim kao za idolom. Uvijek sam u sebi tražila „to nešto“ što me izdvaja od drugih. Međutim, od svakog se koreografa i plesača može naučiti nešto novo. U Splitu sam radila s različitim koreografima i to me izgradilo.
Je li Medvedev i njegov recentni „Onjegin“ bio najteži koreografski izazov?
Ne, nije teže, samo je drugačije. Svaka koreografija teška je na svoj način. Imala sam sreću da mi je Dinko Bogdanić u startu davao uloge u kojima sam ja bila – ja. I kroz to sam stasala do stupnja gdje sad mogu otkrivati novitete. Medvedev je tražio nešto novo, odmak od sigurnog, zrelost. Esmeralda i Tatjana su uloge u kojima izlazite iz komfora. Ne može svaka mlada balerina biti spremna za ulogu koja se gradi iskustvom. Ja osjetim svaku godinu iz svojih 13 godina rada. Kad razgovaram s kolegama, uvijek kažem da se ne bih vratila u dvadesete. Zrelija sam i više razumijem svoje tijelo, više uživam u svakoj ulozi.
Doživljavate li samu sebe kao pravu splitsku djevojku?
Apsolutno. Prilagodila sam se i obožavam Split. Obožavam morski zrak, temperament ljudi, način rada. Ovdje sam čak i sama nekako ležernija i mirnija, sviđam se samoj sebi u ovom gradu.
Splitski je Balet u pravom smislu riječi internacionalni ansambl. Kako funkcionirate i komunicirate?
Kad sam 2010. stigla u Split, više se govorilo hrvatski, a Rusi i Ukrajinci brzo su naučili jezik. S vremenom je dolazilo sve više stranih plesača koji su govorili engleski i druge svoje jezike. Prilagodim se – s nekima razgovaram na engleskom, s nekima na ruskom, s nekima na hrvatskom. Moram reći da smatram da mi koji dugo živimo ovdje moramo posebno poštovati kulturu i naciju svoga novog doma. Moj je stav da onaj tko jede hrvatski kruh – treba govoriti hrvatski jezik.
Zadnjih nekoliko godina kod nas se stalno mijenjaju ljudi, dolaze i odlaze, mnogi se ne zadržavaju dugo u ansamblu. Zbog toga imam osjećaj da nema te dugogodišnje „ekipe“ koja bi bila jaka i snažno povezana. Šteta da ponekad odlaze profesionalci i prijatelji s kojima se, naravno, vežeš. Ali svejedno poštujem izbor svakog pojedinca.
Koliko na plesače utječu promjene u vodstvu ansambla i čitave matične kuće?
Plesač mora biti prilagodljiv i sposoban za rast, ali i novitete. Svaka kadrovska promjena i za baletana nosi promjene, nikad ne znate sto vas čeka. Sigurno moraš proći proces navikavanja, velika je šteta da se u splitskom HNK-u vrlo često mijenja direkcija, smatram da je to škodi umjetničkom radu i repertoaru. Ali treba raditi – najbolje što znaš. Radom se najbolje braniš.
Imate li neku metodu samoobrane od zlih jezika?
Zlobni komentari pogađaju, ali treba ići dalje i raditi svoj posao. Prvo treba dokazati sebi da možeš – radom se pokazuje tko je najjači. I još nešto – treba više voljeti umjetnost u sebi nego sebe u umjetnosti. A to ima veze sa zdravim egom.
Kako izgleda tipičan radni dan jedne balerine?
Pred premijeru radimo dvokratno. Dan mi počinje ranim buđenjem jer imam psića pa je njegova šetnja prva aktivnost prije odlaska u kazalište. Na početku izvodim svoje omiljene vježbe i smatram da plesač svaki dan mora odrađivati vježbe do kraja. Tijelo je naš instrument koji zahtijeva njegu. Nakon vježbanja slijede probe uz ansambl ili priprema solističke uloge. Pred nastup radimo radimo punom parom da pokažemo da su produkcija i naš angažman na najvišoj razini i da cijenimo svoju publiku.
Smijete li si priuštiti odstupanja od zdrave prehrane i općenito neke „nezdrave“ luksuze?
Kad sam bila mlađa, imala sam probleme s kilažom, no u pozadini problema bio je pubertet, odmicanje od mamine prehrane i režima… Treba se puno raditi da dođete do idealne plesačke težine. Sada, kada sam zrelija, moja konstitucija održava se radom. Jedem sve živo, iako se trudim da bude zdravo i kuhano, kuhamo i ja i momak, no može se i malo zgriješiti s hranom – ali s mjerom. Ne pušim, to mi je sigurno plus. Što se discipline tiče, i nju treba dozirati, nisam fan odlaska na bolesnu stranu – ne podržavam nezdrave dijete i slične ideje koje se ponekad vežu uz balet.
Kritičari često ističu vašu gotovo atletsku figuru i nevjerojatnu snagu u figurama i skokovima – smatrate li to svojom najvećom prednošću?
Načelno da. Imam jake mišiće, što je izvrsno, primjerice, za skokove, ali prije sam zbog toga bila nezadovoljna jer sam smatrala da ne izgledam kao balerina nego kao atletičarka. Ne mogu si promijeniti genetiku i oduzeti mišiće, ali mogu prilagoditi svoje pokrete. Elegancija nije stvar težine i konstitucije. A trendovi u plesu postoje, no i mijenjaju se, zato im ne treba robovati.
Koje biste najdraže baletne uloge izdvojili?
Svaka mi je uloga najvažnija u onom trenutku kad je počnem pripremati i svakoj pristupan s ljubavlju. Posebno pamtim ulogu Klare u „Orašaru“ koju sam dobila s 18 godina, što nije čast koja vam se svakodnevno ukaže. Bila sam napeta i nisam spavala prije nje, ali sve je ispalo odlično. Kitri („Don Quixote“) mi je bila prva glavna uloga kad me Dinko Bogdanić promovirao u solističke uloge. Lise iz „Vragolaste djevojke“ nisam ni morala glumiti – to sam bila ja. Sylphide – svi su govorili da nisam za tu ulogu, ali uspjela sam i na to sam jako ponosna. Esmeraldu također posebno pamtim, kao i sad Tatjanu u „Onjeginu“.
Uz nastup u „Onjeginu“ vezat ćete posebne uspomene, plesali ste čak tri različite uloge – Olgu, Tatjanin alter ego i nedavno i naslovnu žensku ulogu – Tatjanu. Kako ste se snašli u tom skoku iz lika u lik?
U takvim se situacijama čovjek lako može zbuniti – kad prvi put dotakne karakter novoga lika. No smatram da je bila lijepa gradacija između Olge i alter ega, a vrhunac je bila Tatjana, uloga u koju sam neočekivano upala zbog bolesti i nužnih rošada u ansamblu. Imala sam šest dana za rad na toj ulozi, plesala sam po cijele dane, a čak se nisam toliko bojala koraka koliko sam se pitala hoću li uspjeti ispravno prenijeti Tatjaninu ekspresiju, njezinu tužnu ljubavnu priču, duboke emocije. Preokrenula sam sama sebe i dokazala da mogu dati nešto više i drugačije. Takve se šanse rijetko pružaju i to se ne smije odbiti.
Koga smatrate najvećom podrškom?
Svoga momka.
I to ste tako lijepo rekli – splitski…
Ha-ha, da, kako je i red! On oduvijek vjeruje u mene i on je moja snaga koja me ojačava. Kad smo tek prohodali, nisam toliko vjerovala u sebe, a on me uvijek žustro uvjeravao da bih drugačije mislila da se mogu vidjeti sa strane. Nije htio da me izjeda samokritičnost, a istovremeno je vrlo iskren u komentarima. Već sam prije spomenula – ni bez mame od moje karijere ne bi bilo ništa. Zato me poprilično boli kad me ne može gledati uživo. Kad me zadnji put cijela obitelj vidjela na „Velikom Gatsbyju“, svi su bili jako ponosni.
To je sigurno posebno bolna tema, ali već ste nekoliko puta hrabro govorili o ratu u Ukrajini. Vaša je obitelj ostala ondje. Kakva je trenutačno situacija, čujete li se s njima?
Čovjek, nažalost, navikne na sve, pa tako i ja. Dok sam radila ulogu Tatjane, bol mi je pomagala izvući emocije na pozornici. U ovoj fazi rata gine mnogo meni poznatih ljudi i to me užasno pogađa i boli. Kad svakodnevno čitate o tome kako ljudi umiru, naježite se. Koliko ljubavi i snage ova nacija ima, to je neopisivo, kao i to koliko sam ponosna što sam Ukrajinka. Nažalost, moje majka i baka nisu mogle ostati ovdje sa mnom, vratile su se kući, i naravno da strahujem za njih. Ali ljudi su ondje nevjerojatno jaki. Žive bez struje, jave se kad mogu, a najgore je što nikad ne znate kakvu ćete vijest čuti. Samo se molite da vam obitelj i prijatelji ostanu živi. Nosim tu uspomenu kad su me gledali na „Velikom Gatsbyju“, hvatam se za te lijepe trenutke…
A „Veliki Gatsby“ uskoro vas čeka i na kazališnim daskama…
Tako je. Na ljeto sam plesala ulogu Jordan Baker u kojoj sam bila vrlo opuštena i svoja, što je i cijela moja obitelj primijetila. Uskoro ćemo prikazati „Velikog Gatsbyja“ i u matičnoj kući, što će biti potpuno drugačije iskustvo nego na Sustipanu na Splitskom ljetu. Vjerujem da ćemo biti još bolji. To je balet prekrasne estetike, dinamičnih zajedničkih scena, divnih kostima, zanimljive priče i koreografije. Rad s Leom Mujićem je poseban, on je kvalitetan koreograf koji ima oko za detalje, teži tome da radimo bolje i više i svi jedva čekamo. Nadam se da ćemo ponoviti i „Esmeraldu“ koja je u pandemiji prošla poprilično ispod radara. Osim toga, kada mi plesači neke uloge dulje radimo, to nam je dragocjeno za rast, pronalazak novih plesnih i glumačkih rješenja, sitnica zbog kojih sa svakom izvedbom rastemo.
Što u budućnosti očekujete i od sebe i od publike?
Od svih očekujem veću želju za promoviranjem umjetnosti. Za žarom koji će glas o baletu proširiti po ulicama našeg grada. Želim da profesori u školama i fakultetima kažu učenicima i studentima da dođu i pogledaju kvalitetne izvedbe u svome kazalištu. Ne mora nam se sve ni svidjeti, ali i to je plus – ako razvijemo zdravo kritičko razmišljanje. Odnos prema kulturi najviše je stvar odgoja mladeži. Izišla sam iz države koja se može pohvaliti velikom kulturom i ljubavi prema teatru, i danas pratim i druge naše ansamble. Iako mi se čini da smo u nekim aspektima prije više držali do kulture, nadam se da će se to promijeniti i da ćemo privući nove generacije gledatelja. Mi umjetnici uvijek moramo davati sve od sebe, baš svaki dan. To je recept zbog kojeg će se, nadam se, publika zaljubiti u umjetnost. Jer to je misao s kojom ja svaki dan dolazim na posao – da se netko zbog mene zaljubi u balet.
