Saša Lošić je za Dalmaciju Danas dao veliki intervju. Pjevač kultne grupe "Plavi orkestar" prisjetio se prošlih vremena i dana koje je provodio u Splitu i Kaštelima. Osvrnuo se na glazbenu scenu, a što je sve otkrio, pročitajte u nastavku.
Nakon dugo vremena nastupate u Splitu, kakva su Vaša sjećanja na Split i splitske koncerte?
- Prvi put smo svirali u Splitu u okviru manifestacije “Mirodrom” 1985 godine na stadionu Poljud i to odmah pred 50.000 ljudi. Bio je to veliki Rock spektakl a vaše kolege ga danas nazivaju splitskom Ultrom prije Ultre. Imali smo 20 godina, veliku tremu a sjećam se da me jako boljelo grlo te večeri.
Na Poljudu smo prvi puta doživjeli da nam stadion pjeva “Suadu”, “Good Bye Teens” i “Bolje biti pijan nego star”. Kasnije smo redovno svirali na Gripama a jednom i u Spaladium Areni. Svi ti koncerti su bili različiti i ostali nam u lijepoj uspomeni.
Dio ste sarajevske scene, koja je dala puno toga glazbi, kako je to bilo u Sarajevu osamdesetih, i jeli na Vas utjecao Bregovićev pastirskj rock ili više vaša New primitiwism scena?
- Bregović i, sada već, mitološko Bijelo Dugme su imali utjecaj na sve mlade bendove toga doba. Bili su veliki, prisutni i idealizirani, bend van kategorije. Jednom prilikom, bio sam još u gimnaziji, slušao sam kada je Bregović na sarajevskom radiju odgovarao na pitanje novinara da li je muzički obrazovan, pa je odgovorio da “Ako hoćeš imati Rock band, od Muzičke škole nećeš imati neke fajde (koristi).” Nakon toga odmah sam napustio nižu muzičku školu. Naime, ranih osamdesetih bilo je moderno formirati grupu. Biti muzičar u to vrijeme je bilo isto kao što je danas ˝in˝ biti sportista ili režiser.
Tih bezbrižnih osamdesetih, kada smo počinjali, bili smo pop-bend koji je krenuo sa Zabranjenim pušenjem i Elvisom J. Kurtovićem kroz pokret 'New Primitives', ali smo se odvojili i postali neki žanr za sebe, kao neka vrsta urbane melankolije. “Suada” je bila tek incident u ranom Pop-Punk repertoaru Plavog orkestra. Mi nikad nismo slušali narodnjake, ali nam je bilo zanimljivo intrigirati kritičarski establishment. Oni su se zgražali nad našim Elektro-Sevdah pjesmama poput ” “Suade“, “Šta će nama šoferima kuća“ ili recimo “Daj mi vruće rakije”. To nas je na izvjestan način zabavljalo ali i plašilo u isto vrijeme.
Kapu nosite još od Gimnazije, koja je Vaša asocijacija kad se spomene Prva gimnazija?
- U Sarajevu su na početku 20. stoljeća bile dvije gimnazije, prva ženska i prva muška realna. Bile su odvojene pa su se učenici i učenice sastajali na sredini, nad hukom rijeke Miljacke, na mostu Drvenija. Dali su mi arhivske slike iz tog vremena, učenici toga doba su nosili identične kape, kao ja na prvom albumu Plavog orkestra “Soldatski bal!. Mi smo ih zvali “Lenjinka”, kasnije je postala “Lošinka”.
Inače Prva gimnazija u Sarajevu najstarija je srednja škola u Bosni i Hercegovini. Osnovana je odlukom austrijskog cara i ugarskog kralja Franje Josipa. Našu gimnaziju su pohađali, kasnije veliki režiseri, muzičari, literati, glumci, pjesnici, filozofi, slikari… Bregović, Sidran, Izet Sarajlić, Branko Đurić Đuro, Miljenko Jergović a među mnogim drugima i dva Nobelovca Ivo Andrić i Vladimir Prelog. Zanimljivo je bilo i to da je furka moje generacije bila ta da je svatko od nas imao svoj alter ego. iz literature, glazbe ili filma. Svatko je bio neki zamišljeni lik. Ja sam sebe zamišljao, recimo, kao kombinaciju Salingerjevih junaka, posebno iz njegove knjige Visoko podignite krovnu gredu tesari (Raise High the Roof-Beam Carpenters).
Gledao sam nedavno dokumentarni film "Orkestar" pa sam baš zastao na dijelu kada Goran Bregović i Miljenko Jergović spominju jedan od Vaših prvih koncerata kada ste krenuli, sjećate li se toga?
- U početku je to bila samo želja da postaneš netko.. Želja proizišla iz realne frustracije, iz pozicije luzera, jer mi smo bili djeca Punka i Novog Vala, i nismo bili baš popularni u gimnaziji, djevojke nisu bile zainteresirane za nas.
Mi smo bili pripadnici prve generacije Punka i Novog vala u Sarajevu. To su bili muzički pokreti koji su obilježili našu mladost i imali veliki utjecaj na naše umjetničko odrastanje. Konture jedne nove muzičke scene su se, poslije ere ˝Bijelog Dugmeta˝, nazirale na probama u Kulturno umjetničkim domovima, podrumima novih gradskih naselja te brojnim Domovima mladih.
Dugo smo bili predgrupa na koncertima tada afirmiranih grupa kao što su ˝Bijelo Dugme˝ onda ˝Siluete˝, ˝Leb i sol˝ili ˝Boa˝, a priređivali smo i solo svirke u lokalnim klubovima “Trasa”, “Sloga”, “Filozofski fakultet”… Tek puno kasnije. je došao uspjeh.
U početku smo se zvali ˝Ševin orkestar˝ ali pošto je u Sarajevu postojala grupa pod imenom “Ševa” (iz koje je kasnije nastala “Bombaj Štampa”) odlučili smo promijeniti ime. Želio sam da nam ime u sebi nosi neki dah nostalgije i ljeta. Tako da je riječ “Orkestar” podsjećala na one stare orkestre poput - Lionel Hampton orchestra ili Benny Goodman and his Orchestra a riječ “Plavi” je označavala stanje melankolije, Mediteran, radničku uniformu, intrigu.
Kada ste se pojavili na sceni bili ste jako mladi, ali velike "face" i Vi i Mladen i Ćera prvi i Ćera drugi, kako se se noslili s time?
Iskreno, i mi smo tada bili zetečeni svom tom euforijom oko nas. Bili smo klinci, u punoj snazi a dogadjaji su se smjenjivali kao roller coasteru, sve se dešavalo brzo i nezaustavljivo. Jedan vaš kolega je tada napisao: “Plavi orkestar je izazvao posljednju masovnu histeriju u Jugoslaviji”. Postoji negdje tonski zapis s našeg prvog koncerta u Zagrebu, gdje je vrisak trajao točno 60 sekundi. Kad smo ulazili u auto, a to je trajalo dvije-tri godine, fanovi su se redovito bacali na auto. Tih godina nismo dodirivali zemlju, uvijek pretrčavanje, kordon milicije oko nas, konji i sirene. Sjećam se, tada je ubjedljivo najviše paničio naš vozač sa uvijek istom rečenicom: „Pobit će nas, ljudi!“ Nekada nismo mogli izlaći iz hotela po cijeli dan. Nestane nam cigara, pa ih onda preprodajemo jedan drugome (smijeh)..
Koliko god da su prijale, sve te pojave su nas, iskreno, i zabrinjavale. Danas, kada netko pusti snimke iz tog vremena, imam osjećaj kao da je to netko drugi, ja se, zapravo, ničega ne sjećam. Sjećam se svega u obrisima, izblijedjelim bojama...sjećam se, recimo, pisama, koje je poštar najprije donosio u malim vrećama, pa u većim, onim u kojima smo obično držali krumpir, naposljetku u kombiju, na kraju po sto kilograma pisama tjedno.
Jesu li Suada i cura koju se ćeka kraj Prve Gimnazije stvarni likovi?
- Naš prvi album 'Soldatski bal’, na kojem se nalaze spomenute pjesme, je bio iskren, poetičan i emotivan. Draga uspomena na naše gimnazijske dane, prve ljubavi i divnu mladost koju smo zajedno proživjeli. 2025 godine naš prvi album će napuniti 40 godina.
Sada živite u Sloveniji, fali li Vam Sarajevo, utakmice, caffe Estrada, ćevapi na Baščaršiji i je li ono gdje je nekad bilo?
- Sve do početka pandemije sam živio u Sarajevu. Onda su me životne okolnosti odvele u Beč a sada ponovo živim na relaciji Sarajevo, Hvar, Ljubljana… I uvijek kada dolazim u Sarajevo doživljavam to kao praznik. Osjećam se lijepo. Šetam stazama svog djetinjstva, družim se sa prijeteljima, imam svog pekara, svog urara, omiljenu Aščinicu, Buregdžinicu… Velo misto, isto kao i Split.
Obožavam prirodnost i neposrednost Sarajlija. Posljednji ostaci svijeta kojeg smo nekada poznavali.
Ljetovali ste kao mladi u Dalmaciji, kakve su uspomene?
- I dan danas mi srce zaigra od dragosti, kada prođem kroz tunel Sveti Rok, ugledam Jadran, dođem u srednju Dalmaciju, pa odem na Hvar. Za mene je otok Hvar kao nevidljiva blaga ruka koja te pomiluje i odnese sve slabe vibracije koje tokom godine nakupiš u velikim kontinentalnim gradovima. Volim taj otok...
Miris crvene zemlje poslije kratke kiše.
Ili smokve i grožđe koje ti susjedi ostave na skalinama a da ne znaš ko je to bio. Ili čast koju ti otočanii ukažu kada te zovu da im budeš ruka za jematvu (berbu groždja). "Daćemo ti tupe škare da ne povridiš ruke, ti si muzičar!”
Život koji se odvija u mikro kozmosu rive pred tvojim očima: odrastanja, vjenčanja, nova djeca, starost…
I u Splitu sam provodio par mjeseci godišnje kao mali jer mi je u Splitu živio dida, vodio je kao direktor jedno odmaralište u Kaštel-Starom. Sa nostalgijom se sjećam divnih dana i druženja sa didom, babom, mojom dragom tetkom i ostalom familijom.
Nastupili ste na Poljudu na "Mirodromu" 1985., sjećate li se, i kako pamtite splitsku scenu iz osamdesetih: Dina Dvornika, Daleku Obalu, Belana…?
- Uvijek sam iznimno cijenio splitsku scenu. Osamdesetih sam bio svjedok rađanja novog muzičkog splitskog vala jer smo u isto vrijeme počinjali, bili generacija.
Sjećam se kada smo mi tada išli slušati jedan novi, perspektivni rockabilly band koji su to ljeto svirali u legendarnom Čarlijevom klubu na Zvončacu. Bend se zvao Đavoli a niko nije znao da će Belan postati jedan od naših najvećih autora.
Dinu sam upoznao u Sarajevu kada je u centru grada, na Ferhadiji snimao spot za pjesmu “Ti si mi u mislima”. Poslije smo se viđali puno puta i uvijek imali srdačan susret.
Dino je volio Orkestar i mi smo voljeli njega.
Nedostaje mi njegova energija. Jednostavno, osjeti se ogromna praznina...
Imao je ljudsku dimenziju, kao rijetko tko na ovim prostorima. Demistificirao je svijet poze i laži i učinio da ova naša regija živi u dobroj energiji. Gurao je naprijed.
Đavoli, Dino, Dđibo, Obala…sve njihove pjesme su bezvremenske.
Radujemo se Vašem koncertu i naravno dolazimo, je li danas na Vašim koncertima pretežno Vaša generacija ili je tu i mlađa publika?
- Nekada smo osjećali tremu pred koncert u Splitu a danas više kao radost i sreću. Pogotovo što ćemo prvi put održati koncert pored mora i to u jednom od najljepših koncertnih prostora, u parku Susutipan. Atmosfera koju samo možeš poželjeti: osmi mjesec, kraj dugog, toplog ljeta, vrućine su pale ali vibracija ljetnog šušura još uvijek traje.
Na naše koncerte dolazi više generacija. Ali zanimljiva je i pojava da se na svakoj novoj turneji pojavi potpuno nova publika, publika koja je, vjerojatno, čula od starije braće i sestara za Plavi Orkestar ali koja nas nikada nije vidjela uživo. Čini mi se da i ne znaju kako izgledamo ali znaju za ime grupe i pjesme. Danas, kada dođu na koncert, nove generacije umjesto upaljača drže u zraku mobitele tako da na koncertima rijetko kada kažem “Hajmo ruke gore!”, kao nekad.
Zapravo, publika Plavog Orkestra je ljepilo koje nas motivira da ponovo krenemo na turneje. Osjećamo veliku zahvalnost.
