Freediving ili ronjenje na dah poznato je kao ekstreman sport koji se mnogima čini kao nešto nemoguće. Radi se o ronjenju na velike dubine gdje nakon 30 metara nastupa slobodan pad koji je uzrokovan velikim tlakom.
Svjetski prvaci kao što su Alessia Zecchini, Herbert Nitsch i Natalia Molchanova koja je oborila nekoliko svjetskih rekorda i koja je služila kao inspiracija splitskoj rekorderki Vedrani Vidović, samo su neki od primjera doživotne ljubavi prema ovoj disciplini.
Unatoč predstavljanju kao ekstremnog sporta, svi oni koji se bave ovime znaju da se iza toga krije pravilno i precizno planiranje, tehnike i način života koji naposljetku dovodi do zarona koji su kao što kaže Vedrana Vidović nevjerojatno iskustvo za dušu.
Vedrana Vidović hrvatska je rekorderka u ronjenju na dah kojim se bavi od 1998. godine, a danas je predsjednica Ronilačkog kluba Split i po njenim riječima ova disciplina je sport za dušu. U razgovoru nam je otkrila detalje o svom ronilačkom putu, pravilnoj prehrani i uputama za pravilno izvođenje dubokih zarona te je objasnila pojam ekstremnosti koji se veže uz ovaj pothvat. Spomenila je i kako je u Hrvatskoj interes za ovim sportom sve veći, a ona vrijedno radi kao instruktorica i podučava sve oni koji se žele ovime baviti.
Otkada se bavite ovom disciplinom te što vas je potaknulo da krenete u taj sport? Po nekim klasifikacijama spada i u ekstremni sport, kakva je fizička sprema potrebna da bi se netko bavio ovime te postoji li granica za početi?
- Ronjenjem na dah bavim se od 1998.godine kada sam i kupila svoje prvo odijelo. Uvijek me privlačilo more i dubine, tako da sam uvijek ronila i uvijek imala masku i disalicu, ronilačko odijelo otvorilo mi je neke nove vidike i nove dubine. Kad sam u kinu prvi put pogledala 'Veliko plavetnilo' možete misliti kako je to ostavilo utisak na mene.
Tada sam bila sigurna da se želim baviti sa ronjenjem na dah, to je bila prekretnica. Po meni svaki sport je više manje ekstreman, količina treninga, upornosti, discipline i volje da bi bili uopće profesionalni sportaš je nevjerovatna tako da je to za svakog 'normalnog' čovjeka ekstremno. Znam iz iskustva kad pričam nekom o svojim zaronima kako ta osoba to percipira, znam da većina ljudi to doživljava kao ekstrem, ali u pravilu nije.
Mi freediveri znamo šta radimo, ponovili smo te dubine desetine puta tako da ako je nešto kontrolirano i predvidljivo nije ekstremno mada se na prvu tako čini. Kada se sjetim svojih početaka sjetim se i treninga, jer sam trenirala po cijele dane, trening ujutro, trening popodne, gledat da kvalitetno jedem i pijem, svaki obrok se važe i svaka kap vode se kontrolirano unosi u tijelo.
Tih godina bila sam u nevjerojatnoj fizičkoj spremi, trčanje, čučnjevi, utezi, zadržavanje daha, rastezanje cijelog tijela i meditacija bili su svakodnevnica. Ono što je dobro kod ronjenja na dah je da otprilike tako gdje drugim sportašima karijera završava cca 22-27 godina, tu karijera profesionalnog ronioca započinje.
Najbolji freediveri mađu nama započeli su svoju karijeru iza 25 godine, a najbolji primjer je recimo Natalia Molchanova, koja je počela ronilačku karijeru sa skoro 40 godina i vladala je gotovo 15 godina srušivši pritom gotovo sve svjetske rekorde. Imala sam sreće što sam je upoznala na natjecanju, gledati Nataliu kako roni uživo bila je zaista privilegija.
Prilikom ronjenja pređete i dubine preko 30 metara kada nastupa slobodan pad. Kakav je osjećaj biti tako duboko i prepustiti se padu? Je li vas ikada uhvatio strah prilikom ronjenja?
- Jedan od najljepših osjećaja u ronjenju na dah je svakako freefall ili slobodan pad, on nastupa na otprilike 20 metara dubine i svaki put je drugačiji osjećaj. Teško je opisati to stanje i taj osjećaj padanja u tamnu dubinu bez kretnji, poput nekog polusna, otkucaji srca su potpuno usporeni, ruke su uz tijelo, misli su usmjereni na kompezaciju, osjećaj je nešto između euforije i sna...sve u jednom.
U početku sam imala strah od dubine i teško sam se nosila sa pritiskom i vlastitim očekivanjima. Moj tadašnji trener Kristijan Curavić odveo me jednog dana jako daleko od obale, ustvari obala se više nije niti vidjela, samo plavo u svim pravcima gdje god pogledaš. Dubina ispod nas nekih 160 metara. Na brodu dok sam oblačila odijelo bilo me je strah, i to dosta.
Kad smo spustili konop na 90 metara i počeli roniti potpuno sam se opustila, više me nije bilo strah, samo sam uživala roneći u nevjerojatno kristalnom čistom moru, a zrake sunca su se probijale u dobinu poput lasera. Nikad neću zaboraviti taj dan, možda najljepše ronjenje ikada da tada. Više me nikad nije bilo strah uskoćiti u more, ronila sam svugdje, uvijek prva skačem sa broda u more i uvijek zadnja ulazim u brod nakon ronjenja.
Bili ste i u Dahabu u Blue Hole jednoj od najpoznatijih odredišta freedivera, možete li opisati to iskustvo?
- Ronjenje u Blue Hole u Dahabu, koju zovu i 'grobnica ronilaca' je bilo kao ostvarenje snova. Tada je natjecanje Triple Depth Dahab bio kao ronilački Wimbledon. Godinama sam sanjala o tome da dođem tu i natječem se među najboljima, a to mi se i ostvarilo 2008. godine.
Plava rupa je ustvari podmorska vrtača, sa dubinom od nešto više od 100 metara, na površini je omeđena koraljnim grebenom tako da izgleda kao bazen. Na dubini od 55 metara je Arch ili Luk tj. prolaz iz plave rupe prema otvorenom moru dužine nekih 25 metara. Mnogi ronioci su zaranjali kroz Arch u raznim disciplinama, mnogi ronioci su i nastradali prilikom prolaska tim uskim tunelom.
Osjećala sam veliki respekt i strahopoštovanje prilikom ronjenja u plavoj rupi, tu su ronili najbolji ronioci, a na natjecanju je bila i Natalija Molchanova, trenutna svjetska prvakinja i rekorderka u gotovo svim natjecateljskim disciplinama.
Oborila sam tada dva hrvatska rekorda, između ostalog 55 metara u dubinu, taman da vidim Arch, to mi je i bio najdublji zaron u CWT disciplini. To mi je bilo i ostalo najdraže natjecanje na kojem sam bila, ali prvenstveno radi brojnih natjecatelja i prijatelja iz Hrvatske a to su Veljano Zanki, Tomo Vrdoljak, Karla Fabrio, Slaven Čubrić i Jakov Kaštelan. Karla koju sam uvijek respektirala i cijenila je bila bolja, pobjedila je na tom natjecanju i još jednom pokazala da je svjetska klasa.
Tko vas je inspirirao na vašem freediving putu, gdje ste se sve natjecali, koje nagrade ste osvojili, možete li opisati neke ključne momente koji su obilježili vašu karijeru?
- Dvije godine sam luđački trenirala prije nego sam otišla na prvo natjecanje, imala sam u sobi razne postere ronilačkih legendi: Umberto Pelizzari, Loic Leferme, Audrey Mestre i Tanya Streeter. Upravo Tanya mi je bila najveća inspiracija i htjela sam roniti kao ona. Samo da znate, Tanja je 2001.godine zaronila 160 metara u dubinu u NL disciplini i taj rekord stoji i danas.
Još pamtim kada sam krenula na prvo natjecanje u Grčku. Presjedali smo u Budimpeši i imali vremena za obilazak. Ulazimo u jednu ogromnu robnu kuću, ono tipa naš Mall pa još 3 puta veći, a posred lobija visi ogromni reklamni poster Tanye Streeter, reklamira neki sat.
Iskreno bila sam iznenađena kolika je ona zvijezda, i koliko ljudi van Hrvatske prate ronjenje ili neke sportove koji nisu nogomet. Igrom slučaja ili sudbinom, to je bilo moje prvo natjecanje, a Tanyi je bilo posljednje dubinsko natjecanje. Natjecanje se održalo u malom Grčkom gradiću Loutraki.
Popis rekordera i prvaka na natjecanju bio je impresivan, ali mene je najviše dojmilo da se natječe netko tko me najviše inspirirao prethodne dvije godine...Tanya Streeter. Na tom natjecanju osvojila sam zlato u CWT disciplini što je za mene bio kao dobitak na lutriji , stvari su se pokrenile i sljedećih godina sam samo ronila i postavljala rekorde. Isto tako moram bit iskrena i reći da bez pomoći Kristijana Curavića, njegovih treninga i savjeta ne bi bilo ništa od ovoga, on je bio ključan u mom početku, netko me je morao gurnit u vatru....
Nakon toga, 2006.godine upoznala sam Tomu Vrdoljaka sa kojim sam nastavila svoju ronilačku karijeru, a naše prijateljstvo i suradnja traje i danas. Od 2005. godine do 2012. godine oborila sam 12 hrvatskih rekorda u ronjenju na dah, u jednom trenutku sam imala svih 5 dubinskih rekorda istodobno što smatram svojim navećim sportskim postignućem.
Natjecateljsku karijeru sam zaključila 2012. godine kao prvakinja u CWT disciplini na natjecanju u Hrvatskoj, Pakoštane Deep Challenge 2012.
Taman smo se vratili sa natjecanja na Kreti i nekako sam osjećala da je to to, rekla sam još Pakoštane i tu završavam.
Sada ste instruktorica ronjenja i predsjednica ronilačkog kluba Split, koliko ima zainteresiranih na ovom području za freediving i što biste rekli svima onima koji su zainteresirani za pokušati?
- Iznimno sam ponosna što sam jedan od najviše rangiranih instruktora ronjenja na dah sa gotovo 20 godina iskustva u obuci i treningu sportaša i natjecatelja. Od nedavno sam i trener ronjenja na dah tako da sam zaokružila svoju ronilačku naobrazbu mada učenje u ronjenju nikad ne prestaje.
Uvijek sam zadržala mentalni pristup učenika a ne mastera, tako se nisam ograničila na postojeće znanje već i dan danas konstantno učim, čitam i usavršavam se jer učenje nikad ne prestaje. Danas ronim samo za sebe i svoj gušt, pokušavam objasnit ljudima da se može pojednako guštat i na 5 metara dubine kao i na 20 metara.
Nekako mi se čini da su današnji mladi željni što prije doći do neke dubine koju su zacrtali, uz što manje truda i discipline, zaobilazeći osnovna ronilačka pravila jer je jedino dubina važna, slika ronilačkog sata sa dubinom na Instagramu ili Facebooku.
To je pogrešan pristup i trudim se i pokušavam mladima prenijeti što više moga iskustva da što sigurnije rone, ali i da se pritom zabavljaju. Sa godinama raste sve više interes za natjecateljsko ronjenje na dah, u klubu imamo dosta mladih željnih ronjenja, natjecanja i putovanja, a sve pod budnim okom našeg svjetskog rekordera i trenera Borisa Milošića.
Ronjenje je za mene naljepši sport. Ne postoji ništa ljepše na ovom svijetu od zarona u dubinu, padanje i prepuštanje moru, osjećaju hladnog mora dok ti klizi niz lice... nevjerojatan osjećaj!
Postoji li određena prehrana koju freediveri moraju pratiti? Koje vježbe disanja koristite prilikom zaron tj. vježbanja za zaron da bi ste ostali duže vremena pod morem?
Prehrana se razlikuje za različite discipine. Različita je prehrana kada se trenira statika tj. mirno zadržavanje daha na površini bazena ili kada se trenira dubina u moru ili dužina u bazenu.
Kako rade različite grupe mišića koje pokreću ili troše različite količine energije tako je potrebno znanje i disciplina vezana za kvalitetnu prehranu i doziranje. Često ubacujemo i postove ili polupostove pogotovo prije statike, a za ostale discipline najvažnije je koristiti svježu nerafiniranu hranu, puno voća i povrća, hranu bogatu vitaminima i mineralima, orašaste plodove, složene ugljikohidrate i sl.
Mi smo par dana prije natjecanja jeli samo pastu i rižu, svježe voće i povrće i pili prirodne sokove.
Za produženje zadržavanja daha potrebno je koristiti O2/Co2 tablice.
Dizajnirane su za povećanje tolerancije na visoki Co2 /niski O2. Mogu se raditi kao dio treninga u statici ili dinamici. Ako tablice radimo tijekom dinamike trenirat će te i toleranciju tijela na visoku razinu mliječne kiseline - (laktati).
Uz tablice preporuka je raditi i potpuno istezanje ili 'full body stretching' i vježbe vizualizacije zarona u dubinu. Prije samog zarona uvijek sam na suhom. Dok se još pripremam vizualizirala bih i po nekoliko puta taj zaron u dubinu tako da prođem sve moguće poteškoće ili probleme koji se mogu pojaviti putem i naravno rješenja kako reagirati ako se dogode.
Na taj način ulazim u more potpuno spremna i opuštena jer znam kako reagirati na većinu mogućih problema koji me mogu čekati u zaronu.
Kako biste opisali ovaj sport onima koji ne znaju o čemu se radi, koje tehnike koristite prilikom zarona, na što se treba paziti i obratiti pozornost, koje savjete biste dali početnicima?
Ronjenje je sport za dušu, naravno ronjenje ima i sve elemente kao i svaki drugi sport, ali za mene je prvenstveno sport za dušu. Nakon svakog ronjenja osjećam se predivno, sva osjetila su mi na maksimumu i volim taj osjećaj.
Za ronjenje na dah treba biti potpuno zdrav, a to zahtijeva i brojne medicinske preglede, zdravu prehranu, disciplinu i umjerenost u svemu, puno treninga i puno odmora i rekuperacije.
U moru nema sile, more se ne može pobijediti. Sve što se radi na silu završi sa ozljedama i barotraumama. U moru nemate pravo na pogrešku, sve mora biti savršeno isplanirano, dubina zarona, vrijeme zarona sve mora biti kirurški precizno da bi finalna ronilačka izvedba bila uspješna.
Najgora stvar u ronjenju uz siljenje i stres je hiperventilacija. Hiperventilacija je svjesno ili nesvjesno pretjerano ubrzano disanje koje ne pohranjuje više O2, ali smanjuje razinu CO2 u krvi. Razina CO2 je glavni prekidač za disanje i njegovim smanjenjem znači odgađanje potrebe za disanjem. Ronilac koji hiperventilira odgađa ili eliminira potrebu za disanjem i tako riskira da pretjera sa zaronom ili zadržavanjem daha. Zato bi svima savjetovala da prvenstveno pronađu kvalitetan ronilački klub, da naprave tečaj ronjenja na dah, da savladaju osnove i da nastave trenirati uz trenere i instruktore koji će ih pravilno uputiti u sigurno ronjenje na dah.
