Oni su svjetska atrakcija koja je svojim nekonvencionalnim shvaćanjem klasične glazbe ostavila neizbrisiv trag na glazbenoj sceni. Aleksey Igudesman i Hyung-ki Joo koji u svojim jedinstvenim i smiješnim kazališnim predstavama kombiniraju humor, klasičnu glazbu i aluzije na pop-kulturu splitskoj će se publici predstaviti 15. 9. na Peristil Vibrez Festivalu u organizaciji Hrvatskog doma Split. Duo koji je postao međunarodna senzacija s više od 50 milijuna klikova na YouTubeu svojim je nastupima oduševio neke od najpoznatijih svjetskih orkestara i glazbenika koji su zatražili da budu dio njihova „glazbenog kaosa“. Ove je godine popularni dvojac najavio odlazak sa scene pa je koncert CODA - The Final Nightmare Music u Splitu jedan od posljednjih u ovome sastavu. S karizmatičnim duom razgovarali smo o njihovim počecima u glazbenoj školi, neispričanim pričama o klasičnim uzorima, ljubavi prema Hrvatskoj, ali i neobičnim očekivanjima od splitske publike – od koje se nadaju, među ostalim, i teglicama ajvara i ćevapima.
U posljednjim ste pripremama za Peristil Vibrez Festival, publika vas željno iščekuje, a čuli smo da se i vi posebno veselite Splitu...
Igudesman: Nedavno sam boravio u Splitu oko tjedan dana i zaljubio sam se u grad. Već sam pronašao neke favorite među mjestima na kojima sam bio – uživao sam u kafiću D16 i popio jednu od najboljih kava u životu. Na preporuku ljubaznog konobara otišao sam u restoran Krug. I inače sam veliki fan restorana, često ih pronalazim prije nego što uopće bukiram avionski let ili hotel. Krug me oduševio!
Drago nam je što se Split pronašao na ogromnom popisu gradova koji će uživati u glazbi i mnogo smijeha s vama, no idemo se vratiti na same početke dua Igudesman & Joo. Gdje ste se upoznali?
Joo: Kad smo imali 12 godina, ne tako davno (smijeh), upoznali smo se u školi Yehudi Menuhin u Engleskoj. Aleksey je bio u sobi do moje. Ispočetka se nismo baš voljeli, ali onda sam ga podmitio. Fish and chips – dokaz da ljubav ide kroz želudac. Uskoro smo postali nerazdvojni prijatelji. Da smo bili u Hrvatskoj, vjerojatno bih ga osvojio ćevapčićima.
Igudesman: Eto, nekad smo nastupali na božićnim zabavama, a sad slavimo 20. godišnjicu svog zajedničkog glazbenog rada.
Joo: (pjevuši Wagnera)
Igudesman: To je Svadbeni marš… A nismo oženjeni. Još. Šalu na stranu, stiže naša posljednja sezona, krajem 2025. ćemo reći zbogom projektu Igudesman & Joo.
Kako ste se odlučili na taj potez i što nakon njega? Je li vas strah novog početka nakon toliko godina?
Joo: Do našeg kraja došlo je tako da je on je našao novog, mnogo atraktivnijeg pijanista.
Igudesman: Laže, on je našao novog violinista, iako nije ni približno dobar kao ja… A sad ozbiljno – uvijek smo tu jedan za drugoga, najbolji smo prijatelji, ali osjećamo da smo napravili ono što smo htjeli napraviti zajedno. Zato je CODA – The Final Nigthmare posebna izvedba, jer nas vodi kroz tih 20 godina naše suradnje, humora, glazbe. Uvodimo gledatelje u ono što se događa iza scene, objašnjavamo kako smo i zašto došli do nekih ideja koje smo unijeli u izvedbe. Istovremeno ćete vidjeti neke dijelove nastupa koji su postali ogromna atrakcija na YouTubeu, čut ćete naš „I will survive“, uvjeren sam da će to biti baš poseban nastup. Očekuje vas i fantastični grand finale s nevjerojatnim novim djelom, originalnom verzijom „Za Elizu“.
Kako ste došli do originalne verzije?
Joo: Svi znaju onaj kratki glazbeni motiv koji slušamo u školama, ali mi smo pronašli originalni rukopis na prašnjavom tavanu u Beču. Srećom, ta je verzija dospjela u naše ruke, kao da nam ju je sam Beethoven poslao s neba.
Igudesman: Osim toga, u našem će se nastupu vidjeti i reinterpretacije kultnih filmova poput „Titanika“ i „Kuma“. Za svakoga ponešto.
Jeste li ikad mislili da će vaša glazbena suradnja prerasti u takav fenomen?
Igudesman: Nismo razmišljali o dosezima. Mi samo obožavamo glazbu, a oduvijek smo osjećali da je klasična glazba počela postajati prostor s previše strogih pravila, ponekad djeluje ceremonijalno, čak i elitistički. Smatramo da je glazba prelijepa, inspirativna i zabavna. Htjeli smo stvoriti nastupe koji to odražavaju. Humor je samo jedan dio toga – važan, ali ne i ključan.
Jednom ste izjavili da vrlo ozbiljno shvaćate smiješne dijelova svojih nastupa. Pretpostavljam da ste mislili na njihovu pripremu i uvježbavanje?
Igudesman: Komedija je zapravo vrlo ozbiljna stvar, ako imate na umu količinu pripreme i preciznosti koju ona zahtijeva. Ti su zahtjevi jednaki bilo da se radi o Charlieju Chaplinu ili komedijama koje danas viđate na televiziji ili na pozornicama. Tajming mora biti savršen, ako ga samo malo izgubite, izgubit ćete i gledatelja koji se neće nasmijati. Koreografija kad netko padne ili učini nešto smiješno mora biti uvježbanija nego u dramatičnim dijelovima. Nas dvojica promatramo same sebe u duhu onoga kakvi su bili Haydn i Mozart – oni su napisali mnoga djela zabavnog karaktera, s mnogo duhovitosti. Ali nikad zbog toga nisu spustili svoje glazbene standarde! Mozart je mogao napisati glazbeni komad o velikoj nuždi, ali zadržao je glazbenu ozbiljnost u vidu kvalitete glazbe koju je stvarao. Slično je i s nama. Kad sviramo Beethovenove sonate u originalu, ali i kao ubrzani skeč – razina posvećenosti je ista. Ne zafrkavamo se, kvaliteta sviranja mora biti najviša moguća.
Joo: Ne bježimo od toga da nas publika smatra performerima, nekad čak kažu i komičarima, glumcima. Ali esencijalno je u nama to da smo kompozitori. Obojica pišemo i objavljujemo mnogo glazbe, a s tim planiramo nastaviti i kad se Igudesman & Joo kao duo umirove. Osim toga, ta je glazba dostupna i drugim izvođačima. Vrlo smo otvoreni prema novim, mladim izvođačima, možda nekom novom pijanistu i violinistu, koji bi pokušali ići našim stopama, prilagoditi našu glazbu i skečeve. Ne planiramo zatvoriti svoje zapise u kutije koje će se otvarati 70 godina nakon smrti, želimo da oni žive i imaju budućnost. Eto, ekskluziva za čitatelje Dalmacije Danas, o ovome nikad prije nismo javno govorili!
Mislite li da će vaša ideja o sljedbenicima ovog koncepta imati odjek među mladim klasičarima?
Igudesman: Jednom smo na Instagram stavili snimku kako vježbamo Rahmanjinova, a neki su komentari bili jako smiješni. Na jednu našu vrlo staru snimku, sa samih početaka dua, netko je napisao – ova dvojica nisu ni približno dobra kao originalni duo Igudesman & Joo, ha-ha! I tijekom ovih 20 godina govorili smo da smo otvoreni prema novim mladim izvođačima.
Joo: Nikad nismo imali ambiciju biti jedini koji se bave ovakvim nastupima. Nismo teritorijalni, baš suprotno! Mi se nadamo i želimo ligu superglazbenika, poput nekakve Avengers lige muzičara, koji će prikazivati klasičnu glazbu kao nešto zabavno. Da bi pomaknuo dinosaura, trebaš mnogo ljudi, a nas smo samo dvojica. Što više ljudi bude doživljavalo klasičnu glazbu na zanimljiv, relevantan i svjež način, veće su šanse da će se ona svidjeti novim generacijama i obilježiti i ovo stoljeće. Ta naša misija nikad neće ugasnuti.
Imate li već na umu u kojem ćete glazbenom smjeru ići nakon posljednjeg nastupa vas kao dua?
Igudesman: Nastavit ćemo s mnogim lijepim projektima, zato ovo ne doživljavamo kao rez, nego elegantan prijelaz u nešto novo. Ja okupljam orkestar koji će se zvati „The Limitless Orchestra“ s nevjerojatnim sviračima koji mogu proizvesti različite glazbene stilove, koji su otvorena uma i nemaju stroge granice. Nadamo se da će biti interesa da nas i netko iz Hrvatske opet pozove u goste, rado bismo došli.
Kako ste se tijekom karijere nosili s kritikama? Klasično ste obrazovani glazbenici, a vaš je umjetnički proizvod u mnogočemu show kakav se ne očekuje na tradicionalnom koncertu klasične glazbe...
Joo: Nikad nismo htjeli biti nekakvi pobunjenici ni rušitelji. Mi naprosto smatramo svijet klasične glazbe prekrasnim i htjeli smo ga učiniti pristupačnijim široj publici, da ga doživljavaju prijateljski. Ako se osvrnemo na izvedbene prakse 18. i 19. stoljeća, vidljivo je da su koncerti bili mnogo otkačeniji nego što su naši. Ljudi su tijekom izvedbi jeli, zviždali, sve je bilo autentično. I za vrijeme izvedbi Beethovenovih koncerata bilo je trikova, zabilježeno je da je violinist Franz Clement 1806. Beethovenov solo svirao s naopako okrenutom violinom. Smatramo da uvijek treba pomalo pomicati granice. Naravno, nekim će ljudima biti nelagodno dok to gledaju – reći da tijekom dva desetljeća karijere nismo doživjeli nijednu kritiku bila bi laž. Ali na kraju, ipak je jasno da nas je od početka publika doslovce nosila. Naši kolege, klasični glazbenici, također su bili ogroman vjetar u leđa, pozivali su nas na svoje festivale i davali nam kredibilitet svojim povjerenjem. Dakle, poticaji su bili mnogo brojniji nego kritike.
Igudesman: Općenito nemamo problem s kritikama. Kritike te čine jačim i boljim. Prije mnogo godina s Johnom Malkovichem u ulozi zlog kritičara radili smo show „The Music Critic“, čak i u Zagrebu. Pronalazili smo neke grozne kritike sjajnih nastupa, primjerice kako su kritičari raščetvorili Beethovena, Chopina… Ako nas netko kritizira, smatramo to pokazateljem da smo na dobrom putu.
Gdje ste pronalazili inspiraciju za stvaranje glazbe tijekom svih ovih godina?
Joo: Jedna je od najvećih inspiracija za stvaranje glazbe ovaj čovjek pored mene. Mislim da se zbog tog poštovanja i divljenja naše prijateljstvo tako razvilo i na umjetničkoj razini. Jako smo različiti kao osobe, ali dijelimo sličnu viziju i kreativne ideje. Ovo je osoba koja me najviše nasmijala u životu. Naravno, izazvao mi je i mnogo stresa. Inspiraciju pronalazimo svugdje u svijetu oko sebe, a najviše u glazbi koju slušamo. Ljudi ovo možda i ne znaju, a ne znaju jer to nikad nismo posebno obznanjivali – iza svega što radimo postoji duboko značenje. Možda ga isprva ne vidite, a to i ne smatramo svojom brigom, ali mnogo je naših nastupa zapravo kritički i satirički komentar na društvene aktualnosti, naprimjer umjetnu inteligenciju, glazbeno obrazovanje, užasne učitelje klavira… Pronašli smo način da izrazimo svoje nezadovoljstvo, ali na zabavan način. Za nas je to uvijek bilo važno.
Igudesman: Inspiracija često dolazi iz mnogo različitih područja koja ne biste očekivali na prvu. Naravno, glazba prednjači kao inspiracija, ali nadahnjuju me i slike, ples, narodna glazba, a ogroman sam broj djela napisao inspiriran – hranom. Divna violinistica Lidija Bajić upravo je snimila CD s mojim djelom „The other seasons“ – to su moja vlastita „Četiri godišnja doba“ nadahnuta sezonskom hranom. Dakle, nadahnuće može doći odasvud, samo treba slušati. I imati na umu da se, kad proizvodimo nešto poput reference na irske plesove, ne izrugujemo s tuđom tradicijom. Samo se zabavljamo uz pomoć glazbe. Kad sam bio u Argentini, radio sam na tangu. Uvijek uronimo duboko u tradiciju, ali s poštovanjem i ljubavlju.
Joo: I imajmo na umu da je sva ta glazba koju danas smatramo „nečijom“ vukla podrijetlo s nekog drugog prostora ili je nastala pod drugačijim utjecajem. Banalan primjer – špageti nisu talijanski, dolaze iz Kine. Isto je s glazbom. Vuče li nešto podrijetlo od Kelta, indijske glazbe ili ciganske glazbe? U glazbi imate samo dvanaest istih nota i svi dijelimo taj isti početak, isti smo svijet. Ako proučavamo ljudski svijet, kaže se da svi potječemo iz Afrike, dakle svi smo povezani. U glazbi ne smije postojati diskriminacija, nijedan žanr nije superioran nad drugim.
Što očekujete od svog nastupa na Peristil Vibrez Festivalu i kakvoj se publici nadate?
Joo: Očekujemo da nam mnogo ljudi u publici donese domaći ajvar! Ni ćevape ne bismo odbili!
Igudesman: Obavezno ćevape!
Joo: Ovo će vjerojatno biti posljednji put da kao duo nastupamo u Splitu, čeka nas još Zagreb u prosincu. Ne želim postati jako emotivan i nostalgičan, ali Hrvatska je za nas jedna od najvažnijih zemalja na našem glazbenom putu. To je zemlja gdje smo prvi put bili prepoznati kao izvođači i dobili ogromnu podršku publike.
Igudesman: A nećemo zaboraviti ni da smo došli u Hrvatsku da bismo stvorili neka od naših prvih djela. Odsjeli smo u Opatiji, a došli smo ondje samo da bismo u miru stvarali glazbu, između uživanja u ljepoti zemlje, kupanja u moru i sličnih radosti. Ljudi koji organiziraju koncerte u Hrvatskoj otpočetka su vjerovali u nas, ovdje smo krenuli, ovamo se vraćamo sad na kraju. Bit ćemo tužni jer sviramo posljednji koncert u Splitu, ali i ponosni što završavamo ovo nevjerojatno glazbeno putovanje s Hrvatskim domom u gradu kojem se radujemo i zemlji koju nosimo u srcu.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Splitsko-dalmatinske županije u okviru Javnog poziva za financiranje promicanja i razvoja kulturnih sadržaja
