Kad sam prije dosta godina pozvao u moju radijsku emisiju Slobodana Milića, imao sam samo jednu želju; da svojim lijepim umjetničkim bojama i razmišljanjima dade onu posebnu boju Nedjeljnom akvarelu. To mi je uvijek bio cilj…Između ostaloga. Naravno da sam dosta znao o njemu, o njegovim stihovima, melodijama, ali ni u snu nisam mogao pretpostaviti kakav će odjek imati taj razgovor, koliko će ljudi zvati nakon emisije i postavljati pitanja tipa; Pa gdje je taj bio do sada? Pa njegove pjesme su otkriće!
Pa, kažem, idem ovih dana kad se ponovno rađaju koncerti, sviraju i pjevaju neke stare i nove pjesme – Idem ponovno otkriti Ameriku! O Miliću je riječ, zapravo o Tarasu Tratinskom. Kao Tarasa ga svi znaju, pa i ja, ali uputno je bilo pitanje: Zašto Taras Tratinski?
-Gogi, ti i svi oni koji me dobro poznaju, znaju da obožavam pse i da ih imam cijeli život. Posebno sam volio jednog koker španijela koji je imao ime Taras Tratinski. U leglu može biti više Tarasa, pa je moj dobio još i prezime Tratinski, kao tratina. U spomen na njega sam grupi a i cijelom mom glazbenom projektu dao to ime. Učinilo mi se da je moje ime i prezime u burnim vremenima bilo dodatno nepopularno, iako sam po nacionalnom opredjeljenje roker.
Dobro ime, i meni blisko opredjeljenje. Pričaj mi Taras o gitari koja radost stvara, o prvim pokušajima, dosluhu s glazbom, poezijom. Kad se to zbilo?
-Prvu gitaru sam kupio s 18 godina. Prije toga su me od sedme godine učili svirati harmoniku. Gitaru sam učio sam po sluhu. Poeziju sam počeo pisati ozbiljnije s gitarom. Moje pjesme nastaju na čudan način. Prvo, dosta brzo stvorim melodiju, odnosno pjesmu čiji tekst ne znači apsolutno ništa. To je skup izmišljenih riječi koje dosta sliče na engleski jezik, ali mi daju perfektnu dinamiku, ritam, dužinu. Poslije toga složim priču po nekom doživljaju ili osobi i dosta dugo to upjevavam. Mišljenja sam da je jako dobro složiti najprije melodiju, a ona mi onda sama izvlači riječi.
Meni se to čini logičnim da melodija stvori stih, ali kad je i iz kojeg razloga ta melodija, taj stih počeo teći, tražiti doticaj s publikom?
-Mladost kao i mnoge druge u provinciji... Vinkovcima. Želio sam se dopasti ljudima, da sa divljenjem pričaju o meni. Da to što radim da je važno i drago mnogima. Da imaju neko divljenje prema onome što stvaram. Od mnogo toga što znam dobro raditi, najbolje stvaram glazbu i poeziju. Ako to nije prepotentno reći? Volim glazbu, neizmjerno. Kad nastupam sviram svoje pjesme i odam počast izvodeći poneku od Beatlesa, Johna Denvera, Ray Charlesa, Willia Nelsona i još nekih. Poeziju ne odvajam od glazbe. Meni samo zajedno puno znače. Ali i odvojeno! I poezija i glazba snažne su svaka u svojoj kategoriji.
Kad sagledavamo današnju glazbenu scenu, imam osjećaj da se stih negdje odmetnuo, odlepršao od melodije i pustio je samu. Nisu u dobrim odnosima. Kakav je tvoj sud Taras?
-Mislim da je još uvijek danas više dobre melodije nego dobrog teksta. Publika je ta koja favorizira to što će se najviše slušati. Kakva je obrazovanost publike - takvu kvalitetu glazbe i imamo. Pjesme, čast izuzecima, nemaju umjetničku kvalitetu jer ih mnogi ne mogu ni razumjeti. To je kao na vašaru gdje se prodaju ogrlice i narukvice sa svim imenima muškim, a najviše ženskim.
Meni treba nekoliko ljudi koji sa zadovoljstvom slušaju moje pjesme i čekaju nove.
I poneki Porin! Jedan je stigao u tvoju kuću?
-Haha, da stigao je! Stariji sin Miron je akademski slikar, izuzetan crtač, pa je dobio Porina za kaver grupe Elemental.
Osim glazbe, osim poezije (od kojih se ne može baš živjeti), postoji ono od čega se živi, ono što je opet vezano za umijeće i umjetnost?
-Radim proizvode od kože, potpuno ručno. Radim i za ured Predsjednika. Kad stranim delegacija nešto daruju, između ostaloga su i moji proizvodi. Radio sam poklone za četiri japanska premijera kada je akademik Pavletić išao o službeni posjet Japanu. Kad Predsjednik RH polaže zakletvu, stavlja ruku na Ustav, na korice koje sam ja izradio. Ustavni sud koristi isti uvez. Kožu obrađujem na visokoj umjetničkoj razini i svjetskoj kvaliteti. Bar si tako mislim i tako želim stvarati.
I za kraj, u stanju si kreirati čak i tricikl. Doduše, nije na električni pogon kao automobil ali…
-Točno, tricikl još nije električni ali je pogon na ruke i izuzetno mi puno pomaže u kretanju tako da nogu koju nemam -kao da imam. Što zamislim to i napravim!