Rođen 1981. u Beogradu. Osnovnu školu pohađa u Beogradu i Žrnovnici, a opću gimnaziju završava u Splitu.
Diplomirao u travnju 2008. hrvatski jezik i književnost na Odjelu za kroatistiku i slavistiku Sveučilišta u Zadru. Iste godine upisuje Poslijediplomski doktorski studij lingvistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, koji završava u travnju 2015. godine. Radio u Gradskoj knjižnici u Zadru 2007. godine, a u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje radi od ožujka 2009. godine. Trenutačno obnaša i dužnost predsjednika Znanstvenoga vijeća Instituta. Sve ostalo, sva iznimna znanstvena postignuća dr. sc. Vuka –Tadije Barbarića, tražilo bi znatno više prostora, analiza.
A forma intervjua ima neke svoje okvire, uzance. Uglavnom, izuzetno sam sretan što sam uspio obaviti razgovor s Vukom–Tadijom koji je najmanje sličan onom strašnom vuku kakvog smo upoznali u bajkama. Ne, upravo suprotno! Izuzetno ugodan sugovornik, jednostavni momak, znanstvenik kojega su zvali i još uvijek neki zovu Barba. Pa sam se drznuo, upoznavajući ga tokom pripreme za razgovor, ovako osloviti i upitati:
Barba doktore, gimnazija u Splitu, pa i djetinjstvo nadomak Splitu, pa onda dolazi fakultet. Zašto kroatistika, je li to slučajno ili ste možda htjeli neki drugi studij?
- V. splitsku gimnaziju i danas smatram najboljom i najtežom školom koju sam završio, a dala mi je veoma široko obrazovanje i, kako je život tekao, nikad nisam imao osjećaj da sam nešto u njoj uzalud učio. Vjerojatno sam bio nadareniji za neka druga područja, ali jako me privlačila književnost, bila mi je nekako tajanstvena, nedokučiva, a znao sam da ću se na kroatistici baviti i svjetskom književnošću. Osim toga bio sam i lijen da se ozbiljno uhvatim nekih svojih tehničkih interesa, ali oni su ipak našli svoj put jer je znanost o književnosti brzo pala u drugi plan, a prigrlio sam jezikoslovlje, čija mi je strukturiranost ipak više odgovarala. To je dovelo do toga da su mi danas književna djela samo građa za povijesna istraživanja jezika i pisma, a već dugo mi je znanstvena literatura gotovo pa jedina literatura koju čitam.
Otkuda su dolazili poticaji za jezikom, književnošću… Je li možda Vaš otac Mladen Barbarić (nesvjesno) učeći svoje tekstove bio ona kap s izvorišta? Vaš otac je kao vrhunski glumac upravo govorom osvajao. Pitam to onako…?
- Ne treba zaboraviti da mi je i majka glumica, pa sam se u djetinjstvu doista naslušao glumačkih tekstova, ali i nagledao predstava. Iz današnje perspektive čini mi se kao da mi je otac bio u stanju neprestane glume. Osobito mi se u sjećanje usjeklo koliko se često referirao na Shakespeareova Kralja Leara, gotovo kao da se nije mogao izvući iz neke petlje koju je ta tragedija načinila u njemu. No nisam siguran da je to bila kap koja je prevagnula u mojem odabiru studija. U svakom slučaju, svi su bili iznenađeni odabirom kroatistike.
Marulić i njegova Judita i sveukupno njegovo djelo malo je poznato. Prije nekoliko godina su pronađeni brojni njegovi spisi. Imam dojam da je u srednjoškolskom obrazovanju važno znati da je on Otac hrvatske književnosti, da je napisao Juditu i… Sjedni, dovoljno za prolaz. Možda griješim, zato sam i rekao da je to moj dojam. Fakulteti daju znatno više znanja. Pa kad smo već kod njegove Judite, meni se čini da je On jedan od rijetkih književnika - od njegova doba pa do danas - koji je pisanom riječju davao poticaje svom narodu, ohrabrenja u teškim vremenima kad je osmanlijski mač bio visoko uzdignut. Što Vi mislite o mojoj (polu)laičkoj prosudbi?
- Nedavno sam gledao jedan intervju s Bratislavom Lučinom, nedvojbeno jednim od naših najvećih autoriteta kad je u pitanju Marko Marulić, koji je rekao da postoji tendencija da velike pisce učinimo kulturnim značkama. Hoće se reći da iza Marulića kao kulturne značke doista ne stoji puno dublji sadržaj nego što ste ga sami izrazili u svojem pitanju, što sigurno nije dobro i na što smo moji kolege i ja pokušali izravno utjecati objavom i dijeljenjem mnogih primjeraka jezične prilagodbe njegove Judite.
Poznato je da se Judita tumačila kao alegorija borbe protiv tog osmanlijskog mača, ali ne slažu se svi u tome do koje mjere treba ići u tom tumačenju. Marulić bi sigurno i neovisno o tadašnjoj političkoj situaciji napisao djelo na „pučkom jeziku” u kojem upoznaje svoj narod s visokom književnošću i doslovno ga poučava nekim osnovama (npr. često u Juditi eksplicira to da se služi poredbom, što nam se danas čini trivijalnim, ali on je ipak najbolje znao koliko je to tad bilo potrebno). Njegovi komentari uz osnovni tekst Judite didaktičnoga su karaktera i obuhvaćaju širok spektar tema od, recimo, mitologije, preko moraliziranja o neumjerenosti u jelu i piću, pa sve do toga kako se pristojno ponašati u nekim svakodnevnim situacijama.
Nedavno ste bili primljeni Vi i Vaši kolege kod predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića. Povod je vrijedan pozornosti – prilagodba Judite Marulićeve suvremenom hrvatskom jeziku. Vjerujem da je to bio opsežan posao. Za to vam svaka čast! Međutim, molio bih Vas malo pojašnjenje; što se podrazumijeva pod suvremenim hrvatskim jezikom? Je li to ovaj način na koji Vi i ja razgovaramo?
- Hvala Vam. Pozivom kod predsjednika Republike Hrvatske doista nam je ukazana velika čast, što će nam sigurno biti važan poticaj za daljnje djelovanje. Oprezno smo birali kojim ćemo se terminima služiti u naslovu s obzirom na ciljanu publiku, mislili smo da će suvremeni hrvatski jezik biti nekako intuitivno, jasno.
https://www.facebook.com/ihjj.hr/posts/271802988325034
Ako Vam je prva asocijacija način na koji upravo razgovaramo, to je dovoljno dobro, ali je i neprecizno, upravo zato što je i naš termin neprecizan. Za više informacija mora se ipak pročitati predgovor. Željeli smo prilagoditi Juditu na što neutralniji hrvatski standardni jezik. Što to pak znači? Pa za mene je to uvijek značilo ono što su me naučile profesorice u osnovnoškolskom i srednjoškolskom obrazovanju – pisati tako da sve bude više nego jasno i težiti tomu da se rečenice i njezini dijelovi ne mogu razumjeti na više načina. Pritom je ključno birati što neutralniji leksik, tj. riječi koje su što manje stilski obojene, izbjegavati poetske, ekspresivne riječi, suzdržavati se od lijepoga pisanja, a težiti preciznosti i informativnosti – ne treba nikako zaboraviti koliko je u tome važan red riječi. Naravno, sve je to relativno i nije se provodilo preko nekih zamišljenih granica dobrog ukusa. Dakle, proveli smo jednu više ili manje sustavnu depoetizaciju i eksplikaciju Marulićeva teksta i na kraju ostali začuđeni učinjenim. Paradoksalno, ali Judita nam je i takva bila lijepa. Nije to teško objasniti. Unatoč nekim prigovorima, upravo je ep savršeno djelo za proznu prilagodbu. Kad sam s kolegama razmatrao mogući daljnji nastavak suradnje na sličnim projektima, postalo je jasno da ćemo model koji smo uspostavili s Juditom teško preslikati na druga djela bez nekih preinaka. No pitanje je hoćemo li uopće ulaziti u to. Projekt Judite dao je sjajne rezultate, barem u našim očima, ali nam je i svima na više mjeseci oduzeo privatno vrijeme. Bilo je to, naime, sve utemeljeno na velikome entuzijazmu.
Za kraj, volio bih znati kakav je bio jedan doktor znanosti, jedan istaknuti znanstvenik kao dijete, gimnazijalac. Stalno uz knjigu ili je bilo i malo zezancija i onih ludih igrarija, nestašluka kroz koje smo svi prošli? Neki više, neki manje?
- Pa upravo to što ste rekli na kraju – neki to prolaze više, a neki manje, ali svi prolaze. Nisam ostao nedirnut zezancijama, ludim igrarijama i nestašlucima, ali objektivno je reći da je to bilo u manjoj mjeri od prosjeka. Što se tiče knjiga, jesam, bio sam uz knjige, ali ne nužno onakve kakve biste mogli zamisliti. Kao tinejdžer, zahvaljujući svojem hobiju, uglavnom sam čitao šahovske knjige. Ipak, to je sve stvar karaktera, ne vidim uzročno-posljedičnu vezu između toga i doktorata znanosti. Znanstvenik sam postao nekako više slučajno nego namjerno. U jednoj fazi sam se čak opirao tomu, nisam mislio da ću biti zadovoljan kao znanstvenik, ali sad ne mogu zamisliti ništa drugo.
…I tako, razgovor ugodni prođe u tren. I ne mogu a da ne istaknem njegovu skromnost, jednostavnost. Baš kao pravi intelektualac! I to smo imali u našim dvorištima: na ponos Žrnovnici, Splitu, Hrvatskoj i svjetskoj znanosti. Bit će još toga…
Hvala Barba!
