Posao me svaki dan vodi na tržnicu. Otkako je parking na rivi poskupio, često odlazim na pazarčić na Sućidru – iako, zanimljivo, nije ni na Sućidru nego u Siromašnoj ulici. Ne znam tko mu je dao to ime, ali nije nimalo siromašan. I dalje subotom odlazim sa Sandrom na veliki pazar. Taj dan pazar je najživlji jer dolaze ljudi sa sela i donose svoje proizvode. Sandra obožava obići pazar, a ja uvijek pronađem neki lipi bokun za kupiti.
Pazarčić ima svoju čar. Kao i svaka tržnica, prepun je živopisnih likova. Već sam upoznao sve – znam tko je nakupac (švercer), tko prodaje domaće, a tko kombinira oboje. To ne znam samo ja; to znaju svi koji tamo dolaze. Svejedno, meni je tamo sve nekako lipo i harmonično. Ako vas zanima, mogu vam otkriti tko ima najbolje dinje, tko prodaje rikulu, tko je moj dragi Tomo, a tko je Brko. Reći ću vam i kod koga možete uzeti kokoš za ajngemahtec ili kod koje žene morate stati u red prije nego uopće stigne do svog štanda.
Jednu anegdotu s njom moram podijeliti. Prvi put kad sam je sreo, zatražio sam od nje kilo rikule. Rekla mi je da ne može jer, ako meni da kilo, neće imati za ostale mušterije. Rekao sam joj: "Ali ja sam vam sada mušterija." Na to je odvratila: "Jesi, i zato ćeš dobiti pola kila. Aj ca, moram imati i za druge." Odmah mi je bilo jasno – ona ne šverca. Siguran sam da ćete vi u komentarima odraditi nagađanje tko je tko.
Lip mi je osjećaj doći na pazar, gdje sam skoro svaki dan, i pozdraviti te ljude. Već to mi uljepša dan. Ono što me ljuti su cijene. Prije eura cikla je bila 7 kuna, sada je 3 eura. Blitva, koja je prije bila 10 kuna, neko vrijeme je bila 5 eura, a sada se malo smanjila na 3 eura. Strašno je skupo. Ali, da odmah kažem, ni prodavači nisu ništa krivi. Kao što od 7 kuna po kili cikle nisu imali puno, tako ni sada od 3 eura ne mogu mnogo. Svejedno, cijene su visoke i zbunjujuće jer nisu sve namirnice toliko poskupjele. Možda je i za to kriv rat u Ukrajini.
Moja baka, koja je često odlazila na pazar na Skalici, uvijek bi upozoravala prodavače: "To će moja dica jesti." Naravno, mi unuci smo bili njena "dica". Bila je izvrsna kuharica i završila je domaćinsku školu kod Dike Raciće (o kojoj ćemo jednom pričati detaljno). Kuhala je raznovrsno, a pamtim da smo tjedno jeli škampe na buzaru. U njezinu zelenu salatu uvijek je išla pinka cukra uz sol, ulje i kvasinu – okus koji i danas pamtim.
Posebno su mi ostala u sjećanju dva jela: ajngemahtec (pileća juha) i polpete od blitve. Ajngemahtec je bio nezaobilazan dio božićnog ručka. Donosim vam recept za originalnu verziju, kao i za griz njokice.
Ajngemahtec – bakina verzija
Sastojci:
- 500 g pilećih krilaca, jetara i nogica
- 2 kapule
- 3 mrkve
- 1/4 korijena celera
- Stabljika celera
- Svježi peršin
- Sol, papar, ulje
Priprema:
- Pileće komade narežite, a kapulu, mrkvu i celer na kockice.
- Na ulju prodinstajte kapulu, dodajte krilca i nogice da se zapeku, zatim jetru i povrće.
- Zalijte pilećim temeljcem, pripremljenim od pilećih leđa i povrća. Kuhajte oko sat vremena. Posolite na početku, popaprite na kraju.
- Prije serviranja dodajte svježi peršin.
Griz njokice
- 1 jaje
- 4 žlice ulja
- 8 žlica griza
- Prstohvat soli
Zamutite smjesu i žlicama oblikujte njokice. Kuhajte ih u juhi 2–3 minute.
Na kraju božićnog ručka, baka bi nam servirala pohance od pilećih prsa, jer nam tuka nikad nije bila nešto posebno. Mi, dica sritnih lica, uživali smo u svakom obroku, a danas se s nostalgijom prisjećam tih trenutaka. Jedno od te dice izraslo je u trinaesto prase – mene.
Vaša pitanja šaljite na info@zorabila.com. Na najzanimljivija odgovaram u sljedećoj kolumni. A pitanje od prošlog tjedna bilo je: Na kojoj tržnici kupujemo i što mislimo o cijenama verdure?
Vaše trinaesto prase.
