Franz K. opuštao se na splitskoj Zapadnoj obali i promatrao obrise brda Peruna na istoku. Godinama već dolazi za proljetne praznike na Jadran; u Splitu je već drugi put te sad želi upoznati i rubne dijelove grada. Brdo mu se, osim toga, učinilo idealnim vidikovcem i laganim za planinarenje. Stoga se već sutradan rano ujutro zaputio autobusom u Žrnovnicu, odlučivši tamo razgledavati redom – prvo mjesnu crkvu blizu koje se iskrcao.
Kakav je ovo reljef na crkvi s lijeve strane portala? – upitao je sredovječnu gospođu što je tu stajala, vjerojatno mještanku.
E, to vam je nova lokalna atrakcija, Žrnovska ploča. Žestoko se o njoj raspravljalo. Svi su ovdje mislili da prikazuje sv. Juru, ali su znanstvenici, koji su prije deset-petnaest godina dolazili u Žrnovnicu, rekli da bi to mogao biti gromovnik Perun, vrhovni bog praslavenske vjere s kojom su se prvi Hrvati ovdje doselili.
Pa koliko je taj reljef star i tko ga je izradio? Kako je dospio na crkvenu zgradu?
Nitko to ne zna. Nagađa se da bi autor mogao biti ovdašnji umjetnik iz doba neposredno nakon pokrštenja, otprilike iz 9. st., koji je klešući za crkvene potrebe unio u svoju interpretaciju kršćanskoga svetca likovne elemente stare vjere svoga naroda. Ako reljef zaista prikazuje Peruna, onda Žrnovnica ima pravi dragulj, jer je to jedinstveni takav prikaz Peruna u slavenskome svijetu!
Sjajno! Možda bi ga trebalo skloniti u muzej?
Šalite se? Zar ste i vi čuli da je krajem 2016. g. propao pokušaj da se reljef demontira i ispita te da mu se izradi replika i eventualno pohrani u muzej? Neki su se mještani pobunili i to nisu dopustili. Možda je i bolje tako. A opet, da je bio skinut, možda bismo sada više znali o njegovome porijeklu i namjeni. Ne zna se ni odakle je reljef donesen i ugrađen u ovaj zid. Neki čak kažu da je izvorno mogao biti oltarna pregrada u crkvi sv. Mihovila, na Gračiću. Prošećite se do toga brdašca, to vam je svega 10-ak minuta hoda odavde.
Idući cestom prema Gračiću Franz je opazio s desne strane ploču s natpisom Antoničin mlin. Skrenuo je da vidi o čemu se radi i odmah se oduševio ugledavši obnovljenu staru zgradu mlinice i začuvši klopotanje mlinova i šum rijeke. Uskoro mu je prišao vlasnik Ivan i objasnio:
Ovo je jedina preostala mlinica na rijeci koja je nekoć imala 28 mlinova. Zaštićena je kao kulturno dobro. U njoj su dva mlinska kotača. Znate li da su neki Slaveni Peruna zamišljali kao bradatoga muškarčinu koji u rukama drži dva kamena žrvnja i tare ih proizvodeći iskre. Žrvnjevi su Perunovi. Rijeka je dobila ime po njima, a onda i mjesto.
O, pa u Žrnovnici ima mnogo Perunovih tragova! A koji su drugi bogovi praslavenskoga panteona? Znate li što o njima? Ima li ovdje i njihovih tragova?
Naravno da je bilo i drugih bogova, spremno će Ivan, te da je Žrnovnica i njih upamtila. Mjesta na kojima su bila njihova svetišta danas se prepoznaju po toponimima, a na nekima su sagrađene crkve posvećene svetcima koji su njihove kršćanske interpretacije.
Vidim da odlično poznajete povijest vjerovanja. Izgleda da baš imam sreće…
Mi u Žrnovnici imali smo sreću, nastavi mlinar, da su znanstvenici u sklopu velikoga projekta Sakralna interpretacija krajobraza ovdje u više navrata dolazili i da je baš ovdje i u susjednoj Podstrani održan 2010. g. i završni simpozij toga projekta. Svašta smo tada mogli čuti i naučiti. Tako znamo da je drugi veliki bog, osim ovoga našega Peruna za kojega smo svi već znali po brdu, bio Veles. On je Perunu nasuprotan. Perun je na visini, a ovaj je po zemlji i u podzemlju. Perun odozgor dijeli pravdu, a Veles sa zemlje bogatstvo. Zovu ga i “stočji bog”, a ujedno je i “pastir pokojnika”. Kad je onaj gore, a ovaj dolje, sve je u redu. No, Veles tijekom godišnjega kruga događaja redovito navaljuje na Perunovo prijestolje i onda se zameće božanski boj.
To je ono prikazano na reljefu?
Da. Na reljefu je Perun kopljanik, a Veles je prikazan kao “ljuta zvijer” medvjed, koji je, osim zmije ili zmaja, česti prikaz toga boga. Dolazeći iz Splita ovamo prošli ste pokraj Velesova mjesta, Zmijskoga kamena. Zahvaljujući onome projektu taj je lokalitet sada pod zaštitom. Most u Rakite također je Velesovo mjesto.
Odlično. Razgledat ću to u povratku…
Crkvu sv. Mihovila na Gračiću Franz je zatekao zaključanu pa ju je mogao samo izvana vidjeti. Izgledala mu je kao da “nije iz ovoga vremena”. Sličan je dojam stekao šećući se opožarenim terenom brdašca – činilo mu se da gazi nekim prastarim naseljem, možda baš onim Unione, ili Musaro, što ga u svom “Opisu svijeta” spominje Anonimni Ravenjanin u 6./7. st., a za koje još nije ustanovljeno gdje bi se točno nalazilo. Odmjerivši još jednom s ogoljela Gračića vrhove Peruna i golemu kavu kamenoloma što zjapi na njegovu zapadnome rubu, krenuo je istim putem natrag, no na cesti ga je, ispred skretanja za mlin, zaustavio Ivan i predložio mu da se na Perun ipak popne s vrsnim planinarom Ivicom, ne samo zato što je bolje da prvi put ne ide sam, nego i zato što je Ivica iznimno upućen u žrnovačku mitološku baštinu. Franz je taj savjet svesrdno prihvatio, a Ivica se rado odazvao pozivu te su se ubrzo njegovim automobilom obojica odvezli cestom koja duž potoka Vilara i staroga rimskoga puta vodi prema Srinjinama. Staza prema vrhu Peruna odvaja se s ceste na otprilike 2 km udaljenosti od središta Žrnovnice.
Do vrha im je trebalo nešto više od dva sata: isprva ne odveć zahtjevnom serpentinom, koja vodi do ruba Perunove zaravni, a potom stazicom koja tom zaravni vijuga do samoga vrha Perunsko (441m). Stožasti vrh s crkvicom sv. Jure, okruženom iz daleka vidljivim ostatcima drevne gradine, izgledao je poput pravoga gorskoga prijestolja svečano okupanog sjajem poslijepodnevna Sunca. Franz nije skrivao razdraganost krajobrazom, no ušavši u prostor omeđen onim zidom i stupivši na sami vrh, ispred ulaza u crkvicu, oduševio se svime što je s toga mjesta vidio. A vidio je, k'o na dlanu, Split, Kaštelanski zaljev, Brački kanal i otoke te, naravno, Žrnovnicu i sav mosorski kraj. Božanski pogled s božanskoga mjesta.
Ovdje je, dakle, bilo Perunovo svetište?
Da, odgovori mu Ivica, a sada se ovdje časti sv. Jure, omiljeni kršćanski svetac koji inače u Slavena zamjenjuje Perunova sina Jarila. Peruna, pak, zamjenjuje najčešće sv. Ilija, ponekad sv. Mihovil. Ali, evo, katkad i sv. Jure, kao kod nas. Ne ide to tek tako, mehanički. Na to nas je mnogo puta upozorio akademik R. Katičić. Istočno odavde, iznad Gornje Podstrane, ima još jedna crkva sv. Jure. Stoji na samomu rubu klisure. Tamo se svetac časti po “starome kalendaru”, 3. svibnja.
A kakve veze imaju Jarilo i sv. Jure?
Jarilo je Perunov sin, proljetno božanstvo, s kojim započinje vegetacijski ciklus. I sveti je Jure, između ostaloga, zaštitnik zemlje, usjeva, stoke i zelenila. Njegov je spomendan 23. travnja. U tome su slični, i zato je sv. Jure u pokrštenih slavenskih naroda poprimio ponešto od njihova pretkršćanskoga mladoga boga Jarila. Ikonografija prikazuje sv. Jurja kao onoga koji kopljem ubija zmaja. Koplje je, međutim, Perunovo oružje. To je koplje s kamenim vrškom, jer se trijesak, grom, upravo tako zamišljao. Perun je kopljem, odnosno strijelom gađao zmiju/zmaja Velesa. Gađao ju je odavde, reče Ivica, i pokaže rukom prema Zmijskome kamenu u podnožju brda. Vijugavi je kameni hrbat nekoć bio mnogo dulji, ali su ga presjekli zahvati na terenu oko donjeg toka rijeke i cesta koja tuda prolazi. Ovaj Zmijski kamen na Žminjači samo je ostatak nekoć mnogo moćnije kamene zmije koja se “penjala” prema Perunovu prijestolju na vrhu Perunskome. Kad Jarilo ubija zmaja, a to znamo iz nekih hrvatskih pjesma, on mu mačem odsijeca glavu. Po oružju se, dakle, zna koji od njih dvojice, otac ili sin, ubija zmaja.
Počinjem sklapati neku sliku. Jarilo je morao imati majku. Što znamo o njoj?
Svašta, namigne Ivica. Njezino je ime Mokoš, što je riječ koja ima veze s vodom i močenjem. Ona je Perunova supruga. Ona je Sunce, a ne Perun – on je Mjesec, opet namigne Ivica. U Žrnovnici nema traga njenome imenu, ali ima traga njenome svetištu. To je Gospa u Siti.
Ne razumijem. Što je to sita?
Sita je vrsta trstike od koje su se nekoć plele košare i prostirke. Mokoš je te stabljike skupljala, namakala da omekšaju i tako pripremala za pletenje. Plela je ona, doduše, još mnogo toga, ne samo predmete i vlasi, nego i ljudske sudbine, posebno djevojačke. Ušće Žrnovnice u ono doba kad su se Hrvati naseljavali bilo je mnogo šire, a područje okolo bilo je močvarno i obilno obraslo sitom. Mokošino je svetište tu bilo, a danas je tu crkva posvećena Bogorodici, no ime je ostalo. Otud Gospa u siti, i otud znamo da joj je tu bilo svetište, odmah ispod Perunova vrha.
Kako bi se stigli za dnevna svjetla spustiti u Vilar, morali su brzo krenuti natrag. Franz je bio pod snažnim dojmom i jedva je na kraj izlazio sa svim tim što je upravo čuo od Ivana i Ivice.
Teško je to sve povezati. Nedostaje mnogo karika.
Naravno, odvrati Ivica. Nedostaje i znanstvenicima, a i ne slažu se svi u pogledu svakoga detalja. Svejedno, ovo što Žrnovnica ima definitivno je opisano kao iznimno važno za razumijevanje rane hrvatske povijesti. Slične lokacije po Hrvatskoj pomažu da se stvori čvršća i iznutra povezanija slika.
Da, a mene je uz to vaš Perun podsjetio na našega Tora. Obojica su gromovnici!
Sigurno je to sve ista indoeuropska baština. Mit i kult koji su Slaveni donijeli u osnovi je zajednički svim indoeuropskim narodima, a detalji božanskoga boja zapisani su u svetim vedskim tekstovima. Praslavenski je svećenik, žrec, u obredu pjevao svete pjesme i tako stjecao moć nad zbivanjima. On je bio taj koji je u novonaseljenome prostoru prepoznavao tragove božanske drame i tu je pripovijedao, čime bi taj prostor postajao domaćim. Postao bi zavičajem.
Hoćete reći da ste se s blagoslovom ovdje nastanili, namigne sada Franz Ivici.
Zar se i vama ne čini tako?
Hm, da. Ali, morat ću se još jednom popeti da bih bio siguran, zagonetno će Franz K.
Nadamo se da će naš dragi Franz K. pri svomu idućemu obilasku žrnovačkoga sakralnog krajobraza hodati novim poučnim mitološkim stazama i posjetiti prezentacijski centar koji se planira postaviti u napuštenome kamenolomu.
POVEZANI SADRŽAJ:
akad. Radoslav Katičić, prof. Vitomir Belaj i dr. Andrej Pleterski
