[G]ljev je selo udaljeno 15 kilometara od grada Sinja.
Nalazi se na zaravni iznad Sinjskog polja na obroncima planine Kamešnice u blizini granice Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Ovaj raj na zemlji danas je dom svega 230 ljudi, koliko je pokazao posljednji popis stanovništva. Radi se o mjestu koje se nalazi nadomak Sinja, a rekli bismo i Splita, stoga ne čudi odljev stanovništva.
No, dolaskom u ovaj raj na zemlji primijetili smo jednog vrijednog momka koji je čuvao svoje stado koza. Oduševio nas je taj prizor koji se sve rjeđe viđa te smo prišli Ivanu Mravku, 23-godišnjaku, koji je od malih nogu vezan uz stočarstvo.
"Nije mi teško. Kada nešto voliš, onda to radiš sa zadovoljstvom"
Doznali smo to nakon zanimljivog razgovora s ovim pastirom, kojem je ljubav prema kozama usadio otac Mladen, koji nažalost više ne može raditi. Barem ne onoliko koliko je navikao. Ivan s obitelji živi u Sinju, a u Gljevu provodi veći dio dana. Rekli bismo da u Sinju samo spava.
- Stočarstvom sam se počeo baviti kada sam završio srednju školu. Dok sam bio osnovnoškolac s ocem sam išao na selu. Privlačilo me bavljenje tim životinjama. Od oca sam i naslijedio koze jer se on time bavio dok je mogao. On je sada invalid i ne može kao prije brinuti se o njima te sam se ja toga uhvatio, a on mi pomogne koliko može. Imam dva psa, koji vride više nego deset ljudi. Sve bi mi bilo teže bez njih - kazao nam je Ivan na početku druženja.
Ipak, nije stočarstvo bilo njegov prvi izbor.
- Jednu godinu sam odradio sezonski i kada sam vidio kako se odnose prema radnicima, rekao sam nikad više. Bio sam tu oko dva mjeseca i rekao sam "koze definitivno". Radnike stalno forsiraju, uvijek imaš neke norme, nikad gazda s tobom nije zadovoljan i odlučio sam se posvetiti ovime čime se danas bavim - priča nam ovaj mladić.
Kada je koze naslijedio od oca, nije mu bilo svejedno. Imao je prije svega ogromnu hrabrost.
- Bilo me je strah, pogotovo da ne bi izgubio koze. Trajalo je to neko vrijeme pa sam se uvjerio da su one životinje koje vole grupu i da nigdje neće pobjeći. Nema šanse da će se izgubiti tako lako. Obitelj mi je bila velika potpora i oslonac u svemu. Brat je otišao u Njemačku jer se nije htio baviti stočarstvom. Imam oko 320 koza, a s jaradi je ukupan broj 700 komada u stadu. Moj dan počinje rano ujutro, vodim koze četiri sata ujutro te četiri sata popodne. Uz to, moraš se brinuti za brojne druge stvari tako da mi dan stvarno dugo traje. No, nije mi teško. Kada nešto voliš, onda to radiš sa zadovoljstvom - sretno će nam.
"Žito nabavljam kod domaćih poljoprivrednika tako da jedu stvarno najbolje što ima na tržištu"
Uz strah da ih ne izgubi dok su na ispaši, jedna stvar mu nije bila draga.
- Mučilo me puno što nisam znao kada mi je koza bolesna te joj nisam mogao pomoći. Nisam imao slobode dok nisam usavršio posao. Jednostavno, ne bih si mogao oprostiti da se kozama nešto loše dogodilo, ali sada sam već naučio sve tajne posla te sam puno sigurnije u sebe i u sve ovo što naporno radim - iskreno će nam.
Za dobiti dobro jare ili kozu potrebno je mnogo hrane.
- Hranim ih žitom te već spomenutom ispašom. Žito nabavljam kod domaćih poljoprivrednika tako da jedu stvarno najbolje što ima na tržištu. Nažalost, prije pola godine je žito bilo dosta jeftinije. Sada je mislim poskupilo 200% te se nadam EU fondovima, s kojima će se lakše izgurati sezona - govori Ivan.
Kao i svi poljoprivrednici i stočari, ne može živjeti samo od svojeg rada. Neophodni su poticaji, kako državni, tako i oni europski.
- Sada koristim poticaje na koze, a nadam se ovim za pašnjake. Što se tiče državnog poticaja na koze, dobijem 90 kuna po kozi godišnje. Prijavio sam se na europski natječaj te se nadam da ću dobiti sredstva. Radi se o tome da moram kupiti pašnjake, moje koze tu moraju biti na ispaši i onda dobijem povrat novca od Europske unije. Znači, koze pasući travu spašavaju pašnjak, a nas motivira mogućnost da dobijemo prijeko potreban novac, bez kojeg bi sve bilo puno zahtjevnije. Mnogo bi mi značilo da prođem na natječaju. Dobije se mislim oko 2.000 kuna po hektaru zemljišta. Istaknuo bih još covid dodatak, koji smo dobili mi stočari - navodi.
"Hrvatska ima more, planine, polja, šume... Ma doslovno sve, samo treba iskoristiti na pravi način"
Svoju stoku uzgaja samo za prodaju mesa.
- Moje koze i jarići su baš za industriju mesa. Nisu za mlijeko i sir tako da prodajem najviše jariće. Njegova cijena je prosječno oko 100 eura. Mnogi ne razlikuju jaretinu i janjetinu, ali jaretina je žilavija i manje masnija od janjetine. Netko će reći da je i ukusnija, ali svatko ima svoj ukus. Dostavljam meso na kućnu adresu, ali najviše volim kada čovjek dođe na naše imanje te uzme ono što mu se najviše svidi. Jaretina se može ispeći, ali se može i sušiti. Naravno, može se kupiti i koza, čije meso se koristi na razne načine. Što se tiče proizvodnje, planiram je čak i smanjiti. Otac više ne može te bi meni bilo dovoljno oko 200 koza. Planiram višak prodati, ako se nađe kupac - poručuje Ivan.
Na kraju je uputio snažnu poruku.
- Ovo što mi imamo u Hrvatskoj rijetko tko ima. Sve je moguće kada imate dobru volju i kada radite ono što volite. Hrvatska ima more, planine, polja, šume... Ma doslovno sve, samo treba iskoristiti na pravi način. Što se tiče isplativosti, bez državnih mjera bi bilo teže. Ako se kreće od nule i bez potpore države, jako je teško. Stoga apeliram i na njih da nastave ulagati u mladost koja se želi baviti poljoprivredom, stočarstvom, ali i bilo čim drugim. Na nama svijet ostaje - kazao je Ivan.