Na pisanje ovog teksta potaknule su me dvije stvari. Prva je osobna frustracija trenutnim političkim vodstvom u gradu Splitu, za koju vam prepuštam da sami zaključite kakvo je. Drugi je činjenica da sam kroz razgovore sa svojim prijateljima i poznanicima shvatio da velika većina njih ne zna tko je bio Ivo Tartaglia. To je kao da ljudi u Zagrebu ne znaju tko je bio Većeslav Holjevac, jer se njihov utjecaj na gradove kojima su upravljali u velikoj mjeri može usporediti. Zato se vratimo malo u prošlost i podsjetimo se na lik i djelo najuspješnijeg splitskog gradonačelnika 20.st. a možda i uopće.
Turbulentan trenutak
Rođen 1880. godine u staroj splitskoj plemićkoj obitelji, studirao je pravo, koje je i doktorirao 1903. godine u Beču. Međutim, iste godine napisao katalog izložbe Emanuela Vidovića - prvoga kataloga u povijesti splitskih izložbi. Iako je od prava živio, njegova strast su je bila umjetnost i pisanje.
Sada idemo u 1918. godinu, kada Tartaglia postaje gradonačelnik Splita. Dolazi na čelo grada koji je infrastrukturno tek počeo izlaziti iz srednjeg vijeka (nepunih 40 godina ranije je Antonio Bajamonti obnovio Dioklecijanov vodovod i doveo u Split tekuću vodu). Na međunarodnom političkom planu događa se kraj Prvog Svjetskog rata, i raspad Austro Ugarske. U tim iznimno turbulentnim vremenima Split je zapravo imao nevjerojatnu sreću da ga je vodio Tartaglia. Naime, u to vrijeme Splićani su se svakih nekoliko tjedana u svojim krevetima budili u drugoj državi. Raspadom Austro Ugarske, počinje formiranje Kraljevine SHS, međutim Italija, vidjevši da Antanta odugovlači sa provedbom Londonskog ugovora kojim je Italiji zajamčena Dalmacija nakon rata, kao nagrada za prelazak na stranu Antante u ratu 1915., kreće u vojnu okupaciju Dalmacije. Iz Splita se ubrzo povlače radi pritiska SAD-a, ali i prisutnosti vojske kraljevine Srbije. Međutim Zadar, do tada stoljetno administrativno, sudsko i ekonomsko središte Dalmacije, ostaje pod okupacijom Italije.
Jedinstvena prilika za Split
Uz okupirane Rijeku i Zadar, Dalmacija, ali i novonastala država, ostaju bez upravnog regionalnog središta, ali i bez luke za uvoz i izvoz. Split preuzima tu funkciju, što Tartaglia ispravno vidi kao priliku za brzu modernizaciju i ekonomski razvoj grada. Ovdje nailazimo na njegov prvi krimen koji mu kritičari zamjeraju, a to je bliskost sa Beogradom. No Tartaglia je bio potpuno apolitičan, u Splitu je uvijek pobjeđivao na nezavisnim listama, i bio je ono što bi se današnjim rječnikom moglo nazvati tehnokrat. Zanimao ga je samo boljitak Splita i njegovih građana, i politiku je vidio samo kao nužan alat u provođenju takvih težnji. Dobri odnosi sa vlasti na nacionalnoj razini, nužan su uvjet da biste neki lokalni projekt proveli u djelo. A Tartaglia je takvih u svojih 10 godina upravljanja Splitom napravio zaista impresivan broj.
Preobrazba Splita
Temeljni dokument, kojim je određen smjer razvoja grada, Generalni Urbanistički plan, Split je dobio na međunarodnom natječaju. Najbolji europski arhitekti i urbanisti poslali su svoja rješenja i vizije razvoja grada. Iz današnje perspektive vam se čini da je tako nešto znanstvena fantastika? Prije 100 godina se dogodilo, a onda je krenula realizacija. Riva je temeljito obnovljena i proširena, te su zasađene palme koje su do danas ostale jedna od njenih osnovnih prepoznatljivosti. Postavši glavna jadranska luka sada već Kraljevine Jugoslavije, Split provodi obnovu i proširenje teretne luke. Na direktan Tartaglijin poticaj, osniva se Električno Poduzeće, te električna energija postupno ulazi u splitske domove, ali jednako važno, i u tvornice i javnu rasvjetu. Pokrenuo je i gradnju stambenog naselja na Gripama, u okolici istoimene tvrđave. Naime, ista je u vrijeme Austro Ugarske bila vojni garnizon te se nalazila izvan grada. Oni su zamišljeni kao dom za radnike koji će se slijevati u Split sa procesom industrijalizacije, ali i za službenike koji iz drugih dijelova monarhije dolaze raditi u novo administrativno središte.
Zavod za javno zdravstvo, početak gradnje bolnice na Firulama, Oceanografski institut, meteorološka postaja na Marjanu, vatrogasni, starački i dječiji dom, profesionalno kazalište ( današnji HNK). Sve je to pokrenuto ili dovršeno za Tartaglijinog mandata, a prigradska naselja Solin, Žrnovnica, Slatina i Mravinci također su doživjeli temeljitu modernizaciju, kroz izgradnju cesta, vodovoda i elektrifikaciju. No najvažiji projekt koji je Tartaglia realizirao, i za koji je najviše učinio on osobno, je povezivanje Splita i Zagreba želejznicom. Pruga je u Split došla 1925., kroz projekt tzv. Ličke pruge. Naime, vlast Kraljevine Jugoslavije je taj projekt odbila financirati, prvenstveno radi ogromnih troškova, ali Tartaglia je, koristeći svoj ugled i utjecaj, organizirao privatne investitore i banke da financiraju gradnju pruge, koja će im u budućnosti donijeti indirektu korist. Tim je projektom Split povezan sa ostatkom Jugoslavije, ali i Europe, čime je dokinuta prometna izolacija u kojoj ga je desetljećima držala Austro Ugarska. U samo 10 godina, Tartaglia je Split od gotovo srednjovjekovnog uspavanog gradića pretvorio u regionalno industrijsko, političko i trgovačko središte, omogućivši mu da tu poziciju zadrži i nakon d Drugog svjetskog rata. Tartaglia je osobno zaslužan i za dva kulturno vrlo važna projekta. Prvi je Grgur Ninski, koji je na Peristil smješten upravo na Tartaglijin nagovor Ivana Meštrovića, sa kojim je bio blizak prijatelj. Drugi je osnivanje Galerije Umjetnina, kojoj je osobno donirao više od 300 umjetničkih djela iz obiteljske zbirke. 1928. prestaje biti gradonačelnik, ali ne zato što je izgubio izbore, već zato što je dobio višu funkciju. Naime, imenovan je za bana Primorske banovine, no njegova daljnja politička karijera tema je za neki drugi tekst.
Pad u zaborav
Pitate se kako je moguće da je osoba zaslužna za toliko dobrih stvari pala u zaborav? Naravno, bio je politički nepodoban. Po završetku drugog svjetskog rata, Tartaglia je predstavljao sve ono čega se novostvorena vlast bojala. Obiteljski bogat, besprijekorne biografije, nepotkupljiv i bez ikakve želje da radi išta za što misli da nije u korist naroda, a kao takav predstavljao je osobu koja bi narod mogla okrenuti protiv nove vlasti. Zato kreće montirani politički proces, u kojem je Tartaglia osuđen kao „narodni neprijatelj“. Komunistička vlast 3. prosinca 1947. godine privodi Ivu Tartagliu. Presudom Okružnog suda u Splitu kažnjen je jer je kao “utjecajna ličnost u ondašnjem društvu od 1921. pa do kapitulacije Jugoslavije vodio i zagovarao ekonomsku politiku koja je imala za cilj stavljanje Hrvatske u ekonomsku zavisnost stranih imperijalističkih sila”. Provodio je, kaže sud, politiku koja je imala za cilj ušutkavanje, razbijanje i nasilno gušenje naprednih snaga u zemlji u borbi za oslobođenjem. U prijevodu, nije bio ni partizan ni komunist, iako je aktivno pomagao NOB. Sudilo mu se i za to da je u periodu dok je bio gradonačelnik i ban potpomagao diktaturu kralja Aleksandra. Na sudu ga je branio kolega s kojim je prije rata dijelio zajednički odvjetnički ured, Zdravko Birimiša.
Zbog izvrsnog branjenja Tartaglije i sâm je Birimiša pao u nemilost Partije. Zanimljivo je da publika tijekom suđenja izražavala podršku Tartagli, a nakon završne riječi odvjetnika Birimiše pljesak je trajao pet minuta,[što svjedoči o njegovom ugledu među građanima Splita. No pomoći nije bilo, i Tartaglia je osuđen na 7 godina zatvora. Prebačen je prvo u zatvor u Šibenik, a zatim i u Lepoglavu, u kojoj nekoliko dana nakon dolaska umire. Nakon toga kreće sustavno brisanje Tartaglie iz svih knjiga, imena ulica, i povjesnih knjiga. Ulica koja je nosila njegovo ime, još je prije suđenja preimenovana u Prvoboraca, a uskoro su i sve spomen ploče u gradu sa njegovim imenom uklonjene. 40 godina komunističkog brisanja povijesti učinilo je svoje, i Tartaglia je pao u zaborav, no padom komunizma, u postupku preimenovanja ulica tijekom '90-tih godina prošlog stoljeća, njegovoj ulici nije vraćen stari naziv, već je postala ulica kralja Zvonimira.
Tartaglia zasigurno spada među najvažnije stanovnike Splita 20.st. Iako danas ima šetalište na Marjanu, a presuda protiv njega iz 1947. je u međuvremenu ukinuta, današnja gradska vlast ni najmanje se ne trudi vratiti ga u svijest Splićana, i otrgnuti ga zaboravu na koji je nepravedno osuđen. Valjda jer su svjesni kako bi ih građani uspoređivali sa likom i djelom Ive Tartaglie. I kako bi u toj usporedbi prošli.
