Prije nekoliko dana odjeknula je vijest da je čakavsko narječje ili čakavski dijalekt proglašen - jezikom. Lijepa je to vijest za sve s čakavskog govornog područja, no ono što je u cijeloj priči zanimljivo jest - da to nije vijest od jučer ili od prije nekoliko dana već od prije tri godine. Nekako nam je to sve prošlo ispod radara, a za činjenicu da je čakavsko narječje postalo jezik je glavni i odgovorni američki profesor lingvistike sa prestižnog University of California, Kirk Miller, u akademskom svijetu poznat kao uspješan field linguist zaslužan za istraživanje i popularizaciju manje poznatih jezika čovječanstva.
Čakavski službeno priznat kao jezik!
Tekst se nastavlja nakon oglasa
O toj temi smo popričali s Tonkom Alujević, dalmatinskom umjetnicom i književnicom, koja se čakavskim jezikom koristi i u svakodnevnom govoru, ali i u komunikaciji s institucijama.
"Ovo šta mi koristimo i rabimo je naš jezik, jer onaj jezik koji ti govori mater - normalno da ti je materinji, bez obzira je li standardiziran ili nije. Postoje recimo jezici po Africi koji nisu standardizirani, pa su opet jezici. Kod nas je to vrlo osjetljivo pitanje jer je političko. Čim to kažeš, automatski dolazimo do autonomaša i orjune, a ja tu sigurno ne spadan. Ja nisan za nikakve izolacije ili za nekakvu Republiku Dalmaciju ili za neku Kraljevinu Dalmaciju - to su tempi passati. Svijet se ujedinjuje, padaju granice, ali da ti nemaš pravo izražavat se na svome jeziku i da to ne može bit tvoj jezik - to je ono što mene osobno vriđa. Ja ga koristin, ne samo u literaturi, nego i u dopisivanju sa institucijama. Ja kad iman neku žalbu ili pritužbu ili kad me neko na televiziji nešto pita, ja namjerno govorin tako. Ja sam studirala jezike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na kraju krajeva i neman ja taj problem da ne znan nego naprosto neću. Na kraju se rodi i neki dišpet", kaže nam na početku razgovora Tonka.
"Jezik se minja"
Čakavica se danas dosta razlikuje od čakavice prije sto godina, baš kao što će se razlikovat od one u budućnosti.
"Mi kažemo čakavica, ali ča više ne upotrebljavamo jer se jezik razvija, mi smo ga naprosto izgubili. To se tako dogodilo raznim migracijama, da sad ne ulazin u neku povijest jezika. Izgubili smo ga ka šta npr. ne možemo njegovat milijun stvari koje imamo na brodu, recimo drvenome brodu, kod starih jarbola - jer tih stvari više nema. Mi ih ne koristimo. Isto ka šta je lušija - ja ne očekujen da neko sutra od 10 ili 12 godina zna šta znači lušijat robu, ali ja koja se toga sićan, normalno da je to ostalo u mojoj memoriji. To ne možeš zadržat zato šta to više ne upotrebljavaš. Tako da bi to bila jedna mumifikacija jezika - nešto na silu govorit, nešto šta nije govorno i šta se više ne koristi. Jezik se minja. Minjala se i čakavica Marka Marulića koja danas nije nikome razumljiva.
Iman monodramu 'Ljubav u doba kupusa' koju san izvodila nebrojeno puta, oko stotinjak puta od Slovenije i Makedonije. I gle divnoga čuda. Makedonac ne razumi svaku rič, ali kontekst pogodi. Nasmije se točno na mistu na kojem triba. To je njima jako simpatično, a problem iman doma. Iman problem u Zagrebu, ne samo šta ne razume određenu rič nego ne znanju oće li se na ono šta si reka uvridit ili nasmijat. Uopće im kontekst nije poznat. To je nešto šta uvik ponavljan ka papiga - glupi patak će govorit dalmatinski, dici će se kroz crtiće, kroz školu na silu minjat jezik. Imamo Tuđmana i južnu Hrvatsku, imamo cjepkanje naše Dalmacije na županije, to je bila politička stvar. Imate dalmatinskog pelikana koji u british enciklopediji nije dalmatinski pelikan nego je kudravi, imate iris dalmatica, našu autohtonu peruniku, a mi smo tu istu prikrojili u iris croatica. Naš pas dalmatinac nije dalmatinac, nego dalmatiner. Mi se ne vriđamo - to je pas dalmatinac i čovik Dalmatinac. Nemoj mi ga zvat dalmatinskim psom niti dalmatinerom. To su neke stvari koje čovika iznerviraju", kaže nam sugovornica.
"Imamo li koji hrvatski naziv za vrste vitra?"
Djecu se u školi uči da postoji standardni hrvatski jezik, a da su tri narječja - kajkavsko, čakavsko i štokavsko. Pitanje je hoće li u knjigama hrvatskog jezika ostati sve po starom ili će se uvrstiti podatak da je čakavsko narječje zapravo - jezik.
"Ja ne znan koliko je relevantna ova odluka da je čakavski jezik, sad se tu jezikoslovci bune, a prije je ta organizacija prihvatila da kajkavski je. Ja san prije o tome pisala - da kajkavski je, a čakavski nije. Je li relevantna ili nije, ja u to ne ulazim jer se toliko s time ne bavin, zapravo me nije to briga. Koristin ono šta iman, neću čekat dekret da mi dozvole da se s njime služin. Vrlo je logično da čovik u podneblju u kojem je, koristi svoje riči i da to nije znak primitivizma i neukosti - jer to je u nas bilo tako, govorilo se da onaj ko tako govori je neuk i neobrazovan", kaže nam dalje sugovornica.
Mnogo je dalmatinski izraza koje drugdje u Hrvatskoj ne razumiju, a koje već generacije koriste. Neke su izumrle, druge se i dalje koriste.
"Ja priznajen, ja nijednu stvar iz kužine koju me mater naučila ne mogu prevest. Npr. kacijola, ja se treban duboko zamislit i prevest šta je to. A da ne govorin o vitrima. Imamo li koji hrvatski naziv za vrste vitra? Nemamo! A zašto ih moramo izmišljat ako ih već imamo?! Ja neću govorit o struci, kako se šta minjalo, o deklinacijama, neću ulazit u nešto šta me ne zanima, to su za mene mrtve stvari isto ka šta su u umjetnosti za mene muzeji mrtve stvari, ali ono šta je život - imamo jedan simpatičan jezik koji meni na ovom prostoru di se govore slavenski jezici, meni to otvara vrata. Mi smo simpatični, mi smo svugdi simpatični. Ako oćete u Sarajevo, ako oćete u Crnu Goru, u Makedoniju, u Beograd, u Istru, u Sloveniju i vanka di su naši ljudu - to je svima simpatično, samo je ovde antipatično. Samo si tu kad progovoriš na takav način antidržavni element.
Nisan za pretjerivanje, nisan za vraćanje riči koje je vrime ka plima izbacilo ka neupotrebljive. Recimo ima milijun naziva za vrste gropova, ali šta ćete to pamtit kad se to više ne koristi. Idemo prema simplifikaciji svega. Ja kao studentica španjolskog jezika i etnologije, na etnologiji sam morala naučiti kako se kažu dijelovi tkalačkoga stana na svim slavenskim jezicima, to je struka, ali mi to danas u životu ne triba.
Mnoge bitne stvari prođu ispod radara, zakačimo se za nešto šta je potpuno nebitno, o tome radimo priču. To je jedan i nemar, a i uskogrudnost ljudi koji čak i predaju, prevode, uče dicu u školama.
Ne mora čovik znat neke dijelove broda, ali mi nemoj kazat koloturnik i da se parkiraš - to je nepodnošljivo. Kad kaže to neko ko dođe sa sjevera, pa ne zna - ali me nervira onaj naš. S druge strane ja ne njegujen antagonizam, kad dođen u Zagreb vrlo rado pogledan nekakvu kajkavsku dramu u kazalištu i neman s time problem, ja to razumin i lipo mi je i nasmijen se i duhovito mi je. Neman s tim problem, prilagodin se. Mi smo najviše krivi jer mislimo da kad govorimo svoj jezik govorimo nešto šta je primitivno. Ja sigurno ne govorin ka šta mi je govorila baba, to se danas slabo čuje, ali ne govori se više ni jezikon Augusta Šenoe, i to se prominilo, niti Cervantesa ili Shakespearea. Ali da ćeš mi odricat pravo na jezik - nećeš. To ti ne dan", kaže nam za kraj sugovornica.
