Zadnji je dan siječnja. Kod nas mjesec kad svi prate rukomet, svi su izbornici, treneri, svi znaju sve o rukometu. Nažalost, i ove kao i posljednje dvije godine, nema nas u borbi za medalje. Štoviše, nismo ni blizu.
Čuli smo na TV-u, na raznim portalima, YouTube kanalima puno toga o uzrocima loših rezultata od naših brojnih rukometnih legendi. Nažalost, većinom su to općenite izjave, s figom u džepu. A zašto bi oni bili drukčiji od ostalih ljudi u Hrvatskoj. I mi smo svjesni da nam država ide u krivom smjeru pa biramo istu vlast. Tako i rukometne legende, s dozom opreza, komentiraju stanje u HRS-u i reprezentaciji.
"Male sredine umiru. Zašto?"
Malo toga konkretno čujemo što treba promijeniti, u kojem smjeru krenuti. Dosta njih se nada nekoj funkciji u HRS-u kad-tad ili se jednostavno ne bi htjeli miješati.
A sad konkretno, rukomet i općenito sport u Hrvatskoj je u slobodnom padu. Vjerojatno ga očekuje sudbina košarke. Jedina nekakva svijetla točka je to što je rukomet sport malih sredina pa je Nexe u Našicama našao dom. Neće kao Cedevita valjda odletjeti u neku drugu državu. Male sredine umiru. Zašto? Krenimo od najosnovnijih uvjeta, dvorana? Više ih je u Umagu i Poreču nego u cijeloj Dalmaciji. RK Hrvatski Dragovoljac 70 godina tradicije na betonu. RK Trilj 50 godina, skoro toliko stara i dvorana. RK Vodice preko 50 godina, možda dobiju napokon dvoranu za koju godinu. Trogir - školska dvorana, Sinj jedna dvorana, Zadar jedna dvorana. Da ne nabrajam dalje, mi u Dugopolju smo novi na karti, samo na njoj nema dvorane, barem ne rukometne.
I onda u svakodnevnoj komunikaciji, odnosno međusobnim žalopojkama, samo slušaš kako se ovdje gradi dvorana 3 metra kraća, 2 metra uža. Prevedeno, rukomet barem onaj iti malo ozbiljniji nije dobrodošao. Sve ponovno leži u državi odnosno u savezu koji ne poduzima ništa da se ovaj problem riješi i da se prestane s udarcima ispod pojasa.
Dati ću samo primjer Danske gdje sam, još kao rukometni početnik, imao priliku igrati. Gudme, mjesto od 900 stanovnika. Dođete ispred dvorane i pitate se gdje je? I onda otvorite vrata i uđete u kompleks od 4 dvorane. I zamislite, niti jedna nije dimenzija 33x18 m. To su, inače u nas, standardne dimenzije za sve multifunkcionalne dvorane, inače 40x20m je dimenzija rukometnog terena.
Druga opcija su velike Arene koje su napravljene za rukomet, a rukomet kao sport od njih nikakve koristi uglavnom nema, barem ne u Dalmaciji (Varaždin i Poreč su svoje stavili u funkciju). I ovdje vrijedi ona što južnije to tužnije.
"Gospodo, još malo nećemo imati vrhunskih trenera, pogotovo u ekipnom sportovima"
Grade se mega objekti koji većinom nemaju ulogu u većini godine, ostaju golemi dugovi, nezavršeni projekti čije raspetljavanje traje i traje. Spomenimo samo Spaladium arenu, nećemo zaboraviti niti veliki sportski spomenik u Dugopolju kojega vrlo vjerojatno čeka ista sudbina kao i ostale spomenike u Hrvatskoj. Dobili smo novi Zakon o sportu. Nakon čitanja, osim par izmjena, kojim su vrhunski treneri dobili neka prava sve ostalo je manje više smiješno.
Gospodo, još malo nećemo imati vrhunskih trenera, pogotovo u ekipnom sportovima. Za to su potrebni rezultati, a oni su sve rjeđi. Je li se zakonom riješilo pitanje profesionalnog i amaterskog sporta, jesu li se riješila pitanja honorara za trenere u malim klubovima, pitanje udruga... Odgovor znate, nisu. Iako se u ministarstvu, odnosno Uredu za sport, za vrijeme Janice Kostelić o tome pričalo, na tome je i ostalo. Dok umjetnička društva, kazališta imaju umanjena davanja državi u ugovorima o djelu. Isto imaju i sportski suci, ali sportski treneri i sportaši amateri ne.
O financiranju sporta kroz olakšice poduzetnicima nećemo niti pričati, jer bi onda državni, regionalni, lokalni moćnici izgubili moć odlučivanja što financirati i u kolikoj mjeri.
A sad malo o savezu. O tome kako se biraju članovi UO HRS-a za to vam trebaju Mulder i Scully. Njihovo zanimanje za potrebe klubova, za razvoj malih sredina ostaju na činjenici da njihov klub ostvari nekakav rezultat, dobije nekakav poguranac od sudaca, izbjegnu ili zaobiđu pravila koja za neke vrijede, a za neke ne. Ima u savezu ljudi koji rade svoj posao, nećemo generalizirati, ali sve manje se čuje njihov glas. Nažalost, svakodnevno čujem priče od ljudi koji vode razne selekcije; priče poput ako slušaš što ti se kaže ideš naprijed, ako ne onda će netko drugi doći na tvoje mjesto.
Pa čega vas je strah gospodo, gubitka neke pozicije, par honorara… Zar ste izgubili ono što ste imali kao sportaši, da najuporniji uspijevaju i da na kraju kvaliteta ispliva.
"Hoćemo li uspjeti? Nažalost, opet teško"
Okupljanja mlađih uzrasta, kod cura još nekako i funkcionira premda uglavnom služe da voditelji selekcija, reprezentacija vrbuju mlade igračice u svoje klubove. Kod muških, praćenje napretka kroz regionalna okupljanja u Dalmaciji zapinju kod plaćanja putnih troškova, nedostatka termina u dvoranama za okupljanje i ostalih smiješnih izlika.
I kako onda dalje? Ovo je samo kap u moru problema koji muče ovaj sport. Je li moguć totalni reset? Teško. Možemo li se nadati svjetlijoj budućnosti? Opet teško. Idemo nažalost korak naprijed, natrag dva. Hoćemo li se boriti? Hoćemo. Hoćemo li uspjeti? Nažalost, opet teško.
PS: Budući da se svi javljaju za funkciju izbornika mi u klubu smo odlučili da se kandidiramo. Dosad smo imali primjere dva izbornika u svijetu nogometa (Švedska), ali evo po prvi put nas tri se javljamo za funkciju izbornika; g. Zoran Buzov, g. Vladimir Gnjidić i moja malenkost Tihomir Mustapić.
Naš moto je: "Tri magarca su pametnija nego jedan sluga!!!"