Ovih dana groblja kao da ožive. Čuju se tihi razgovori, šapati, jecaji, ali i pokoji osmijesi. Groblja postaju mjesto susreta, zajedništva i sjećanja.
Ljudi pristižu noseći cvijeće. Svježe ili plastično. Svijeće – crvene i bijele, sve ono što simbolizira sjećanje. Okupljeni oko grobova, svi na svoj način, prisjećaju se svojih voljenih. Blagdan je svih svetih, bake na grobove vode unuke, majke sinove…obitelj i rodbina mole se nad grobom najbližih. Ovih dana, rijetko koji kršćanin će propustiti priliku posjetiti vječna počivališta dragih im osoba.
Zato danas posebno značenje zadobiva paljenje svijeća, kao i drugi obredi i običaji. Znate li što znače različiti brojevi zapaljenih svijeća? Paljenje svijeća odraz je mišljenja da živi na taj način osiguravaju svjetlost i toplinu umrlima, ali i da je život na drugom svijetu odraz života na ovome i zbog toga treba umrlim dušama priskrbiti toplinu koju im daje svijeća te svjetlost kako bi duša pronašla svoj put u mraku.
Jedna označava vjeru u jednoga Boga, dvije u Kristovo božanstvo i čovještvo, a tri u Presveto Trojstvo. Šest pak svijeća označava neprekidnu molitvu Crkve, sedam simbolizira sedam svetih sakramenata.
Nekoć bi netko zapalio voštane svijeće, netko feralice koje bi pripremio kod kuće. Svijeće su se pravile tako da se u čašu ulije pola vode, pola ulja, pa se stavi lumin na plovak od pluta i odozgo se stavi malo lima da ne potone.
Lumin bi tako plivao i gorio dok ima ulja. To su svijeće uljanice, dušice. Te svijeće pale se kad zvona uvečer zazvone, a sutra popodne gasile bi se ili ostavljale da gore dok ulje traje.
Uz paljenje svijeća grobovi se kite cvijećem. U prošlim vremenima, obitelji bi pripremale posebna jela, poput leće ili kruha, koja bi ostavljale na stolovima ili donosile na groblje, simbolizirajući gostoprimstvo i brigu za duše preminulih.
'Prvi Božić'
U Zagori su nekoć, Svi sveti bili su poznati kao „prvi Božić” – vrijeme kada bi se obitelj okupljala, a večera bila bogatija nego inače. U nekim selima Sinja, ispred crkava bi se plesala kola, dok su se crkvena zvona oglašavala cijelu noć. Ovi običaji slavljenja i okupljanja bili su način izražavanja zajedništva i međusobnog poštovanja unutar obitelji i zajednice.
U stara vremena nije se smjelo ni orati ni kopati jer se vjerovalo da mrtvi počivaju u zemlji pa ih se ne smije smetati, kaže te dodaje da se jedino moglo pomagati sirotinji i udovicama. Na Mrtvi dan se, podsjeća, nikad nije pjevalo da se ne bi smetalo mrtvima.
Običaji u Hercegovini
Nekoć je u Hercegovini, naglašava, bila tradicija, koliko je tko imao svojih pokojnih te pokojnih prijatelja i kumova, toliko je puta izlazio vani iz crkve, vraćao se unutra i izmolio pet Oče naša.
Ti obredi, dodaje, zvali su se oprosti. U procesiji se ide na groblje, ali taj običaj izumire, kaže Dragić te dodaje da se u duvanjskom kraju za Svi svete i na Dušni dan vjerovalo da će se onoliko duša izbaviti iz čistilišta koliko puta se posjeti groblje i crkvu. Vjerovalo se da se na Veliki petak i na Mrtvi dan ne smije dijete ostaviti samo, ističe prof.Dragić.
Običaji za blagdan Svih Svetih u Hercegovini i većem dijelu BiH gdje žive Hrvati ne razlikuje se pretjerano od svih ostalih običaja hrvatskog naroda. Nekoliko dana prije blagdana rodbina pokojnika čisti grobove i održava groblja, a na dan blagdana, odnosno 1.studenog obilaze se grobovi, pale svijeće i ostavlja cvijeće.
Budući da veliki broj Hrvata iz BiH živi u inozemstvu (Zapadnoj Europi i Hrvatskoj), blagdan Svih svetih idealna je prilika za dolazak kući, što mnogi prakticiraju, posebno kada je u pitanju produženi vikend kao ove godine. Grobovi se po pravilu obilaze na Svi svete, a ukoliko ima potrebe obilazak se nastavlja i na Dan mrtvih, koji se u Hercegovini naziva Dušni dan.
"Hercegovci imaju lijep običaj ostavljanja svijeća na napuštene tuđe grobove, odnosno ljudima koji nemaju živuću rodbinu, pa su prizori s groblja kada se spusti noć zbog velikog broja svijeća zaista predivni. Valja napomenuti da Hercegovci još uvijek imaju tu sreću da se grobnice rijetko kupuju (osim na većim gradskim grobljima).
Obitelji na manjim grobljima imaju svoje obiteljske grobnice i parcele za nove grobnice, stoga se rijetko gdje plaća održavanje groblja budući da se o grobnicama brinu obitelji i mjesne zajednice. Na većini manjih groblja posljednjih su godina izgrađene mrtvačnice sredstvima koje su skupili mještani koji na tom groblju imaju svoje grobnice", priča nam Maja.
Zanimljiv je i običaj ostavljanja znaka na grobu, posebno u Poljicima. Kako su nekada jedini društveni događaji bili vezani uz svetkovine, mladi su jedino na takav način mogli upoznavati moguće partnere. Na dan Svih svetih bi momak nacrtao križ na grobu osobe iz čije obitelji mu se sviđa djevojka. To je bio znak da će na dan sv. Andrije (30.11.) u tu kuću doći prosci.
Zvona su imala magijsku moć
U narodnome vjerovanju zvona simboliziraju magijsku moć tjeranja demonskih sila. Na Dan mrtvih u Zagvozdu stari je običaj da se ide na Groblje svetoga Križa i da se zvoni za najmilije koji nas gledaju s neba. Svako selo ima točno određen sat kada zvoni, a Prodani bi, primjerice, većinom bili na redu iza ponoći. Zvuk zvona čuo bi se po cijelom Zagvozdu i poticao bi ljude na razmišljanja i molitve.
U Lokvičićima na Mrtvi dan bi cijelu noć za pokojne zvono zvonilo. Skupilo bi se desetak zvonara. Tada se obavezno plaćala misa, odlazilo na groblje, stavljalo cvijeće i poškropilo svetom vodom.
Ipak, Crkva više upućuje na važnost molitve za pokojne, posebno za duše u čistilištu. Naglašavaju važnost nadilaženja 'folklornih' obilazaka grobova, pretjerivanje s cvijećem i svijećama te usmjeravanje na ono duhovno i unutarnje, odnosno molitvu.
„Moja grobnica je lipša od tvoje“
I naša sugovornica, Katarina iz Sinja svjedoči promjeni u običajima Svih svetih. Priča nam kako joj je ovogodišnji odlazak na groblje probudio one najgore i najbolje ljudske osobine i osjećaje.
„Odlasci na groblje su komercijalizirali i pretvorili u ono "vidi moju grobnicu, lipša je od tvoje". Ja sam nadobudno uzela sredstvo za pranje kamena i ribala spomenik i Gospu. Dok sam tako ribala sve se cidilo na grobnicu ispod nas. Na toj grobnici je već bilo cviće i naravno moje kemikalije su se cidile ispod tog cvića s probušenim pitarima (naravno cviće je živo i pitar ima rupe da se voda upija).
Onda sam nakon tog bijesnog čišćenja shvatila da će se naša grobnica sjajiti na uštrb donje grobnice jer je cviće krenilo upijati moje kemikalije. Onda sam bila tužna pa išla pomaknuti to cviće i malo oprat i donju grobnicu da ljudima ne uništim cviće. Nakon toga se opet probudio bijes jer sam bila živčana zašto su oni donili cviće toliko rano da njihova grobnica bude lipša prije nego naša.
Kad sam to sve saprala onda sam vratila to cviće na svoje misto i bila sretna kako to sve lipo izgleda. S groblja sam otišla s osjećajem tuge jer sam proživjela buru emocija, a nisam se ni sitila svoje pokojne babe koja leži pod tom pločom i nije je briga jel' se Gospa na spomeniku sjaji“, iskreno nam je ispričala Kata svoje iskustvo.
Prve zabilježene povijesne tragove blagdana Svih svetih nalazimo u 4. stoljeću, dok je Papa Grgur III. (731. – 741.) premjestio ovaj blagdan na 1. studenoga kako bi se poklopio s drevnim keltskim blagdanom »Samhain« koji je označavao Novu godinu.
Samahain je bio najveći i najznačajniji praznik u keltskom kalendaru. Kelti su vjerovali da na ovaj dan duhovi šeću svijetom živih, jer tada duše onih koji su umrli tijekom godine putuju na drugi svijet. Ljudi su se okupljali i prinosili žrtve mrtvima, u oblika voća, povrća, životinja.. Palile su se i velike vatre, kako bi se putujućim dušama pomoglo u prelasku na drugi svijet i kako bi se lutajuće mrtve odvratilo od opsjedanja živih.
A zašto onda grobove obilazimo na dan Svih svetih?
Prema tradiciji se na taj dan obilazi grobove pokojnika, premda se običaj, zbog toga što je svetkovina Svih svetih u većini zemalja i neradni dan, posjećivanja grobova premjestio i na 1. studenoga. Iako se obilježavanje ovih dana s vremenom promijenilo, njihova suština ostaje ista: sjećanje na preminule i očuvanje veze s onima koji više nisu među nama.
