Za Dalmacija Danas piše mr. spec. Žana Pavlović, prof. psihologije
„Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način.“ Ako ste čitali Anu Karenjinu sigurno se sjećate rečenice kojom počinje roman Lava Tolstoja. Za neku djecu - najopasnije mjesto na svijetu je obitelj, ako u obitelji postoji nasilje. Zlostavljanje i zanemarivanje djece je naša svakodnevica. Dvoje od troje djece u Hrvatskoj u tjedan dana doživljava tjelesno kažnjavanje, a polovina njih posljedično i zlostavljanje.
U vrijeme korone, poruke „Ostanite doma“, online škole, izolacije i lockdowna kako bi pandemija što prije završila, razmišljate li o onima koji se iza zatvorenih vrata ne osjećaju sigurno? Za mnogu djecu, dom ne znači mir i sigurnost, već upravo suprotno. Dom i obitelj za svako dijete nije sigurno mjesto. Takva iskustva već postoje, u Americi i Kini broj slučajeva nasilja u obitelji od početka epidemije gotovo udvostručio. Za zlostavljanje i zanemarivanje djece posebno je rizična socijalna isključenost, do koje može doći uslijed mjera izolacije i karantene, a koja istovremeno može utjecati na smanjen broj i onako malih prijava nasilja. Mnoga istraživanja nalaze dugoročne posljedice ekonomske krize na stopu zlostavljanja djece u obitelji. Prema jednom istraživanju u Americi, više od polovice roditelja izjašnjava se da ih samoizolacija i financijske brige ometaju u brizi za djecu i roditeljstvu, 61% roditelja iznosi da je podizalo ton na svoju djecu barem jednom od kad su nametnute mjere samoizolacije, 1 od 6 roditelja navodi kako je u navedenom periodu udario dijete „po guzi“ ili ošamario, 11% je navedeno učinilo više od jednom.
Kakva je situacija kod nas, u Hrvatskoj? Nasilje u našem društvu postaje normalno i uobičajeno. Sve smo manje osjetljivi i više tolerantni na bilo koje nasilje, tjelesno, verbalno, psihičko, seksualno i ekonomsko. Malo empatije i solidarnosti – to je sve što nam je potrebno da se na ispravan i ljudski način reagiramo kod sumnje na nasilje i zlostavljanje. Prema podacima MUP-a iz 2020.g., broj kaznih djela povrede djetetovih prava je bio 1849, što je 44 posto više u odnosu na prethodnu godinu. Evidentirano je oko desetak tisuća prekršaja prema zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji. Prema podacima istraživanja Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, tijekom djetinjstva fizičko zlostavljanje je doživjelo 16 - 25% djece, isto toliko djece doživljava ono emocionalno, dok je seksualno zlostavljano svako peto dijete.
Što svatko od vas može napraviti da popravi ovu statistiku?
„Udarac ili dva“ prema djetetu ili roditelju se opravdava riječima „Svakom se dešava“, „Svi imaju problema“ „Poleti ruka“. Nasilni heroji nude se kao nacionalni uzori jer cilj opravdava sredstvo. Nasilje postaje sve okrutnije jer nam nedostaje empatije općenito u društvu. Bilo bi suludo reći da možemo spriječiti svaki čin nasilja nad djecom, ali zaštita djece podrazumijeva djelovanje svih nas – odgajatelja u vrtićima, učitelja u školama, trenera u nogometnom klubu, djelatnika socijalne skrbi, zdravstva, sudstva ali i susjeda, rodbine, poznanika. Cijela zajednica mora biti zaštitna mreža za djecu od nasilja.
Jako smo dobri teoretičari, sve nam je u priči. Staviti ploču „Nulta tolerancija na nasilje“ na ulazu u vrtić ili školu, obilježiti Svjetski dan prevencije nasilja nad djecom objavom u medijima, održati edukacije, predavanja i radionice kako prepoznati zanemarivanje, zlostavljanje djece ili neprimjereno postupanje prema djeci, sve je potrebno ali nije dovoljno. Treba reagirati.
Zašto šutimo? Zašto ne prijavljujemo nasilje? Mi smo društvo šutnje i stavljanja problema pod tepih jer što je pod tepihom, nije se ni dogodilo, nema ga. Ako ne okrećemo glavu od njihove patnje i ne zatvaramo oči i uši kad vidimo da nešto nije u redu možemo spriječiti veliki broj slučajeva nasilja. Možemo sačuvati jedan cijeli dječji život.
Izbjegavamo imati posla s policijom, Centrima za socijalnu skrb, biti svjedokom na sudu? Strah nas je prijetnji prijavljenih roditelja? I bez prijave nasilja imamo puno posla i dokumentacije o djeci? Nemamo povjerenja u sustav kažnjavanja, kazne su preblage a sudski postupci traju godinama? I što, ako sam u krivu i moja sumnja je neopravdana? A što ako je opravdana? Mogla bi spasiti život djetetu. To je najmanje što mogu napraviti u slučaju sumnje na bilo koji oblik nasilja. Pokazati jasan stav – da nasilje nad bilo kim, nije prihvatljivo. Svako od nas, svaki vrtić i škola može prepoznati djecu s modricama i djecu s crvenilom od remena po rukama. U odnosu na stvarni broj slučajeva u Hrvatskoj još uvijek je mali broj prijava sumnji na bilo koji oblik zlostavljanja i zanemarivanja. Svaki stručnjak koji radi s djecom zakonom je obavezan, prijaviti svaku opravdanu sumnju da postoji zlostavljanje i zanemarivanje djeteta. Ipak malo je onih koji će to zbilja napraviti i reagirati. Malo je onih koji će biti profesionalno odgovorni, pokazati građansku hrabrost i prijaviti sumnju na zanemarivanje i zlostavljanje. Jednom djetetu potrebna je samo jedna osoba koja će reagirati. Jedna dvogodišnja djevojčica nije je imala.
Jesmo li društvo koje ne može zaštititi dvogodišnju djevojčicu?
Jako volim svog psa, što god mislili o tome, moj pas je dio moje obitelji. Da udarim svog psa, sigurna sam da bi netko reagirao i prijavio me Udruzi za zaštitu životinja. U slučaju da udarim dijete, većina ne bi reagirala. U našoj kulturi još uvijek postoji razmišljanje „moje dijete, moja svojina i mogu s njim što hoću pa i udariti ga.“ Nažalost, dijete može biti ugroženo od onih koji bi mu trebali pružiti najveću sigurnost i zaštitu.
Htjeli to priznati ili ne, svi mi koji vidimo a ne vidimo, čujemo plač a pojačamo TV, svi koji ne reagiramo i okrećemo glavu od nasilja, opravdavamo ga krizom, neimaštinom, teškim karakterom ili prebacivanjem odgovornosti, svi smo sudionici u nasilju.
Ovu kolumnu pišem u vrijeme Uskrsa, najvećeg kršćanskog blagdana koji slavi život, vjeru i nadu, blagdan koji donosi mir i radost. Neka nas Uskrs potakne na spoznaju unutar svakog od nas „Možemo li biti bolji? Možemo ali nitko neće prvi… Ja ću“.
U mislima s djevojčicom koja se bori za život.
