U Arheološkom muzeju u Splitu otvorena je izložba „Otoci i sveci. Samostani i svetišta na istočnoj jadranskoj obali od sv. Jeronima do Grgura VII.“, ključni rezultat međunarodnog projekta MONACORALE. Izložba, koja traje do 6. lipnja 2025., prikazuje crkvenu povijest istočne jadranske obale od 4. do 12. stoljeća kroz arheološke nalaze, umjetničke predmete i rukopise, naglašavajući razvoj umjetnosti, arhitekture i skulpture povezanih sa samostanima i crkvenim sklopovima.
Ovaj kulturni događaj rezultat je suradnje osam hrvatskih i francuskih institucija, a doživljaj posjetitelja dodatno je obogaćen minimalističkim svjetlosnim efektima, mirisom tamjana i glazbenom podlogom inspiriranom gregorijanskim koralima. Izložba, predstavljena na hrvatskom, engleskom i francuskom jeziku, omogućava publici da otkrije manje poznate aspekte povijesti jadranskih otoka i duhovnog naslijeđa ovog područja.
Na svečanom otvorenju prisustvovali su brojni ugledni govornici, uključujući ravnatelja Arheološkog muzeja Antu Jurčevića, koji je istaknuo važnost suradnje i značaj izložbe u prikazu povijesnih i kulturnih veza Mediterana. Posebno je naglašena uloga stručnjaka poput francuske arheologinje Pascale Chevalier i istraživača Morane Čaušević–Bully te Sébastiena Bullyja, čiji doprinos omogućava dublje razumijevanje naslijeđa jadranske obale.
Rezultat međunarodne suradnje
U razgovoru za Dalmaciju Danas, arheologinja Morana Čaušević–Bully detaljno je objasnila novitete i značaj izložbe „Otoci i sveci“ koja se održava u sklopu dugogodišnjeg francusko-hrvatskog projekta MONACORALE. U razgovoru s novinarkom, istaknula je sljedeće:
„Ova izložba rezultat je višegodišnjeg rada našeg tima, u sklopu programa MONACORALE, koji okuplja stručnjake iz brojnih institucija iz Francuske i Hrvatske, uključujući Muzej hrvatskih arheoloških spomenika (na čelu s Nikolinom Urodom) te Arheološki muzej u Splitu. Ono što smo publici ovim putem prikazali su manje poznati aspekti povijesti hrvatske jadranske obale i otoka, osobito razdoblje od 4. do 11. stoljeća. Iako je opće poznato da je obala vrlo rano kristijanizirana, malo tko zna na koji su način i kroz koje su crkvene sklopove – kojih ih je preko 150 – ta transformacija ostvarena. Također, važno je istaknuti ulogu prvih monaških zajednica koje su se pojavile na našim otocima, paralele s pojavom monaštva u Galiji, današnjoj Francuskoj i šire u Mediteranu. Time se izložba upisuje u globalnu priču o ranom razvoju mediteranskog prostora,“ naglasila je Čaušević–Bully.
Na pitanje o ulozi stranih stručnjaka, arheologinja je odgovorila:
„Francuske institucije surađuju s Arheološkim muzejem u Splitu već dugo. Osobno, rođena sam na Krku, studirala u Zagrebu, a danas radim kao profesorica u Francuskoj, što dodatno povezuje naše institucije kroz programe koji se vode već više od 20 godina. U sklopu MONACORALE-a uspjeli smo ostvariti suradnju s više partnera diljem Hrvatske – od Istre do Dubrovnika – te s partnerima poput Francuske škole u Rimu.“
Komentirala je broj eksponata i buduću putu izložbe.
„Fizički imamo oko 40 eksponata, no oni su pažljivo kontekstualizirani, odnosno svaki eksponat postavljen je u širi povijesni i arheološki okvir koji podržava priču koju želimo ispričati. Nakon što izložba prođe u Splitu, planiramo njezin nastup u Arheološkom muzeju u Zagrebu, Muzeju u Puli, možda u Osijeku, a sljedeće godine će otići i u Francusku školu u Rimu.“
Pojasnila je pitanje povijesne slojevitosti hrvatske obale u razdoblju koje izložba obuhvaća.
„Povijest hrvatskog područja nije samo priča o Hrvatima, već o samom području koje je, još prije dolaska Hrvata, bilo oblikovano složenim povijesnim zbivanjima. Izložba prikazuje pretvorbu antičkog svijeta u ranosrednjovjekovni, u kojoj su imali značajnu ulogu Bizant i, u određenim trenucima, Karolinška vlast, osobito u Istri. Na otocima je Bizantski utjecaj bio još izraženiji.“
Pascale Chevalier: Izložba „Otoci i sveci“ kao simbol globalne kulturne suradnje
Arheologinja Pascale Chevalier, koja je doktorirala na temi Rimske i antičke Dalmacije, podijelila je svoje dojmove o izložbi „Otoci i sveci“ i njenom značaju za francusko-hrvatsku, a i talijansku suradnju.
„Ja sam iz Sveučilišta Clermont u Francuskoj, a živjela sam u Splitu deset godina – to se čuje u mom govoru. Dok sam doktorirala o Rimskoj, odnosno antičkoj Dalmaciji, radila sam na suradnji između Francuske i Hrvatske još od 1983. godine. Izdali smo brojne knjige, radila sam i za muzeje, prevodila i sudjelovala na postdoktorskoj stipendiji do 1996. godine. Čak sam bila aktivna i tijekom rata. Zbog toga mi je izuzetno važno da se ova izložba održi upravo ovdje, u muzeju koji mi je drag, a Split mi je posebno drag jer tu imam svoju drugu familiju.
Naš projekt je istovremeno i francusko-hrvatski, a s elementima talijanske suradnje, jer imamo kolege s obje strane Jadrana. Radili smo na ovome godinama – ne samo pet godina, nego i desetak godina prije toga, istražujući samostane i crkvene komplekse uz obalu i na otocima.“
Što je posebno kod ovog projekta?
„Možda je to način na koji smo osmišljavali izložbu – ona ima nešto posebno, poput onih ‘mirakula’ koje se povezuju s nekim starim pločama iz Gibonija. Upravo ta posebnost čini izložbu jedinstvenom i važnom.“
Je li zaista prvi put da je Hrvatska na ovakav način stavljena na kulturnu kartu Europe?
„Da, definitivno. To je novost. Dok je mnogo toga već objavljeno na hrvatskom, ljudi u zapadnoj Europi često ne znaju hrvatski i stoga ne mogu čitati ono što je objavljeno. Na ovaj način otkrivamo nove informacije i proširujemo horizont – to je nešto što prije nije bilo poznato.“
U to vrijeme, Jadran je bio dio Mediterana, onakve cjelovitosti koju bi Grci nazvali ‘koinonia’. Dakle, iako se spominje Francuska, ovdje nema ni direktnog materijalnog utjecaja onoga što danas nazivamo Francuskom. Jadran je uvijek bio jednako važan kao Egipat, Izrael, Libanon, Jordan ili Grčka. Ovo otkriće daje novi značaj ranim samostanima, a Jadran postaje središnja tema daljnjih istraživanja.
Ravnatelj Arheološkog muzeja o jedinstvenosti izložbe
Ravnatelj Arheološkog muzeja u Splitu Ante Jurčević komentirao nam je značaj i novitete izložbe.
„Izložba je pripremljena tako da je zanimljiva i stručnjacima i laicima. Primjerice, kada se uzme u obzir činjenica da su Marjan i Čiovo u srednjem vijeku bili žarište pustinjaštva – danas to malo tko zna. Sveti Jeronim, čiji je pustinjački stan na Marjanu jedno od najupečatljivijih središta, predstavlja samo jedan od primjera. Uz njega, imamo Gospu od Prizidnice, te Triljski franjevački samostan smješten u pećini u kojoj su živjeli pustinjaci. Radi se o tradiciji koja je gotovo zaboravljena, a koja se proteže na cijelu hrvatsku jadransku obalu. Još u 4. stoljeću, Sveti Jeronim spominje pustinjačke otoke – mjesta na kojima su nastanjeni pustinjaci. Ova snažna i sveprisutna tradicija očituje se kroz male otočiće na kojima se, primjerice, nalaze slike Arkanđela. On je bio simboličko središte, poput malog samostana, mjesto gdje su brodovi stajali i gdje su putnici mogli osjetiti duhovnu dimenziju.
Ova priča usko je povezana s istočnojadranskim pomorskim putevima, a njeni korijeni sežu još u kasnu antiku – 5., 6. i 7. stoljeće, kada su započela hodočašća prema Svetoj zemlji. S druge strane, primjerice, u Egiptu postoji svetište Menasa, gdje su hodočasnici uzimali ampulice za vodu loja, koje su potom donosili u svoje zemlje. U Saloni smo pronašli takve ampulice – jedna je trenutno izložena u muzeju.
Velika je to tradicija koja je, prije svega, obuhvaćala talijansku i francusku obalu, odnosno zapadni dio Mediterana. Drago nam je da su autori izložbe, kroz suradnju hrvatskih, francuskih, a donekle i talijanskih stručnjaka, uspjeli ispričati dio naše priče. Dok je mapa sakralnih veza nekada bila prazna, danas otkrivamo fantastične artefakte koji svjedoče o dugotrajnim vezama duž istočne jadranske obale. Iako su materijalni nalazi oskudni – primjerice, u pećini ispod Triljskog samostana na Čiovu pronađeno je samo nekoliko križeva urezanih u litice – oni pričaju snažnu povijesnu i duhovnu priču o pustinjacima i monaškom životu koji je obilježio to područje.“
Katić: Ovo je ogroman rad, obuhvaća preko 200 lokaliteta
U razgovoru s Miroslavom Katićem, ravnateljem Muzeja Hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, kaže nam da je izložba rezultat projekta koji se bavi proučavanjem samostana na istočnoj jadranskoj obali – od Elafita do Kvarnera – obuhvaća preko 200 lokaliteta analiziranih kroz arhivsku građu i arheološka istraživanja. Izložba donosi presjek rezultata ovog dugogodišnjeg rada, čime se značajno doprinosi boljem poznavanju kulturne baštine razdoblja ranog srednjeg vijeka i kasne antike, područja koje je široj javnosti do sada bilo nepoznato.
„Naš je doprinos u ovom projektu višestruk – kao suradnici i suorganizatori posudili smo građu koja se nalazi u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika, Arheološkom muzeju u Splitu, Dubrovačkim muzejima i drugim institucijama diljem Hrvatske. Osim toga, sudjelovali smo u organizaciji samog događaja,“ kaže Katić. „Ovaj ogroman rad, koji obuhvaća preko 200 lokaliteta, rezultat je zajedničkog truda kustosa, autora izložbe i suradnika na znanstvenom projektu, a doprinos je neprocjenjiv za poznavanje naše kulturne baštine.“
Na pitanje koliko je trajalo istraživanje, Katić pojašnjava:
„Projekt je započeo 2020. godine. Radi se o lokalitetima koji su već bili poznati, ali smo kod nekih otkrili i nove dokaze koji s velikom sigurnošću ukazuju na njihovu samostansku prirodu. Izložba, kao konačni proizvod našeg rada, realizirana je tijekom protekle godine u suradnji s Arheološkim muzejom u Splitu i Muzejem hrvatskih arheoloških spomenika, kao i s institucijama iz Francuske.“
Katić ističe da su, unatoč dugogodišnjem istraživanju, iznenađenja i dalje česta:
„Čak i kod starog materijala ponekad se uspostave veze za koje nismo ranije znali – primjerice, natpis pronađen u Podgrađu Poljičkom sadrži stihove identične onima iz refektorija, što se pojavljuje u blagovaonicama samostana, poput onoga sv. Augustina u Hiponu. To je samo jedna od zanimljivosti.“
Zanimalo nas je, koji eksponat na izložbi je najvrijedniji.
„Teško je odabrati, baš kao što je teško izabrati najdraže dijete. Među brojnim vrijednim eksponatima, izdvojila bih ampulu sv. Menasa, koja je došla čak iz sjeverne Afrike, te medaljončić s prikazom Simeona (ili Šimuna) Stilita – jeremita koji je živio na stupu čak 20 godina. Takvi predmeti, nekada korišteni kao sveta vodica, imali su moć iscjeljivanja i utjehe, a predstavljaju rijetke nalaze u zapadnoj Europi.“
Kroz suradnju dvaju splitskih arheoloških muzeja, projekt „Otoci i sveci“ pokazuje koliko je važno povezati fragmentirane dijelove kulturne baštine te ih približiti široj javnosti. “Ovo je ogroman doprinos našem razumijevanju ranosrednjovjekovne i kasnoantičke povijesti jadranske obale,“ zaključio je Miroslav Katić.
