Lijepo je proljetno vrijeme. Naša Luce želi na brzinu ručati jer se dogovorila s prijateljicom da odu na Žnjan na kavu i u šetnju, kad zazvoni mobitel. Pogleda tko zove i kad je vidjela da je kći, u prvi tren nije se htjela javiti. Poznaje ona svoje dijete, jer kad je zove u ovu uru, znači da se treba nekome izjadati. Trenutno nije spremna da bude koš za nečije životne otpatke.
Ali majka je majka…
– Reci, zlato, što se dogodilo? – brzo je upita da što prije može otići u šetnju.
– Što ti to sad znači?– kći joj ljutito odbrusi.
– Pa lipo sam te pitala. Znaš da se uvik brinem za tebe, lipa moja curo – pokušava Luce smiriti situaciju, jer po glasu joj se osjeća da nije baš lepršave volje.
– Slušaj, ona Borisova mater me ne podnosi i sve će napravit da se nas dvoje rastavimo.
E sad se Luce trebala koncentrirati da može smiriti svoju zbrčkanu kćer. Uvijek je bila u nekom svojem čudnom svijetu. Dolazila bi kasno doma ili uopće ne bi dolazila. Sreća, malo se smirila kad se udala, ali još uvijek ima nereda u tragovima.
– Reci materi svojoj koju je glupost sad vištica napravila? – predzadnju je riječ rekla da je smiri.
– Užas! Boris je bija na službenom putu i nazovem ja, kako si ti dobro rekla, višticu. Kažem kako bi skuvala nešto što Boris posebno voli da ga iznenadim. Ona mi kaže da lešam jezik, posli ga ogulim i napravim toć.
Kad je Luce čula što je delikatesa njezina zeta, odmah je vidjela kravu ispred sebe kako joj plazi svoj veliki jezik. I taj jezik on voli? Sad je shvatila zašto se oženio njezinom kćeri – pa zato što je luđi od nje!
– Ne shvaćam što je tu problem? – upita je Luce, još uvijek smirena.
– Ti ništa ne shvaćaš?
Sigurno bi dobila nešto u glavu da joj je blizu.
– Zlato moje, polako mi objasni – shvaća Luce da će kavu piti doma.
– Jednostavno! Ja skuvam juhu od jezika, procidim juhu, zakuvam sitnu manistru, a jezik ogulim, nakidam na fete i napravim toć.
– Čekaj malo, ti si skuvala juhu? – počela se tako smijati da je imala sreću što ih dijeli par kilometara, jer bi dobila u glavu ono nešto.
– Što je bilo dalje? – sad se Luce već zainteresirala za daljnje zanimljive kulinarske trenutke svoje kćeri.
– Šta me pitaš kad već znaš? – u glasu se osjetila nelagoda.
– Kako mogu znati? Reci majci svojoj, znaš da sam uvijek tu za tebe – pokušala ju je smiriti da dobije opis osobe dok jede „jezikovu juhu“. Čak je odložila pribor za jelo, odgurnula tanjur, udobno se smjestila i potpuno zaboravila na sunčani Žnjan.
– Meni je to izgledalo tako crno i užasno da sam pofrigala dva jaja da budem sita prije nego što on dođe. Lipo sam servirala stol za dvi osobe, da me ne pila di je meni pijat. Prvo sam stavila teću s juhom i izvadila mu ka prava žena – sad se već osjećao ponos, iako Luce nije znala zbog čega je ponosna na tu gestu. On ima obje ruke, može i sam izvaditi, ali ona je zaljubljena i…
– Ja sam sjela nasuprot njemu, htjela sam uživati gledajući njega kako uživa.
„Ona stvarno nije moja kćer“, pomisli Luce, ali ne komentira, samo čeka.
– Kada poslije treće žlice on odgurne pijat i tužnim mi glasom reče: „Jubavi, ja ovo stvarno ne mogu jesti!“ Majko, samo što nisam propala u zemlju! – odjednom je počela plakati i histerizirati.
– Lipoto moja, ali zašto si mu skuvala juhu?
– Pa rekla mi je svekrva.
– Ona je rekla lešati, a ne skuvati juhu.
– Koja je razlika? – kroz plač upita mlada domaćica.
– Velika! Juha se jede, a voda od lešade se baci.
Luce je s druge strane žice kroz tihi plač čula već i vriske, ali nije bila spremna reagirati jer je pred sobom samo vidjela sliku muškarca kako jede bljutavu crnu tekućinu. Tako joj se smijala da je pomislila da će je Bog kazniti jer je njezino dijete tužno i nesretno, a ona ne reagira na to. Ipak, „jezikova juha“ zanimljivija je i od majčine nježnosti.
Na kraju je zaključila: jadan čovjek, tek se oženio, a već je pojeo „jezikovu juhu“.
I sreća njezina što je to njezina kći, a ne njezina nevjesta. Satrala bi je da njezinom malom skuha „jezikovu juhu“.
