O ranoj intervenciji i o svim teškoćama s kojima se djeca i roditelji bore govorilo se sinoć na okruglom stolu Poliklinike Doctus u Hotelu Park. Na okruglom stolu govorile su stručne osobe koje imaju godine iskustva rada s djecom, a ovo okupljanje bila je prigoda da se proslavi šesti rođendan poliklinike - jedine privatne zdravstvene poliklinike registrirane u Ministarstvu zdravstva. S radom je počela prije šest godina i sa svega dvoje zaposlenih, no kako su potrebe u gradu Splitu, ali i cijelom području od Zadra do juga zemlje koje poliklinika zapravo pokriva, rasle – tako je i njihov tim dobivao nove članove. Danas su u novom, većem prostoru, a broje 16 zaposlenih (ako ubrojimo i vanjske suradnike onda ih je ukupno 23).
Na okruglom stolu sudjelovali su Viviana Bojić, prof. logoped, Nataša Čičin-Šain, mag. edukacijski rehabilitator, Anđela Kovačević, dr. specijalist dječje psihijatrije, Dragan Lisica, prof. logoped, Marija Magdalena Matković, mag. logoped, Olja Marasović Podlipec, mag. socijalni pedagog, Katarina Marinović, prof. psiholog, Ivana Šegvić, dr. specijalist fizijatar, a sve je moderirala Ivana Šilović.
Kao što smo već spomenuli, rana intervencija izuzetno je važna.
„Dijete uglavnom bude nama upućeno od strane pedijatra, ali i roditelj nekad prvi primijeti neke teškoće pa dođe na svoj zahtjev. Voditelj tima rane intervencije upravo je specijalist fizikalne medicine i mi smo ti koji od rane dobi, od bebe – prateći motorički razvoj – uočavamo određene poteškoće. Ako uočimo i druge poteškoće poput govornih, emocionalnih, senzornih, teškoća spavanja, hranjenja – uključujemo cijelim tim rane intervencije. U tim uključujemo logopede, defektologe, psihologe, senzorne terapeute, fizioterapeute. Naravno da su i roditelji jako važan dio tima. Nisu educirani kao stručnjaci, ali su jako važan dio tima“, kazala je dr. Šegvić.
„Postoje neke zakonitosti koje dijete treba dosegnuti da bi otvorilo vrata jeziku i govoru. Ponajprije mora komunikacijski izrasti, svladati temelje komunikacijskog razvoja. Njegovi mama i tata su mu prvi sugovornici“, kaže prof. Lisica.
Kada je pravi trenutak da se roditelji obrate logopedu?
„Ja volim reći da nikad nije prerano za posjet logopedu, može jedino biti prekasno. U bilo kojem trenutku roditelj može, ako primijeti da nešto nije u redu, zatražiti logopedsku dijagnostiku. Ništa se neće dogoditi, logoped će reći roditelju – sve je redu ili nije u redu, treba mu pomoć, dat će mu upute“, kazala je prof. Bojić te dodala da govorno-jezičnu teškoću kvalitetno može uočiti jedino logoped.
Dijete se logopedu može odvesti i prije prve godine života.
„Ne treba čekati dugo. Roditelju je jako bitno što se događa s govorom i riječima, a taj komunikacijski razvoj se često previdi. Misli se da riječi možemo čupati, a one slijede neku zakonitost, osobito zakonitost urednog komunikacijskog razvoja“, pojašnjava prof. Lisica.
Prof. Bojić je dala i odgovor na pitanje koje muči sve roditelje predškolaca – treba li dijete znati čitati i pisati prije polaska u školu?
„Totalno je nebitno zna li dijete čitati i pisati kad krene u školu. Najbitnije, da bi ono naučilo čitati i pisati bez teškoća kad krene u školu, je to da ima razvijene sazrele predintelektualne funkcije koje čine funkcionalni temelj usvajanja vještina čitanja i pisanja. Ukoliko su te funkcije zrele, onda ga može naučiti čitati i pisati mama, baka, učiteljica i bilo tko, ali ako to tako nije – onda ćemo se uzalud truditi doma, uzalud će se truditi učiteljica, i onda su velike frustracije. Velik je problem u tome što nema svaka škola logopeda i ne primjećuje se da su te funkcije nezrele“, kaže prof. Bojić.
Nataša Čičin-Šain pojasnila je što je ADOS. Riječ je relativno novoj dijagnostici koja se razvila unazad 10-15 godina koja puno bolje detektira pojavu pervazivnih poremećaja odnosno autističnog spektra.
„Djeca se danas odgajaju na drugačiji način, puno su izložena ekranima, a to kod male djece stvara kompletnu patologiju koja je u podudarnosti s elementima autizma, ali ne znači da je to autizam. Međutim, tom detekcijom ADOS-a možemo utvrditi radi li se o ekranizmu kao takvome ili se radi o pervazivnim poremećajima“, pojašnjava Čičin-Šain. Kaže i da se roditelji jako zabrinu ako dijete ne zna samostalno sjesti ili prohodati, ali ukoliko dijete još uvijek ne govori – misle da će krenuti s vremenom.
A zašto su ekrani danas velik problem? Neprestano djeci nešto daju, a ne traže ništa zauzvrat i tako „začepe“ združenu pažnju koja bi se trebala razviti. Tako dijete ostane „zakočeno“ u svom svijetu. Takva djeca često imaju simptome slične autizmu. ADOS može detektirati da se radi o ekranizmu, a na roditeljima je zatim da se djecu – makne od ekrana. Ta djeca ukoliko se uključe u adekvatnu terapiju jako brzo napreduju.
Posjet psihologu ili psihijatru
Dr. Šegvić potvrdila je da se djeca od ekrana – ne odvajaju. To zatim utječe na njihov cjelokupan rast i razvoj, a dr. Kovačević kaže da se sve više djece počinje javljati – psihijatru.
„Nekad uključivanje psihijatra bude prekasno, a roditelji se nažalost jave tek kada im treba pisana dijagnoza ili kada dijete dođe do faze samoozljeđivanja pa je potrebno uvesti farmakoterapiju. U zadnje vrijeme i djeca od 2-3 godine dolaze kod psihijatra, a najmanje dijete koje smo imali je dijete od dvije godine. U toj dobi dolaze djeca zbog pervazivnog poremećaja, zatim nam dolaze školska djeca od 1. do 4. razreda, uglavnom zbog ADHD-a, a ono što nam je najčešće u ambulanti i kreće od 5. i 6. razreda su depresivni poremećaji, anksiozni poremećaji, samoozljeđivanja, suicidalnost. Sve se više spušta dob, a ono što je zabrinjavajuće je da se spušta dob i kod poremećaja prehrane. Sad vidimo anoreksiju kod djece od 9 godina. Nekad su se depresija, suicidalnost i anoreksija vezali s adolescentskom dobi, sada se to spušta na 4. i 5. razred“, kaže psihijatrica.
Posjet psihologu ili psihijatru često je tabu tema, no i tu se stvari pomiču s mjesta. Psihologica Marinović kaže da je traženje pomoći psihologa manji problem djeci, negoli je to roditeljima. Često djeca sama iniciraju posjet nekome s kim mogu razgovarati.
„Dijete treba uputiti psihijatru onda kada je ugroženo njegovo svakodnevno funkcioniranje – kada odbija ići u školu, odbija druženje. Tada roditelji moraju znati da možda nije dovoljno psihološko savjetovanje, ukoliko se s njim probalo“, kaže Marinović.
Vladavina djece
Svjesni smo činjenice da se danas živo puno drugačije negoli je to bilo prije 20-30 godina.
„Nedavno sam pročitala, jedan kolega je rekao – danas nije ni matrijarhat, ni patrijarhat nego je vladavina djece. Vladavina djece koji sami sebe ne mogu odgajati, jer da mogu bili bi odrasli. Mislim da su ljudi zbunjeni, naše se društvo promijenilo. Puno stvari je otišlo na bolje. Ono staro više ne valja, ali ljudi nisu dobili upute kako bi trebalo biti. Tako da danas djeca vladaju i to nikako nije dobro. Roditelji su silno prestrašeni i nekako od pustih pravaca, savjetovanja, jako su prestrašeni da nešto krivo ne naprave, a nisu im dani alati da usmjeravaju dijete. Zdrav razvoj djeteta nužno uključuje frustraciju. Osim što ga moramo nosit, volit i pazit, moramo mu umjereno unositi i frustracije kako bi ga osvojili od sebe i pretvorili ga u odvojenu ličnost da živi dalje i da se osamostali. Ljudi su zbunjeni i što god naprave, čini im se da je krivo“, kaže Olja Marasović Podlipec.
Ono što je zanimljivo u današnje vrijeme jest činjenica da mnogo djece odlično u ranoj dobi govori engleski jezik, a nisu savladali ni hrvatski, odnosno često hrvatski „zapinje“ dok engleski govore bez greške. Važno je osvijestiti roditelje da dijete prvo mora znati svoj materinji jezik da bi ga se moglo upisati na neki drugi jezik.
„Nije prirodno, ako smo u funkcionalnoj obitelji gdje se govori hrvatski jezik, da dijete prvo progovori engleski. Sama činjenica da govore engleski, govori nam – da su previše izložena ekranima. Kada se dijete u ranoj dobi pojavi s engleskim vokabularom, to nam govori o teškoćama razvoja govora ili o pervazivnim poremećajima. Pojava engleskih riječi u djece često može biti znak da nešto drugo ne štima“, pojašnjava Čičin-Šain.
Je li dobro kad je dijete previše utišano ili preagresivno?
„Ako primijetite promjenu u ponašanju koje traje duži period, to je znak za alarm“, kaže Kovačević te naglašava da treba pratiti promjenu. Naravno da ne treba dijete nakon pet dana lošeg raspoloženja voditi psihologu ili psihijatru, ali ako ta promjena traje duže vrijeme – nekoliko tjedana ili mjeseci – vrijeme je za potražiti pomoć stručnjaka.
„Na djecu koja su mirna, tiho sjede, šute, ne traže za pomoć – moramo obratiti pažnju. Možda imaju puno većih problema i na njih moramo biti osjetljivi“, kaže Marasović Podlipec.
Problema ima more, no nije sve tako crno, složili su se svi prisutni.
„Nitko nije kriv, no svi nosimo veliku krivnju. Svi smo mi na istoj strani. Svi mi želimo da to dijete koje dođe k nama, da ga podupremo, da se uspješno rehabilitira – da ga pozdravimo i primimo drugo dijete“, kaže prof. Bojić.
Šokantan je podatak da se mnogo djece samoozljeđuje, kao i da razmišljaju o suicidu.
„2017. godine prosjek je bio da jedno od devet djece ima mentalne poteškoće, 2022. je omjer jedan prema šest. Nesuicidalno ozljeđivanje je jako sklizak teren. Kako razlučiti u kojoj mjeri će to dijete malo jače potegnut skalpel i prekinut si žilu, odnosno kolika će razina frustracije biti kad to radi, a kad će to raditi samo u namjeri da si olakša bol. Većina njih kaže da to krenu raditi da si olakšaju psihičku bol – da osjete fizičku bol, da bi zanemarili psihičku. U razgovoru s njima, nekad ni sami ne znaju odgovor zašto rade i često je to alarm za nas. Jako je teško nekada razlučiti“, kaže dr. Kovačević.
Ono što je važno naglasiti kada je autizam u pitanju jest da – to nije bolest. To je stanje i ne može se izliječiti. Još uvijek se ne zna koji je uzrok, no Čičin-Šain kaže da najnovija istraživanja govore o genetskoj podlozi.
„Nema čarobnog štapića, svakom djetetu treba dati individualan pristup. Treba se prilagoditi njegovim mogućnostima i razviti sve što se razviti da. Oni uče socijalne vještine kojima nisu prirodno skloni. Može se mnogo postići. Ja sam u svojoj praksi imala djecu s lošom kliničkom slikom, ali uz adekvatnu vježbu i podršku roditelja koja je apsolutno važna – takva djeca su se znala potpuno integrirati u sustav“, kaže Čičin-Šain.
Prisutni su imali priliku saznati i što je neurofeedback, s čim ih je upoznala psihologinja Marinović. To je zapravo trening mozga i može pomoći kod anksioznosti, depresivnost, ADHD-a,… Veliki plus ovog „treninga“ mozga je da on zapravo nema nuspojave. Može se dogoditi da on nekome ne pomogne, ali neće mu ni odmoći.
Ne smije se posustati
Važno je roditeljima naglasiti da djeci koja idu kod logopeda jednom ili dvaput tjedno to nije dovoljno – s njima se treba raditi i kod kuće. S druge strane, roditelj ne smije postati terapeut, a prestati biti roditelj.
„Iznimno je važna suradnja roditelja i terapeuta, djetetu ništa ne znači 45 minuta kod nas, ako roditelj ništa kod kuće neće raditi. Ali, jako je važno naglasiti da se roditelj ne pretvori u terapeuta. Roditelj je prije svega roditelj. Od te želje da pomogne djetetu, on se jako crpi i koristi svaku sekundu u danu da potiče svoje dijete, ali se dogodi da se – roditelj gasi. Važno je da roditelj ostane roditelj i da dopustu svome djetetu da ostane dijete“, kazala je logopedinja Matković, a prof. Bojić je naglasila da su logopedske terapije dugotrajne te da se ne smije posustati.
„Nemojte posustati, imajte vjere. I u terapeuta i u svoje dijete, i u sebe. Neka samo kontinuirano dovode dijete, to su mali pomaci, mali koraci koji će na kraju donijeti veliki rezultat. Ne posustajte nikad, i kad vam se čini da je sve propalo – nije propalo“, kazala je Viviana Bojić, dok je Nataša Čičin-Šain poručila roditeljima – da ne smiju zaboraviti na sebe.
„Kad vidite nekoga kako nakon nekoliko hospitalizacija i terapija tijekom srednje škole, upisuje fakultet i ne treba mu terapija da bi funkcionirao – to je ono što nas najviše veseli i daje volju za naprijed. Ono što se radi na polju mentalnog zdravlja nažalost zahtijeva puno vremena, a roditelji to često ne mogu prihvatiti“, pojašnjava dr. Kovačević.
„Treba vremena. Sva ta djeca su i naša djeca i jako nas veseli kad vidimo da su dobro jer mi smo bili jedan kamenčić u tome“, kaže Marasović Podlipec.
Priliku za pitanja imali su i posjetitelji ovog okruglog stola, a za sve one koji nisu bili, a smatraju da im treba pomoć logopeda – sve informacije, kao i adrese logopeda u Splitsko-dalmatinskoj županiji, mogu pronaći u Logopedskom vodiču Splitsko-dalmatinske županije koji je tiskan u 400 primjeraka. Ukoliko ga ne mogu pronaći kod svojih pedijatara, mogu ga prolistati online.
