Protekla dva tjedna u Hrvatskoj se provodio cirkularni štrajk u osnovnim i srednjim školama te na fakultetima. Tri hrvatska sindikata odlučila su na taj način tražiti od Vlade povećanje plaća, a štrajku se odazvao velik broj ljudi. Razlika između ovog štrajka i onoga prije nekoliko godina jest činjenica da se sada štrajkalo po regijama.
Upravo zbog štrajka su neki roditelji bili u problemu – gdje s djecom ukoliko ne bude nastave ili ona bude skraćena? Najviše je to brinulo roditelje onih najmlađih, prvašića koji možda nisu navikli biti sami kod kuće. Zbog toga su neki morali posegnuti za drastičnim rješenjima – uzeti slobodne dane da bi mogli biti s djecom.
No, što kaže zakon? Kada djeca smiju ostati sama kod kuće?
Članak 93. Obiteljskog zakona odgovara na to pitanje. Evo što sve piše u njemu:
(1) Roditelji su dužni i odgovorni skrbiti se o zdravlju djeteta te mu omogućiti korištenje mjera za očuvanje te unaprjeđenje zdravlja i ozdravljenje u slučaju bolesti, sukladno propisima kojima se uređuje zdravstvo i zahtjevima medicinske znanosti.
(2) Roditelji su dužni i odgovorni čuvati i njegovati dijete te se skrbiti o njegovim potrebama.
(3) Roditelji su dužni štititi dijete od ponižavajućih postupaka i tjelesnoga kažnjavanja drugih osoba.
(4) Roditelji ne smiju dijete predškolske dobi ostaviti bez nadzora osobe starije od šesnaest godina.
(5) Roditelji su dužni i odgovorni djetetu mlađem od šesnaest godina zabraniti noćne izlaske bez svoje pratnje ili pratnje druge odrasle osobe u koju imaju povjerenje.
(6) Noćnim izlaskom iz stavka 5. ovoga članka smatra se vrijeme od dvadeset tri do pet sati.
Stručnjaci se slažu u tome da djecu do 12. godine ne bismo smjeli ostavljati samu.
„Postoji dobar razlog – djeca do te godine ne razvijaju dovoljno kritičko mišljenje. Oni ne mogu adekvatno procijeniti opasnost ili posljedice nekakve situacije i zato se uzima 12. godina kao nešto što je jako važno, iako bi negdje oko 10. godine mogli dijete ostavljati samo. Mogli bi to i u vrijeme kad ono krene u školu, sa sedam godina ga se može ostaviti na neki manji broj sati, a kasnije povećavati. Zakon je jedno, a ono što se događa u našem realitetu je nešto drugo“, kaže nam dječja psihologinja Žana Pavlović.
Kada jednom krenemo ostavljati dijete samo kod kuće, kako bi taj proces trebao izgledati?
„Proces bi trebao izgledati kao i sve druge stvari koje dijete mora naučiti. Trebalo bi ići postepeno i sa jako puno podrške od strane roditelja. Prvo ih ostaviti na 15-20 minuta same pa produžavati na par sati, odnosno na onoliko koliko je nužno da sama ostaju. Isto tako, trebalo bi proći sve situacije koje bi se eventualno mogle dogoditi kada je dijete samo kod kuće. Primjerice, što ako netko pokuca na vrata, što ako zazvoni telefon, što ako me trebaš, ostaviti nekakav broj telefona da se može javiti. Upozoriti na neke situacije koje su moguće, ali ne zastrašivati dijete nego ga educirati. Ako netko pozvoni – pitat ćeš tko je ili ćeš me nazvati, ne otvarati vrata nepoznatima. Taj razgovor bi trebao biti edukativan, a ne zastrašujući. Ne prenositi emociju straha na dijete.
Ono što bih osobito naglasila jest sposobnost djeteta da ostane samo. Na stranu godine, nije važno ima li dijete 12, 13 ili 15 godina - nisu sva djeca ista, možda ne žele ostati sama ili se ne osjećaju ugodno kada su sama. Rekla bih da ova odluka ovisi i o samom djetetu, odnosno kakvo je dijete - ima li određenih strahova, poteškoća u ponašanju, je li sklono nekim ispadima ili je sklono raditi nepodopštine ili nešto što spada u rizična ponašanja. Ono na što često nailazim u praksi je da roditelji ne rade dio godine ili uopće ne rade, i onda kad dijete mora u nekoj određenoj dobi ostati samo (a kroz to nije prošlo sa 7 ili 8 godina) – kasnije mu bude teško kad roditelj počne raditi ili bude duže vremena odsutan bez obzira je li u dobi kada bi mogao ostati sam kod kuće“, kaže nam sugovornica.
Ključić oko vrata
Nekada su djeca već u prvom razredu osnovne škole imala ključić oko vrata, dolazila sama kući nakon škole, podgrijavala sama sebi ručak, no danas je situacija mnogo drugačija. Promijenila su se vremena i način života.
„I ja sam dijete koje je imalo ključić oko vrata, to je bilo drugačije vrijeme. Uvijek kažem, imali smo selo koje je odgajalo dijete, imali smo susjedu, znali smo gdje se dijete kreće, tko mu može pomoći. Danas toga nema, dosta smo se otuđili, djeca su sama kod kuće, roditelji puno više rade nego prije, ne možemo usporediti tu dinamiku života danas i prije 50 godina. Mislim da smo u neku ruku i razmazili djecu - sve im je na gotovo, sendvič im je napravljen, kruh izrezan, za ništa se ne moraju potruditi i sve im je instant, naučeni su da im sve mora biti odmah i sad, a to nije dobro jer nemaju dovoljno strpljenja, ne mogu čekati, a u životu ne može sve biti odmah i sad“, kaže nam psihologinja.
Treba li im nešto posebno naglasiti kada ostaju sama, zanimalo nas je.
„Treba ih pripremiti i postupno proširivati kapacitet da ostanu sami. Treba s djetetom dogovoriti nekakav plan, što će raditi kad ostanu sami, recimo napisati domaći rad, pogledati crtić na televiziji, dogovoriti se da mu dođe prijatelj ili da on ode kod prijatelja… Na taj način možemo smanjiti neizvjesnost o tome što će se događati kad je dijete samo kod kuće“, kaže nam za kraj Žana Pavlović.
