Sjećate li se kada ste zadnji put bili u postolara? Ne možete se sjetiti? Vjerojatno je to bilo u nekom prošlom životu, kada se svake postole koje se kupilo moralo, jednostavno moralo pošjolati. Danas se to rijetko radi, stoga vas ne mora čuditi da se postolare u Splitu gotovo može nabrojati na prste jedne ruke.
Ivica Drlje jedan je od rijetkih koji se još bavi ovim poslom. Kaže nam da posla ima, ne onoliko koliko je nekada bilo, ali ga ima. Samo nema onih koji će, kad ova nekolicina postolara ode u zasluženu mirovinu, nastaviti ovaj posao. A iako danas ne nosimo sve postole kod postolara, uvijek će nekome nešto trebati, ali čini se da neće biti nikoga tko bi se time bavio…
„Počeo sam radit ’85. godine, naslijedio sam svoga oca i do dan danas sam ovdje. ’85. godine kad sam ja počeo bilo je 55 registriranih postolara, danas nas je 5-6. Što se tiče ovog zanata – gasi se. Još koja godina i neće više u Splitu biti postolara. Ja imam skoro 60 godina, a svi smo tu negdje. Škole za postolare više ne postoje tako da ne može više nitko niti završit ovaj zanat, a za otvorit novi dućan moraš imat majstorski ispit. Ako nemaš srednju školu, ne možeš ići na majstorski ispit, dakle sve je povezano“, kaže nam Ivica Drlje koji radionicu ima u blizini OŠ Lokve Gripe, točnije na adresi Vukovarska 106.
Mladi nisu zainteresirani
Kaže nam da nije ovo jedino zanimanje koje se gasi, istu sudbinu čeka i druga obrtnička zanimanja za koja mladi jednostavno – nisu zainteresirani.
„Roditelji bi htjeli inženjere i doktore. Dosta je krivo i školstvo, u moje vrime od 20 učenika bila su tri odlikaša, a sada je od 20 učenika 17 odlikaša. Nema više vrlo dobrih, dobrih, dovoljnih koji bi možda išli u obrtnička zanimanja. Toga je prije bilo, možda nisu bili dovoljno dobri u učenju, ali su imali u rukama sposobnosti i išli bi za piture, tesare, postolare, mehaničare… Sada imamo hiperinflaciju odlikaša, svi bi gimnazije, svi bi studirali, tako da se ovo jednostavno gasi. Nije to doduše jedini uzrok, najveći uzrok su jeftine kineske cipele. Kupi se cipele za 200-300 kuna koje se ne popravljaju. Popravak je od 5-20 eura i skoro se može kupit nove za taj popravak. Jednostavno se ne isplati, a ove skupe koje ljudi kupuju – oni imaju novaca i ne popravljaju ih. Kupe se opet nove, ljudi imaju novaca, šta će oni krpat stare cipele, a cipela ima od 500 do 2.000 eura.
Posla ima dovoljno, nije to neko ludilo. ’80-ih godina kad sam ja počeo bilo je 40-50 pari na dan, tada su svi pete stavljali, ali tada su bile i kvalitetne cipele. Ogromna je razlika nekad i sad. Ako imamo desetak pari na dan, to je odlično. Može se normalno živit, ako se gleda financijski, ali neće nitko da živi na ovakav način. Svatko bi neki lakši način, danas je uglavnom u pitanju turizam“, kaže nam Drlje.
Ivica Drlje danas u svom prostoru, osim popravljanja cipela, radi i ključeve.
„Otac mi je počeo ’80. godine, a ja sam mu se pridružio ’85. Tada je u gradu bilo nekoliko ključara i odlučio sam i to ubaciti ’86. godine. Danas radimo sve vrste ključeva, obične, specijalne, sefovske, za auta… Također graviram pločice, izrađujem pečate, fotokopiram. Jednostavno, da bi ovakve male radnjice opstale, morate imat sve i svašta. Kina je upropastila postolarski posao tako da se samo od toga više ne može živjeti. Nas par koji smo udružili nekoliko zanimanja u jedno, živimo ok, ali samo od postolarstva se ne može. Bilo nas je 1.1. deset, zatvorila su petorica. Ostalo nas je 5-6, a to je za jedan grad od 200 tisuća ljudi ništa“, kaže nam Drlje.
"Zaljubio sam se u ovaj posao"
Posao s Ivicom dijeli i njegova supruga. Roditelji su troje djece, ali nitko od njih ne ide stopama svojih roditelja. Svi troje završili su fakultete i uspješni su u svom poslu.
„Svi su htjeli studirat tako da sam i ja jedan od krivaca što ovaj posao izumire“, kaže nam sugovornik.
Žao mu je što mlade danas ne zanima ovaj posao.
„Treba gurat, nije sramota ništa radit svojim rukama. Mislim da je bolje živit od svojih ruku nego da si kod nekog gazde koji te maltretira. Možda imaš odličnu plaću, ali nisi svoj gazda. Ovako si svoj. Uvijek je ovo bio zanat koji se poštivao, ali bojim se da se sve manje poštuje. Meni je žao što mlade ne zanima ovaj posao jer ja volim ovaj zanat. Zapravo nisam postolar po struci, završio sam srednju ekonomsku školu, išao sam vanka radit dva mjeseca, vidio sam kako je teško i onda sam se vratio i počeo radit s ocem. On je kasnije otišao, ja sam nastavio i ostao ovdje. Srednju postolarsku školu sam završio za otvorit butigu. Zaljubio sam se u ovaj posao i ništa ne bih mijenjao, ni dan. Žao mi je da mladi to ne prepoznaju“, kaže nam dalje sugovornik.
Mišljenja je da mladi ne bi išli vanka da im se – da dobre plaće.
„Da su naši radnici bili solidno plaćeni, oni ne bi išli vanka. Nadam se da će se te plaće dignuti i da će se naši mladi vratiti. Doduše, ima i puno onih što neće da rade“, kaže nam dalje Ivica, inače dobitnik priznanja Obrtničke komore Splitsko-dalmatinske županije za životno djelo.
„Lijepo je dobiti priznanje, to je znak da nešto značiš, i ponosan sam na to. Imamo svoj obrt s tradicijom, bio sam prvi u Splitu koji sam dobio obrt sa tradicijom“, kaže nam za kraj sugovornik.