Božić je najradosniji dan u godini za sve nas. Na taj dan okupljajući se oko obiteljskog stola zaboravljamo na brojne poteškoće koje nas svakodnevno more. Ispod bora se pronađe i pokoji poklon, a to itekako obraduje dječja srca.
Ipak, neka djeca i mladi u našoj blizini nisu na pravi način osjetili radost Božića i svega lijepog što donosi sa sobom. Da im stvarnost ne bi u potpunosti ukrala najradosniji dan u godini, postoje ustanove koje se skrbe o njima i pripremaju ih za izazove s kojima će se morati suočiti jednog dana. U jednu takvu zaputili smo se na splitska Brda, gdje je središte Centra za pružanje usluga u zajednici Split. Željeli smo provjeriti kako djeca koja su nerijetko marginalizirana u društvu proslavljaju današnji dan.
"Širimo postojeće usluge"
Marija Tešija, ravnateljica Doma na Brdima, objašnjava nam da je značajan porast broja korisnika u njihovoj ustanovi, a veće je opterećenje i na kriznim smještajima.
"Definitivno je vidljiv porast u odnosu na broj prije dvije godine. Uzimamo u obzir i vrijeme korone jer je sve bilo zatvoreno i problematično. Posljednjih godina, unatoč činjenici da se deinstitucionaliziramo, širimo postojeće usluge, ukupno je 150 djece kod nas, a to je porast u odnosu na prethodne godine", otkrila je u početku Tešija. Naglašava da se više treba utjecati na obitelj kroz javne ustanove, tribine te kroz medije. Osim toga, željela bi smanjiti broj djece u ustanovi, ali je i svjesna da je taj proces dugotrajan i težak.
"Moj je interes kroz vođenje ove ustanove usmjeren na smanjivanje ulazaka broja djece u instituciju, ali svjesna sam činjenice da se ne možemo samo tako deinstitucionalizirati, to je proces. Rješenja su kroz otvaranje organiziranog smještaja za djecu i mlade koji imaju dijagnosticirane poteškoće ponašanja. Imamo uslugu organiziranog stanovanja uz sveobuhvatnu podršku u Srinjinama za ženske korisnice, koja se pokazala kao vrlo uspješan dio projekta. Uz potporu Ministarstva nastavili smo provoditi tu uslugu kroz stanove, nešto najsličnije obiteljskom životu gdje žive i rade sa svojim odgajateljima. Mladima se tako pruža mogućnost suživota i pripreme za ono što ih čeka nakon obrazovanja – samostalnost i odgovornost", govori Tešija za Dalmaciju Danas te u istom dahu nastavlja:
"Već smo unajmili i dva stana u Splitu koji će također ići za tu uslugu, ali za djecu i mlade od 7 do 14 godina s dijagnosticiranim poteškoćama u ponašanju. Želimo im omogućiti sve da se njihovo ponašanje usmjerava kroz pozitivne navike, interese i organizaciju života i rada, uz podršku i kontrolu odgajatelja. Dolaze nam djeca od 10-11 godina, imamo jako velik broj zahtjeva za smještaj te djece, što pokazuje koliko je društvo izazovno i rizično. Preko mnogih internetskih pošasti predstavlja im se drugačiji svijet od onoga realnoga, a djeca do 14 godina kroz društvene se mreže i izazove koji im se nameću pogube u tome i upadaju u probleme da bi bili prihvaćeni. Intenzivnim radom u manjim skupinama pokušavamo im osvijestiti da postoji drugi put", ističe.
Nadalje, pitali smo je na kojem geografskom području djeluje Centar za pružanje usluga u zajednici Split te iz kojih im sve dijelova Hrvatske dolaze djeca i mladi.
"Bilo bi idealno, a tome i težimo, da to budu djeca s područja Splitsko-dalmatinske županije, no okolnosti su takve da u svojoj ustanovi imamo djecu iz cijele Hrvatske. To u osnovi nije dobro jer neki dijelovi države nemaju ustanove poput naše. Djeca koja dolaze iz našeg podneblja imaju veće mogućnosti kvalitetnijeg rada s obiteljima koje su bliže jer sutra se iz ustanove vraćaju u obitelj, a ako je obitelj nepromijenjena – onda nismo ništa napravili ni za koga. Apeliram na to da ne možemo raditi samo s djecom koja su poslana u ustanovu – istodobno se na terenu treba raditi s obitelji", jasno će ravnateljica Doma na Brdima.
"Imamo djecu od 13 godina iz Sirije i Turske"
Kaže nam da prihvaćaju i strane državljane, pa i migrante.
"Mi prihvaćamo i strane državljane, migrante, imamo djecu od 13 godina iz Sirije i Turske, nedavno su nam došli mali Sirijci od 13 godina, njih je trenutačno pet… Sami su, bez roditelja. Kad oni krenu iz ratom pogođenih područja, roditelji ih puste da idu stranputicama. Ako ih se negdje zatekne s rođacima, djeca se tada odvajaju i idu dalje, ne znamo tko su im roditelji… Imamo odličnu suradnju s ostalim institucijama gdje dobivaju posebne skrbnike. Mi pokrivamo osobito frekventno područje Like. U pravilu ih na granici zatekne policija, bez pratnje, pa u pratnji nadležne socijalne radnice idu s policijom na liječničke preglede i razgovore s prevoditeljem. Onda dolaze do nas na prijem te postaju naši korisnici. Skrbnici su im iz Zavoda za socijalni rad Split i oni dolaze te s nama rješavaju probleme – umjesto roditelja. Pokušavamo ih spojiti s roditeljima. Kad dođu iz, primjerice, Afganistana, snalazite se uz Google Translate, ali divno je što oni brzo progovore hrvatski, pozdravljaju za ručkom… Jako su dragi i simpatični te su brzo uvidjeli da im je ugodno ovdje. Služimo se kojekakvim metodama, s malim Turcima pokušavamo komunicirati kad znamo koju riječ iz turskih serija, ali Google Translate nam je glavni alat da ovdje saznamo što im treba", pojašnjava Marija Tešija.
No nas je zanimalo u kojoj fazi dijete ostaje trajno u ustanovi. Konkretno, što se mora dogoditi da jedan maloljetnik duže vrijeme ostane u Domu na Brdima… Pitali smo Tešiju može li neki korisnik ostati trajno u ustanovi.
"Ne bih čak terminološki rekla trajno. Kad dijete dođe u ustanovu poput naše s dijagnosticiranim poteškoćama ponašanja, često je u prilici 'sad sam tu gdje jesam', ali intencija je u mom svijetu koji želim promicati da se djeci kroz ove faze smještaja boravak u samoj instituciji maksimalno skrati da imaju priliku prijelaza. Točno se zna koliko djeca mogu provesti vremena u ustanovi, ali ako se pojave kao recidivisti kaznenih djela, zatvor je stepenica dalje… Rokovi postoje, primjerice šest mjeseci ili godinu dana za pokazivanje pozitivnih promjena u ponašanju, a druga je faza prebacivanje u stambenu zajednicu, van zidova institucije i pripremu za samostalan život. Povremena je podrška zadnja faza, 18-godišnji polaznik može živjeti sam, uz posjete i podršku odgajatelja. Smjestiti mlade u institucije bez mogućnosti napredovanja i praćenja ponašanja dovelo bi u regresiju. Veliki je pritisak za smještanje po zahtjevima iz Zavoda, trend je zabrinjavajuć, poteškoće su uzele puno maha. Broj djece u instituciji treba smanjivati, a povećavanje broja stambenih zajednica dobar je put", odgovara ravnateljica.
"Dala sam sve od sebe da budemo prihvaćeni društvu kojem pripadamo"
Otkrila nam je i niz svijetlih primjera iz Doma na Brdima. Naime, njezine riječi mogu ohrabriti svako dijete, ali i svakog roditelja.
"Odgovorno tvrdim na temelju svog 20-godišnjeg iskustva u sustavu socijalne skrbi da je danas Centar za pružanje usluga u zajednici Split vodeći u području naše županije sa svijetlim primjerima kako se treba i može pomoći djeci i mladima. Oni su potpuno ravnopravni s onima koji nisu došli do ustanove. Istina, dosad smo percipirani s negativnim predznakom, ali imamo jako puno svijetlih točaka te mi se čini da se bȉlo javnosti i lokalne zajednice mijenja zadnjih godina. Imamo korisnice koje s odličnim uspjehom završavaju škole, sudjeluju na natjecanjima, dobivaju nagrade na razini države… U nekom bi prošlom vremenu to izgledalo kao fikcija iz doma na Brdima. To je na čast i ponos odgajateljima i meni kao ravnateljici, takva su djeca divan primjer. Suradnja u projektu 'Vaša pošta' koja djecu i mlade financira na početku ulaska u samostalan život primjer je toga u kakve se mlade isplati ulagati. Ugledni ljudi i institucije surađuju s nama jer smo zaslužili i opravdali njihovo povjerenje. Surađujemo s Ligom za prevenciju ovisnosti, Udrugom MoSt, Mentorom, teško je izdvojiti sve koji rade divne stvari s našom djecom. Kad dođemo do mature, odlazaka na maturalnu zabavu u pratnji odgajatelja, to su posebni trenuci – biti s njima negdje gdje su postigli odlične uspjehe. Percepcija se mijenja i to me veseli, kao jedan od mojih prioriteta na početku prvog mandata. Dala sam sve od sebe da budemo prihvaćeni društvu kojem pripadamo. Nastavit ćemo još jače i da se za naše programe još više čuje te da pomognemo i pojedincima i obiteljima da što lakše prođu kroz poteškoće koje ih muče", ponosno govori te naglašava da su korisnici skromnih želja i da im ništa krucijalno ne nedostaje.
"Poboljšanja uvjeta poput teretane za djecu i mlade dogodila su se zahvaljujući vlastitim sredstvima, donacijama, dobrim ljudima i vama novinarima koji ste nas pratili. Prije četiri ili nešto više godina ustanova je postala bolje mjesto za život i najbliže onome što bi djeca trebala imati u svojim kućama. Uvijek se trudimo stvoriti im ugodne uvjete. Sad znamo da nam je sljedeća stavka nabava televizora za djecu. Oni su skromnih želja, ne traže ništa posebno. Imamo dvoranu koja je osposobljena, igraju košarku, nogomet, imaju teretanu, nadamo se da ćemo im malo oplemeniti igraonicu, nabaviti fotelje, stolice… Bilo je bitno da im omogućimo uvjete da se osjećaju ugodno", veli ravnateljica.
Ističe da imaju jako dobre vanjske suradnje s udrugama i drugim institucijama. Također, dijeli divne riječi i o volonterima koji dolaze u ustanovu.
"Naša djeca imaju uz sebe nešto kao velikog brata i sestru, kao pozitivan primjer nekoga tko će s njima porazgovarati, prošetati, družiti se, zajednički nešto učiti, pomoći i oni jako pozitivno na to reagiraju. Imali smo krasne suradnje kroz volontiranje, jedan je 'veliki brat' našem korisniku postao krizmani kum. Tako nastaju neraskidiva prijateljstva, on je bio osoba koja mu je donosila pozitivne vrijednosti i upoznavala ga s novim krugom ljudi kakav inače ne bi imao. To podržavamo i potičemo. Volontera nema puno, ali uvijek se posloži da svatko ima nekoga svoga i ostavi divan trag. Kroz akciju '72 sata bez kompromisa' također dođe mnogo suradnja, volontera i prijateljstava. Hvala im svima jer su nam kroz godine mnogo pomogli i postali smo svijetli primjer ustanove koja je prihvaćena u zajednici i koja više ne nosi stigmu", podvukla je Marija Tešija, ravnateljica Doma na Brdima.
"Odmah su pod nekom etiketom"
Ana Papak-Vladić već je petu godinu u Centru za pružanje usluga u zajednici Split na mjestu socijalne radnice i po potrebi u drugim poslovima koje pruža ova ustanova.
"Da, ovo je moja struka i moj poziv. Ovo vam postane druga obitelj, nešto što se uvuče pod kožu. Radim ono što volim i što treba ovoj ustanovi", naglašava Papak-Vladić te nam otkriva:
"Posao je jako dinamičan, nikad ne znate što će vas dočekati, što je prethodilo vašoj smjeni, to nije standardni posao s fiksnim radnim vremenom koji je uvijek sličan. Nikad ne znate što se može dogoditi pa morate jako dobro plivati u novim okolnostima, biti strukturirani, dosljedni i tolerantni. Mi smo tu prvenstveno zbog djece, ali treba znati očuvati i sebe da ostaneš dobar i kvalitetan radnik", jasna je socijalna radnica.
No Dom na Brdima i dalje je ustanova koja razbija brojne predrasude. Neupućeni još uvijek nisu svjesni i ne znaju što se sve događa u ovom domu i oko njega.
"Nevjerojatno je kako još uvijek u 21. stoljeću, kad kažem ljudima gdje radim, znam čuti 'Aha, to su oni što kradu i slično, sigurno su bili zločesti pa su zato tu završili…' To je jako loše viđenje i razmišljanje. Primjerice, mi surađujemo s Ligom za prevenciju ovisnosti te su naša djeca jednom imala zadatak uslikati ono što su, po njihovu viđenju, oni. Na slikama su bili mobiteli, sportski rekviziti i drugi sasvim obični predmeti koje svačija djeca koriste danas, samo je razlika što djecu naših građana ima tko dočekati kući i malo više zaštititi. Čim djeca bez roditelja dođu u sustav, odmah su pod nekom etiketom, ali gledajući u usporedbi s ostalom djecom, razlika je gotovo nikakva. Prvo se mi djelatnici moramo okrenuti prema svijetu i predstavljati svoju djecu. Mnogi su maturirali, upisali fakultete, uspješni su sportaši… Ali ljudi za to ne znaju, zato hvala svima koji nam daju priliku da kažemo istinu i prezentiramo ih u svjetlu u kojem zaslužuju", zahvalna je, ali i ponosna Ana Papak-Vladić.
Na samom kraju u hodnicima Doma susreli smo Josipu Maroš. Ona u ovoj ustanovi radi već 12 godina na mjestu odgajatelja, a posljednje tri godine je voditeljica odjela za boravak i savjetovanja.
"To su izvaninstitucionalne usluge koje naša ustanova nudi unutar svojih programa. U njih ubrajamo savjetovanje i pomaganje obitelji koje odrađuju mobilni timovi te poludnevni boravak djece koji se odvija kod nas na osam lokacija. Imamo šest grupa koje se odvijaju u osnovnim školama i organiziraju se za djecu u toj školi u kojoj jesu. Postoje još dvije grupe u Hercegovačkoj te u Gundulićevoj. Tendencija je rasta jer su potrebe lokalne zajednice veće. Na poludnevnom boravku borave djeca koja dolaze poslije nastave, imaju savjetovanje, organizirano provođenje slobodnog vremena, topli obrok, pomoć u učenju i slično", kazala nam je Maroš.
"Roditelji traže pomoć"
Zanimala nas je trenutna situacija u njezinom odjelu, a poznato je i da sve više djece traži njihovu pomoć.
"Osobno našu uslugu vidim kao odlično rješenje jer je preventivno i izvaninstitucionalno. Roditelji, djeca, stručna služba škole i zavod za socijalni rad prepoznali su je kao dobru i uspješnu uslugu, odlični su nam rezultati, trenutačno imamo 96 djece u tretmanima i 12-13 zahtjeva u procesu dolaska. Statistički se pokazalo da su nam djeca jako dobro napredovala, smanjen je ili čak doveden na nulu transfer djece koja su bila u takvom tretmanu da su došla na stacionar. Ponavljača u školi u posljednje tri godine bilo je možda dvoje, a na grupu dođu s mnogo negativnih ocjena i negativnim stavom o sebi i svojim mogućnostima. Na grupi se osnaže, nađu društvo i budu prihvaćeni. Dobre su strane višestruke i preporučila bih svakome. Neke škole koje nemaju organiziranu grupu u samoj školi mogu nam iz bilo koje škole poslati djecu. Zašto se povećava potreba? Mnogi su razlozi, pandemija je sigurno jedan od njih, djeca su se teško vraćala u normalan obrazovni proces i socijalizirala se, previše ovise o digitalnim uređajima… Mi smo na grupama imali primjere djece koja nemaju prijatelja u razredu, tek su ovdje stekli neka prijateljstva i počeli razgovarati, družiti se i doživljavati okolinu u punini. Roditelji traže pomoć i zbog poteškoća u učenju i vladanju i zbog ovisnosti poput mobitela i kladionica, ima svega… Bitno je da su ljudi osvijestili da imaju gdje potražiti pomoć", jasno naglašava.
Osim toga, željeli smo saznati kako roditelji, ali i djeca prihvaćaju sve ovo i imaju li predrasude prema sustavu i procesima unutar Doma.
"Ovo je usluga na dobrotvornoj bazi, bez pristanka roditelja i djece nema ničega. To nije nešto propisano i što se mora, ali kad im kažemo na koji se način radi s djecom i kakve su im sve radionice dostupne, svi se rado priključe. Djeci je drago što su dio zajednice, nisu marginalizirani, netko ih primjećuje. Kod nas se djeca uključuju uz uputnicu Centra za socijalnu skrb, kad se treba obratiti Centru, svi su odmah nekako u grču od ulaska institucije u obitelj, ali kad se odvaže, prelome i zatraže pomoć, onda budu prezadovoljni. Svi odgajatelji gotovo su na dnevnoj bazi u kontaktu s roditeljima pa se razmjenjuju informacije o djetetovim potrebama. Obostrano je zadovoljstvo zajedničkim snagama raditi za dobrobit djeteta. Vrlo nam malo djece odustaje. Želim poručiti roditeljima koji osjete da im treba pomoć u odgoju da to nije sramota – nisu sami. Obratite se djetetovoj školi za pomoć, Centar će izdati uputnicu i mi smo tu da pomognemo. Rješenje postoji, samo ga trebate znati potražiti", zaključila je za Dalmaciju Danas Josipa Maroš.
Nisu rođeni pod sretnom zvijezdom
Na kraju možemo reći da se neopravdano korisnice i korisnike Centra za pružanje usluga u zajednici stigmatizira. Takva je percepcija šire javnosti, no ovakvim člancima želimo ljude potaknuti da korisnike centara gledaju malo drugačijim očima.
Oni su kao i svi ostali, kao i sva ostala djeca. Samo (možda) nisu rođeni pod sretnom zvijezdom. No zaslužuju svoju priliku, a tu im priliku svi mi trebamo pružiti. To nam je dužnost!
U nastavku pročitajte i druge ovogodišnje božićne priče Dalmacije Danas:
