– Viruj mi, rođen je za tebe – kaže Sanja Luci, pokušavajući je uvjeriti da se upozna s jednim Markovim prijateljem.
– Nemam živaca za novog muškarca u mom životu. Imam ja svog „kreša“ i to mi je dovoljno. Ne traži od mene ništa osim zabave.
– Luce! Tribaš se smirit!
– Gospe ti blažene, ne mogu bit mirnija. Posebno kad „kreš“ zatvori vrata za sobom.
– Kod tebe samo ludosti, znam da bi volila imati kvalitetnu osobu pored sebe i kad se ujutro probudiš.
– Ne pada mi na pamet da mi remeti jutro.
– Slušaj! Upoznat ćeš ga i gotovo!!!
Luce je osjetila da ovo Sanji nešto posebno znači.
– Aj, pivaj, golube. Šta se događa?
– Ništa, samo je Marko obeća čoviku da će ga upoznati s tobom.
– On mene zna?! Onda je to druga pisma.
Luce se na sekundu uozbilji i dopusti Sanji da dade njezin broj Markovu prijatelju.
Sutra je ipak otišla kod frizera. Ima ona svoju uzrečicu: Nikad se ne zna, triba bit sređena, spremna za sve!
Lijepo se našminkala i odjenula da ne bi posramila Marka. Jedino nije znala bi li sama otišla do restorana ili da kavalir dođe po nju. To joj se baš sviđa, kao u američkim filmovima... No brzo se predomislila. Što ako joj se ne svidi? Onda ne može pobjeći. Ali mogla bi uzeti taksi. Ipak, da ne uvrijedi Marka, on to ne bi dopustio…
Uh, to joj je bilo jako komplicirano pa odluči ići svojim autom. Javi mu da će se vidjeti u restoranu.
Nije još ni došla do šanka, a prišao joj je jedan vrlo šarmantan muškarac njezinih godina.
– Jeste li vi Luciana?
– Da!
Bože mili, ima pedeset godina da je više tako ne zovu. Mater se borila pet godina da je zovu Luciana, ali nitko je nije bendao. Posebno očeva mater, baba Luce, po kojoj je dobila ime.
Sad kad promisli, otac je bio najjači u potvrdi da je Luce. Često bi osjetila između redova: mo'š ti na papiru biti talijanska Luciana, ali ti si naša vlaška Luce.
– Rezervirao sam ovaj stol. Nadam se da ti se sviđa – kazao je glasom koji bi svaku ženu bacio na koljena. Ali ne i Lucu, još nije vrijeme za zaljubljivanje.
– Dobar je – prekine ona razvučenu filozofiju o stolu.
– Izvoli jelovnik.
Pruži joj tanku knjižicu s koricama od smeđe umjetne kože.
Nema teme koju nisu prošli u sat vremena. Inteligentan, šarmantan i ugodan muškarac. Neprimjetno ga je pratila da mu pronađe manu.
Na svoju žalost, nije ju našla.
– Ja nedjeljom najviše volim jesti vani – nastavio ju je zavoditi.
Puno mu se sviđala ova Luce, a nekako je osjećao da je daleko od druge večere s njom.
– Nemam ti ja novaca za ručati vani. Jedino kad mi je rođendan, onda moram moje babote od prijateljica počastiti ili bi mi glavu otkinule.
Počeo se smijati na sav glas, da se cijeli restoran okrenuo.
– Ajme, oprosti, ali to si tako simpatično rekla.
Sav obziran, uhvati je za ruke preko stola.
Luce primijeti da joj baš paše njegov dodir i nije imala potrebu povući se, željela je da je lagano mazi. Svi su ih promatrali, ali ni to joj nije smetalo.
Solidan je ovaj Markov prijatelj!
– Dobro, rekao si da voliš nedjeljni ručak vani, ali gdje piješ nedjeljne kave? – sada već tihim tonom upita vlaška Luce, mudro, na vlaški način.
– Ja ti nedjeljnu kavu volim doma, ne volim po kafićima. Moj dom, moj mir.
Luce je malo zastala, pokušavajući sakriti iznenađenje. Potom su nastavili ugodnu komunikaciju.
Dopratio ju je do auta, poljubio je u obraz i čak joj je zatvorio vrata. Preženca od čovjeka, nema što – ovo su bile Lucine misli dok je vozila kući, a i prije nego što je utonula u san.
– Gospe ti blažene, pa pusti me da spavam. Nazvala bi te kad se probudim – u polusnu, s glavom na jastuku, glasom kao iz tunela govori pospana Luce Sanji u slušalicu.
– Ne mogu izdržati. Šta je bilo sinoć? Je li ti se svidio? Šta si jela? Je li te pojubija? Oćete se ponovo vidit? Šta ti se čini, ima li novaca? Marko mi je reka da je dobro potkovan… Kad se ponovo vidite, hoćemo izaći zajedno?
Dok je Sanja ovo izgovarala, Luce je ponovno zaspala.
– Luceeee, probudi se, reci!
Morala se razbudili i odgovoriti, to je bio jedini način da ponovno zaspi.
– Slušaj, čovik je odličan, nisam mu našla zamjerki.
– Jesam ti rekla, jesam ti rekla…
– Ipak ima jedna sitnica. Nedjeljnu kavu pije doma.
– Pa šta to ima veze?
– Ima, ima. Svaki normalan čovik, posebno nedijom, jutarnju kavu pije u kafiću. Ja ću svaki dan kuvati ručak, ako triba i večeru, ali ima trideset godina da kavu nisam skuvala doma i neću!
– Dižem ruke od tebe! – tužno izgovori Sanja i prekine vezu.
A naša se Luce okrenula i nastavila spavati snom pravednika.
