Umjetničke su branše tijekom pandemijskog razdoblja pretrpjele brojne preinake, bolne rezove i propadanja zacrtanih planova, a posebno je izazovan bio rad kazališta. U vremenu dok splitski HNK čeka konačno razrješenje preduge trakavice oko čelne osobe nacionalne kazališne kuće, ali i još nekoliko gorećih upravno-poslovnih pitanja, pokušat ćemo napraviti rekapitulaciju umjetničkih dosega u prethodnoj godini, uključujući Splitsko ljeto.
Pametno repriziranje kao nezanemariva ideja
Baletni ansambl splitskog HNK-a jedan je od odgovornih za poseban dašak spektakla u protekloj sezoni, prije svega zbog „Onjegina“ u koreografiji Vasilija Medvedeva i „Velikog Gatsbyja“ pod umjetničkom palicom Lea Mujića. Samo pogled na fotografije s dviju fantastičnih izvedbi sugerira o kakvoj se produkcijskoj raskoši radi, a uz divan doprinos suradnika poput scenografa (posebno u „Onjeginu“) i kostimografa, oduševljenje je i dalje s pravom primarno ondje gdje treba biti – u pogledu na vrhunske izvedbe ansambla. Aubin Le Marchand oduševio je kao Onjegin i Gatsby, Ivan Boiko pokazao je i svoje sjajno glumačko umijeće u Labuđem jezeru, Aaron Kok dokazao se i kao talentiran plesač i kao perspektivan koreograf, a u ženskom dijelu ansambla širok je raspon sjajne tehnike, gracioznosti i uvjerljivosti emocija posebno pokazao pobjednički trio Eva Karpilovska, Hazuki Tanase i Irina Čaban Bilandžić.
„Onjegin“ i „Veliki Gatsby“ u sebi nose veličinu klasika, djela koje je široj publici poznato iz drugog medija, aspekt narativna praćenja koji je plesačkim laicima itekako koristan pri pogledu na kompleksne izvedbe. Zato ne možemo ne primijetiti da je šteta kad projekti poput „Onjegina“, koji ne samo što je izgledao kao milijun dolara – nego je vjerojatno i (očekivano) mnogo koštao, ostanu na jednoj ili dvije izvedbe. Naravno, u obzir uzimamo korona-okolnosti kao otegotni faktor. Kad se naslovi repriziraju, i zbog publike i zbog izvođača bilo bi dobro da to budu oni naslovi koji će napuniti kazalište do zadnjeg dostupnog mjesta. Uistinu je demotivirajuće, s obje strane pozornice, kad na vrlo zakašnjeloj (i nepotrebnoj) reprizi stilski i produkcijskih nezahtjevna „Venatus/Migrations“ gledalište biva poluprazno, dočim „Onjegin“ sa cijelom svojom blještavom mašinerijom prođe u nekoliko dana. Nadamo se da ista sudbina ne čeka „Veliki Gatsby“ jer je nastup Baleta na Splitskom ljetu bio uvjerljiv, zabavan, potresan i pamtljiv.
Avangardni odmaci – Labuđe jezero, Krabuljni ples, Lizistrata i The Stranger Within
Odmak iz prostora sigurnog pokazao se dobrodošlim. HNK je povukao marketinški isplativ potez uvođenja djela popularne, ne visoke kulture poput mjuzikla „Bambina“ i predstave „U malu je uša đava“ (o kvaliteti bi se dalo raspravljati), ali još je mnogo svrsishodniji bio umjetnički otklon u propitivanju žanrova i „klasične“ umjetnosti na daskama koje život znače. Balet „Labuđe jezero“ u kojem se zli čarobnjak Rothbart (sjajni Ivan Boiko) prikazuje kao slomljeni psihički bolesnik, a Odette (Irina Čaban Bilandžić) i Odile (Eva Karpilovska) kao dva jezivo drugačija antipoda u borbi za princa (Aaron Kok) nije ni blizu tipičnom bijelom baletu kakav se očekivao dok je Čajkovski skladao glazbu za ovo remekdjelo. Scenografija na kojoj dominira napuhana konstrukcija nalik cirkuskoj strunjači, koncept koji izgleda kao borba između realnosti i ludila te izvedba koja je koketirala s akrobatikom bili su blago rečeno oduševljavajući.
Jednake je dojmove izazvao Verdijev „Krabuljni ples“ u izvrsnoj izvedbi moćnog ansambla Opere. Potpuno netradicionalna, pomaknuta režija Gorana Golovka od nes(p)retna je ljubavnog trokuta napravila spektakl u maniri Big Brothera. Grof Riccardo (Max Jota) zaljubljuje se u nježnu suprugu (Daniela Schillaci) svoga prijatelja i tajnika Renata (Matija Meić/Marko Lasić) – što je već samo po sebi odmak od političko-junačkih parabola romantičarskih pisaca i skladatelja. Trenutak kad na scenu stupaju izvrsni zboraši u salonu za uljepšavanje, s uvijačima na kosi i papučama na nogama postaje potpuni show u priključivanju misteriozne proročice Ulrice (Terezija Kusanović) koja u mučnu ljubavnom trokutu mora biti deus ex machina. Ulrica je većinom prikazivana kao crna šamanka, a u Golovkovu konceptu ona je groteskni lik, drag queen, voditeljica noćnog astro showa.
Šlag na kraju fantastične aktualizacije istinite priče o planiranju atentata na vladara lik je paža Oscara (Branka Pleština Stanić/Neda Aleksić/Tea Požgaj) koji, sasvim u skladu s novim vremenom, u trenutku krvoprolića vadi mobitel i bilježi duh sulude moderne epohe. Kad se sjajnoj priči i nadahnutim solistima doda divan nastup kazališnog orkestra, spektakl je neminovan. Međutim, i na „Krabuljni ples“ sručila se nevolja odgoda zbog korone, a kad smo ga konačno dočekali, glas o operi koja se ne smije propustiti pronio se – posebno bitno – među sve mlađom publikom.
Predstava koja bi mogla jednako oduševiti sve generacije, ako smo dovoljno pročišćeni od purizma i ljudske gluposti, svakako je „Lizistrata“ u režiji Paola Magellija kojemu se ansambl Drame posebno veselio. Iznimno mudro odabrani, prilagođeni i provokativni tekstovi Aristofana, Homera, Lucića i Matišića publiku su poveli na putovanje kroz tisućljeća glupih ratova od antike do danas, uz minuciozan pogled na odnos moći u muško-ženskim odnosima. Glumci su briljirali u ulogama militantnih i površnih muškaraca te žena koje iz tiha konformizma moraju prijeći u pokret otpora. Petra Kovačić Botić u naslovnoj je ulozi s razlogom odnijela nagradu „Judita“ za glumačko ostvarenje. Nadamo se samo da će vodstvo kazališta prepoznati ovaj hrabar, upečatljiv i nadasve mudar presjek teme rata i žudnje koji istovremeno skida prašinu s klasičnih autora i ukazuje na antologijske dragulje suvremene poezije i drame. Takvo bi što bilo korisno publici svih generacija koji iščekuju ovakvu predstavu u kazališnoj kući.
Spektaklom nad spektaklima pokazala se izvedba od koje nismo znali što očekivati. „The Stranger Within“, multimedijalni i multistilski projekt mladog harmonikaša i producenta Mirka Škarice izveden je jednom u kazališnoj kući i jednom na Splitskom ljetu, a tim je dvjema izvedbama zajedničko sljedeće – „repriza“ je uz pametne preinake, dodatke i neke nove članove umjetničkog tima bila dovoljno drugačija da ste imali iskustvo dviju različitih izvedbi, a drugo i još važnije – publika je oba puta bila u potpunom transu i rijetko viđenom oduševljenju. „The Stranger Within“ izrazito je složen koncept koji počiva na arhetipu sjena Carla Junga i propitivanju ljudskog kapaciteta za zlo.
Čovjekov se put promatra kroz poeziju T. S. Eliota, potresno iskustvo gulaga, dualizam dobra i zla, potencijal da čovjek u najmračnijim vremenima uhvati svjetlo. Spektakularno lijepe, drugačije i nezaboravne orkestracije i skladbe mladog kompozitora Predraga Radisavljevića upotpunjene su veličanstvenim potencijalom harmonike kao solo instrumenta u izvedbi Mirka Škarice, a potpuno filmsko i zbilja dosad neviđeno iskustvo izvedbi pridodaju izvrsne animacije, igra svjetla, plesne točke i razrađena simbolika stvarnih i metaforičnih putovanja čovjeka i u čovjeku (u izvrsnoj režiji Karle Leko). Nakon što su mladi „autsajderi“ svojim umjetničkim sastavom i izričajem probili granice i napravili projekt koji vrišti „svjetski“, ostaje da se nadamo da će i u našoj, ali i u drugim nacionalnim kućama biti dovoljno razumijevanja, takta i pameti da ovakav koncept zaživi diljem Hrvatske i prepuni kazališta publikom modernom publikom za kojom toliko vape.
„Naši ljudi“ – pametan odabir
Na tragu inspirativnih mladih umjetnika u prethodnu paragrafu… Netko bi mogao reći, „naši ljudi“ u programskim knjižicama – pozitivna diskriminacija, a ako budu onakvi kakvi su bili u prethodnoj sezoni – neka se diskriminacija nastavi. Split je i ove godine bio domaćin „Marulićevih dana“ i ugostio niz sjajnih umjetnika, a osim samih izvođača, vrlo je poticajno na kazališnim daskama vidjeti izvrsne tekstove domaćih autora.
Jedan je od upečatljivih domaćih projekata predstava „55 kvadrata“ po tekstu mlade Ivane Vuković, koja je privukla ne samo milenijalce, čiji su egzistencijalni problemi okosnica teksta, nego i generaciju Z – učenike za kojim kazalište doslovno vapi. Na Splitskom je ljetu prikazana predstava PlayDrame „Sretna ne bila“ (H. Petković i I. Vuković) koja je donijela nešto više od dva sata sjajna prikaza patrijarhata i ženske samoobrane kroz humor. Još jedan pametan odabir, od lokacije (Trg Gaje Bulata) do izvođačice bio je koncert sopranistice Antonelle Malis „Notte di musica“ koji je oduševio publiku pred HNK-om, animirao ih u prijateljskom ozračju, pjesmi i druženju, privukao niz turista koji su se oduševili kulturnom slikom grada vidjevši ovaj i slične projekte (Svjetski jazz orkestar, primjerice) pred uređenim kazališnim pročeljem.
Ponekad je program „reciklaža“, ali reciklaža kultnih djela koja Split obožava, no neki novi izvođači ostavili su neizbrisiv trag, kao primjerice dugoočekivana domaća Amneris u „Aidi“, sjajna mezzosopranistica Irena Parlov. Na Peristilu, lokaciji ćudljive akustike koje se, donekle očekivano, mnogi boje, kristalno čist, uvjerljiv, moćan i savršeno odmjeren glas Irene Parlov, jednako pun karaktera i divne boje i u visokim i niskim lagama, dao je novu dimenziju egipatskoj kraljevni koja se s robinjom Aidom bori za ljubav vojskovođe Radamesa. Sjajna je bila primjedba iz publike da je „njezina glasa pun Peristil“, što dokazuje da se radi o mezzosopranu izvrsne tehnike i kontrole, vokalu koji orkestar neće „pojesti“, a glumačka ekspresivnost i duboka uronjenost u ulogu samo su bonusi u nastupu talentirane Sarajke sa splitskom adresom koja već godinama osvaja europsku publiku, uz laskavi komentar da je „hodajuća Carmen“. Nakon antologijskog nastupa u Aidi na 68. Splitskom ljetu, mogli bismo slobodno reći da je Parlov i hodajuća Amneris, a najbolje su pjevačke godine tek pred njom.
Velike pohvale također zaslužuje i sopranistica Antonija Teskera koja se sjajno snalazi u vrlo šarolikim pjevačkim izazovima. Na njezinoj je divnoj emotivnosti, i glasovnoj i glumačkoj, počivala Puccinijeva „Sestra Angelica“, a u operi „Ero s onoga svijeta“, pa čak i nerazvikanoj, a silno zahtjevnoj Liù u „Turandot“ potpuno je vladala pozornicom i usmjerila sva svjetla na sebe. Ovacije publike nakon svih izvedbi u kojima je Teskera oduševila kao solistica govore da Split s pravom ima ljubimicu čiji prekrasan glas i iznimna marljivost u oblikovanju uloga ne prolaze nezamijećeno.
Što dalje?
Odgovor na pitanje što dalje zapravo je vrlo jednostavan – samo tako dalje. U splitskom HNK-u rade i umjetnički rastu tri fantastična ansambla, po programima se čini jednako sposobna za tradicionalne forme, ali i vrlo otvorena za eksperimente. Sva pitanja što se može popraviti u ovom trenutku više idu u domenu želja i nadanja da će zdravstvena situacija biti takva da će se moći raditi u punim sastavima na svim dostupnim pozornicama, a još više da će politička previranja konačno dobiti svoj završetak. Samo oni koji su u takvim uvjetima radili posljednjih mjeseci mogu znati kako su na njih utjecali upravljačko-pravni ratovi.
Dok je „gorjelo“, Opera je savršeno izvela neponovljivu Puccinijevu „Turandot“ dokazujući svoju veličinu, „Lizistrata“ se odvijala u razdoblju dok Drama nema ravnatelja, „Veliki Gatsby“ također u ozračju Gradskog vijeća i žustre raspre o intendantu. Iako splitski umjetnici djeluju kao da su veći i moćniji od zakulisnih igara, status quo ipak je svojevrsno mučenje za sve aktere, da ne govorimo o neizvjesnosti programa i općenito kazališne jeseni. U nadi da će se upravljačke pozicije što prije popuniti i potvrditi, i to na krilima umjetničkog elana i ljudskosti koja je prijeko potrebna da se hrabro zakorači u novu sezonu, navijamo za još jednu odvažnu, pamtljivu i posjećenu kazališnu godinu.
