"Sve je lako kad si mlad" riječi su istoimene pjesme Prljavog kazališta iz 1983., a 40 godina nakon pravo je vrijeme za zapitati se je li mladima baš tako idealno danas?
Nikolina je apsolventica na Sveučilištu u Splitu koja dobro zna što želi i zašto je studirala - kako bi sebi, a jednog dana i svojoj obitelji osigurala kakav-takav bezbrižan život. Bezbrižniji od života koji sada živi.
A zašto je apsolventica, da se nju pita, ona to ne bi bila. Samo ju jedan ispit dijeli od diplome, ali se odlučila namjerno ga prenijeti kako bi što duže studirala. No, kod nje nisu po srijedi "obični" razlozi kao kod većine studenata - izlasci, druženja, zabave. Kako nam kaže, ona studira duže jer joj je tako jednostavnije zarađivati za osnovne životne potrebe.
"Ono što mi su mi do tada roditelji financijski pomagali jednostavno više nije bilo dovoljno"
Protekle se godine raspitivala o mogućem poslu u struci, ali sve su to bila privremena i nesigurna rješenja i niske početne plaće, pa se na kraju odlučila za ovu opciju.
No, nije Nikolina jedina koja dužim studijem pokušava lagodnije živjeti. Obzirom na izrazito niske početne plaće nakon što osoba diplomira i ako (srećom) uspije pronaći posao u struci, i mnogi se drugi studenti pitaju kako preživjeti.
Ako nemaju svoj stan ili su došli iz manjega mjesta u veći grad upravo radi obrazovanja, već i prije prve godine studija mnogi od njih posežu sa sezonskim poslovima, a dosta je i onih koji moraju raditi tijekom cijele godine uz redovne fakultetske obveze kako bi uopće mogli studirati.
A gdje su predavanja, seminari, praksa, ali i društveni život? Teško se sve to uspijeva iskombinirati, često na štetu jedne ili više navedenih stavki.
"Imala sam period na početku studija kada sam maksimalni prioritet davala predmetima i učenju, tada sam radila isključivo sezonski. Pa je onda bio i period kada sam počela izlaziti i družiti se, ali i dalje fakultet nije ispaštao, možda malo. No, kada sam počela raditi po nekoliko smjena tjedno kako bih zaradila za život, jer ono što mi su mi do tada roditelji financijski pomagali jednostavno više nije bilo dovoljno, tada sam popustila na fakultetu i druženja svela na minimum. Od tada, a to je bilo još na početku treće godine, pa sve do danas, jednostavno osjećam da znam da bih mogla puno više pružiti kao studentica kada ne bih morala raditi. A s druge pak strane, bez rada si ne bih mogla financijski priuštiti studiranje", iskreno nam se povjerila Nikolina.
A da nije jedina, govori i primjer njene poznanice Ivane koja dolazi iz unutrašnjosti Hrvatske. Ivana je studirala na PBF-u, a Split je odabrala jer je htjela kontinent zamijeniti morem. No, iz financijskih razloga, od studija je u Splitu odustala tijekom druge godine i prebacila se u Zagreb jer uz zahtjevne kolegije nije uspijevala raditi "sa strane" čime bi si priuštila za smještaj i hranu jer unatoč tome što je imala solidne ocjene smještaj u domu nije uspjela ostvariti.
Hrana, higijena, kave, odjeća, obuća, putovanja, kako sve to platiti?
Studenti na razini cijele Hrvatske imaju pravo na povlaštenu studentsku prehranu u menzama uz predočenje x-ice što uvelike olakšava njihov život tijekom ovog izazovnog perioda. Cijene u splitskoj menzi godinama nisu rasle, pa se tako primjerice kompletan ručak može pojesti za manje od eura, večera za još i manje, a cijene pojedinih artikala (jogurti, pudinzi, mali sokovi, slatkiši i kolači) iznose od 10 do 30-ak centi.
No, niti to svima ne odgovara jer menze često znaju biti pretrpane (u vrijeme kada je većini pauza između predavanja ili vrijeme za ručak i večeru), pa mnogi studenti posežu za bržim rješenjima koja uključuju zalogajnice i dućane koji više koštaju, a pružaju manje kvalitetne obroke.
Upravo radi navedenoga, studenti (posebno oni koji ne žive u studentskim domovima), rijetko koriste menze i obroke spremaju kuhajući u smještaju.
Kao i oni, i svi koji su završili fakultet ili školu, a žive sami, mjesečno izdvajaju pozamašnu svotu novca kako bi se prehranili.
"Od kada studiram i živim sama, dnevno trošim minimalno 10 do 15 eura na tri obroka koja sama spremam. Na različite načine štedim na hrani, kupuje se na akciji, proizvode koji su pred istekom roka, proizvode robnih marki u dućanima. Uz hranu, tu su i higijenski proizvodi, tako da bez 500 eura niti ne pomišljam da mjesečno manje od toga potrošim", kaže Nikolina.
Ona trenutno konobari puno radno vrijeme, jer osim hrane i higijene, plaća i najamninu.
"Uspjela sam pronaći garsonijeru za 400 eura koju plaćam tijekom cijele godine. Naravno, tu su još i režijski troškovi koji su mjesečno do 100 eura, troškovi za mobitel, televiziju i internet koji su oko 60 eura".
Samo s ovim što smo do sada nabrojali, Nikolina mjesečno mora zaraditi minimalno 1000 eura kako bi bila na nuli. A što je s odlascima na kavu, u kino, na koncerte i drugim sitnim guštima?
"Odlaske u kino svela sam na minimum, možda jednom mjesečno, a kavu pijem ili kod prijateljica, ili one dođu kod mene. Nekada i napravimo kavu doma, pa ju ponesemo van, prošetamo i pričamo, ali nekada i sjednemo u kafić", priča nam Nikolina.
Osim toga, treba se uštedjeti i za poneko putovanje, odjeću i obuća, a od čega?
S plaćom od tisuću eura i bez svoga stana, Hrvatima je to gotovo nemoguće.
Samački život skuplji je nego život u paru, mladi žive s roditeljima
Ivona ima 27 godina, prije dvije godine je završila studij i radi u struci. Unatoč tome, plaća joj iznosi 900 eura. Također je podstanar, živi u garsonijeri jer je odlučila da se želi osamostaliti, ali boji se da će se uskoro vratiti roditeljima.
"Sve što zaradim već unaprijed imam raspoređeno na što će biti potrošeno. Najam stana, srećom, plaćam samo 350 eura, tu su i režije, hrana, mobitel, internet... neke stvari kupim i na rate jer ne mogu drugačije. Nisu to skupe stvari, račun u trgovini od 100 eura znam 'razbiti' na tri rate da si olakšam. Na izlaske i ne pomišljam jer nisam vozač, a prijevoz taksijem ne mogu si priuštiti. Zato su izlasci najčešće kave s prijateljima do nekog razumnog vremena do kada vozi gradski prijevoz", kazala je Ivana.
Povjerila nam se i da joj roditelji i dalje pomažu koliko mogu, nekada hranom, nekada i novcem, jer drugačije, kako kaže, ne bi išlo.
"Mislila sam da ću završetkom fakulteta imati stabilna primanja koja će mi biti dovoljna za pristojan život, onako kako su mi roditelji pričali da je njima prije bilo - školuju se da bi radili, rade da bi imali, ali više nije tako. Cijene su otišle u nebo, plaće su ostale gotovo iste, a na nama mladima je da odlučimo hoćemo li biti samostalni ili i dalje živjeti s roditeljima. Imam prijatelje koji i s 40 godina žive s roditeljima jer si drugačije ne mogu priuštiti. Možda bi i mogli, ali bi morali raditi dva posla, a to fizički svi ne mogu izdržati. Ako se ovako nastavi, čini mi se da ću se i ja morati vratiti u roditeljsko gnijezdo ili otići van Hrvatske", zaključila je Ivana.