Tu bi pronašli oružja, cigareta, bombona, kruha, svega. Na večer kad bi se sve smirilo palilo se jedno oklopno vozilo i puštalo neki dim, maglu, čuli bi kako kače i šlepaju tenkove nazad. Jednu noć kad smo čuli da se tenk pali, znali smo da je to taj što šlepa. Po noći nismo pucali po tenkovima, nisu niti oni napadali, ali smo se bojali snajpera i nismo izlazili na Trpinjsku cestu.
Pa smo Čuran i ja odlučili da probamo iz dvorišta malog Mije Lozančića prebaciti tromblone i ako bude više sreće nego pameti nešto i pogoditi. Sjednemo mi u vrt i čekamo da se približi i čekamo zvuk lanaca i vučenja po asfaltu. I tako dok čekamo okrenem se, a ono velike bijele glave kupusa, pa ništa nismo jeli cijeli dan.
Kako smo mi to slatko jeli kao jabuku i dan danas volim ubrati glavicu kupusa i na vrtu je zagristi. (kiseli ne volim ni blizu, zgadio mi se u logoru). Nešto je došlo do raskršća, mi ne vidimo da li je tenk, labudica ili taj što šlepa, ali lagano ispucavamo tromblone prema zvuku. Nakon 5-6 tromblona to vozilo se više ne čuje, ne čuje se ništa. Mi smo ispucali ostatak i povukli se prema Mustangu. Kad ujutro gle sreće na raskršću Trpinjske-Bosanske ulice stoji labudica netaknuta. Nismo je pogodili, ali nisu je oni niti odvezli nego pobjegli iz nje kad smo mi počeli prašiti okolo njih. Marko i Blago su gledali i imali smo čak dva pogotka u sredinu ceste, što je bilo super.
POVEZANI SADRŽAJ
Toliko smo se ohrabrili, da bi mi idući i svaki drugi dan trčali zauzeti položaje prije njih i tako smo micali crtu 20-50 metara svaki dan u odnosu na jučer! Ustvari mijenjali smo dvorišta i kuće iz kojih ćemo prašiti po oklopnjacima najviše radi njihovih snajperista koji tada počinju djelovati. Naša je sreća bila da su ti snajperisti puno više pucali po Hercegovačkoj i Slavonskoj nego po Trpinjskoj i Bosanskoj ulici kuda smo se mi kretali. Zadnjih dana smo se pomakli do Hercegovačke ulice s druge strane. S naše strane smo Marko, Andrija i mi, a s druge, Marinko Antunović Bosanac i Tomica Jakovljević i ekipa Turba. Više puta bi se dogodilo da bi tenk imao i više pogodaka s više strana. Čuran, Pero i ja smo baratali tromblonima sad već puno ozbiljnije i hrabrije (luđe).
U dvorištu čekamo tenk da proviri i bum i povlačenje i čekamo drugog ili je njima dosta pa se povlače. Pa opet sutra iznova mi se namjestimo, oni dođu mi ih sprašimo i nazad. Kako je nama to dobro išlo da nitko od nas nije teško nastradao tih 5 dana!!! Mislim da je jedino Mrđo Marinko bio ranjen rasprskavajućim metkom tih dana. Ali su zato manje sreće imali momci koji su dolazili na ispomoć. Kada je pao bršadinski silos momci sa silosa došli su nam pomoći. Moguće da se ovo događalo oko 16. - 17. rujna prije podne jer znam da su popodne došli neki momci da snime tenkove koji napadaju na Vukovar. Tenkove koje smo mi razbucali, a nitko nije vjerovao. Svakako i hvala da nije bilo njih i snimke nastale 18. rujna, ne bi se niti istina znala. Marijofil, pekar i još jedan momak. Mi smo bili možda 70-100 metara ispred njih kad se to snimalo i još uvijek mi je u ušima Čamac i njegova galama: „Silazi, ne diraj naše tenkove“. I tako mi to jutro čekamo tenk u dvorištu Mujine kuće na Trpinjskoj 147.
Nekako nam je ona bila najbolja, imala je drugi izlaz u Bosansku ulicu, širok glavni ulaz i bilo je praznog prostora oko kuće da se neprijatelj mogao primijetiti i sačekati puno prije nego oni nas skuže. I tako jedan tenk dolazi do kapije, cijev vidimo ali on nikako da krene dalje. Turira i turira i samo se cima malo naprijed malo nazad, Marko, Andrija i ekipa su naprijed i ovog su pustili nama. I sad ta igra mačke i miša, malo on proviri, malo mi. I kad je on provirio malo više vidimo mi da je 84 i malo i nas frka. Nemamo osu, imamo koju zolju, rpg i tromblone i šta sad? Onda je Bebi Marjanović Zdenku nešto palo na pamet iz kuće da proba napraviti, vidjet. Mi nismo znali da je pješadija uz tenk i Bebu su vidjeli i opleli po njemu. U cijeloj toj frci Beba je zaboravio da smo mi probili zidove za prolaziti nego je navalio na ulazna željezna vrata koja su bila pola željezo, a pola razbijeno staklo i on je zaglavio u vratima. Niti naprijed niti nazad, mali debeo, kao i ja još i šljem na njemu i vidim glava i lice mu krvavo.
Viče on: „Pomozite, ranjen sam.“ Nisam ni skužio je li ranjen ili je tenk pucao u kuću pa ga je nešto drugo ozlijedilo, ali smo ga jedva izvukli vani u dvorište. Beba je poginuo 10. rujna 1992. godine na Kupresu. I sad čekamo taj tenk, on opet proviri, pa se vrati i tako par puta s cijevi okrenutom prema Trpinjskoj. To nama sve odgovara i dogovor pada da će ga momak iz Slavonskog Broda gađati RPG kad proviri. Kad smo se namjestili tenk proviruje više nego dosad s cijevi okrenutom prema nama. Jao koja panika cijev nas gleda s 15-20 metara i još tada počinje pucati s njega onaj 12. srpnja probija zid i to kad krenu rasprskavajući meci opća opasnost. Jedan takav je pogodio Mrđu Marinka u nogu. Svi smo se zaledili, momak je bacio RPG, nešto je puklo dali tenk, bomba ili naš RPG i Cina je teško pogođen u nogu koja se nije mogla spasiti.
Jednostavno djeluješ u tom trenutku i nema povratka niti usporene kamere, nema povratka. Došli su i oni pameti pa su smanjili broj tenkova ili smo ih mi smanjili, pa su počeli lagano ravnati kuće redom tako da smo se i mi prilagodili. Ja bih ušao u čitavu kuću i čekao da tenk dođe do kuće. Vidiš ga, čuješ i osjetiš namjestiš tromblon stisneš kundak ispod pazuha i pucaj pa bježi. Marko bi vikao: „Otkinut će ti rame, tko još puca tromblone s ramena?!!!“ dok mu nisam pokazao. I tako sam pogodio četiri tenka, pojma nemam jesam li im nanio kakvu štetu, najbitnije je bilo da posada od šoka ili straha krene bježati iz tenka, a onda su bili laka meta za momke oko mene. Moram spomenuti jedan događaj, ali prije toga sad kad razmislim o svemu tome mi nismo bili normalni. To kako smo se mi igrali s njima ne da nema u filmovima, nego se ni crtani ne bi mogao napraviti.
Prilikom jednog napada sa mnom idu Damir Krsnik i Bušo da oni vide kako ja to radim. Sakrijemo se mi u kuću Babijaš Steve (onoga kojeg su zarobili 14. rujna i zaklali u podrumu i nakon toga skinuli šunku s tavana i jeli u dvorištu). I prolazi tenk, prvi, drugi i mi sad čekamo da ga naši skinu, pa ćemo mi onda oplesti po njima. To je sve na 10-20 metara, kuća se trese, srce lupa kao ludo….
