Kaštelanska spisateljica Nataša Jukić prva je u nizu fantastičnih žena čije djelovanje oplemenjuje dalmatinski javni prostor, prije svega kulturni, a o takvim ćemo istinskim, a često pritajenim heroinama našeg vremena pisati u serijalu (F)eminentne. Prva pa pobjednička, Nataša Jukić progovorila je o relativno kasnom ulasku u svijet književnosti, privatnim i društvenim izazovima umjetničkog stvaralaštva, poslovima i pozivima koji čine društvo boljim, posebnosti odnosa s djecom s poteškoćama, o željama, snovima, bajkama, mitologiji, obitelji, ljubavi… Bose noge, knjiga u rukama i topao osmijeh pratili su nas dok smo stvarale galeriju za priču o ovoj inspirativnoj umjetnici.
Kad krene ono tipično novinarsko istraživanje o osobi koju poznajete tek iz priča drugih ili njihova rada, korisno je naići na strukturiranu biografiju, a Vaša je na Klubu prvih pisaca baš posebna, gotovo poetizirana. „Rođena sam hladne zimske noći, 09. 01. 1978. u Splitu…“ Osim onih osnovnih informacija tko je Nataša i čime se bavi, zanima me i ono što biste nekad zapisali u školski leksikon – nekoliko sitnica koje Natašu čine Natašom.
- Ovo je baš zanimljivo. Pa evo, pokušat ću. Nataša je žena, s mnogim ulogama koje dolaze u tom paketu. Majka sam, kći, supruga, sestra, prijateljica, kolegica, spisateljica, kreativka koja je uspjela zadržati ushićenje pred mudrošću starijih i poštovanje pred djecom. Zaljubljena sam u jesen, volim tišinu koju sa sobom donese nakon ljetne vreve, volim zvuk vjetra i šuštavo lišće pod nogama. Zemljane tonove u svemu, iako se rado nakitim i živim bojama. Pomalo sam retro tip, imam osjećaj da sam zapela u nekom vremenu toliko lijepom da se često pitam je li uopće kao takvo i postojalo ili sam ga tek izmislila kao utočište. Ekstrovertni sam introvert. Volim svoj mir. Imam divno pleme žena s kojima jedrim životom, svaka je priča za sebe i škrinja s blagom iz kojih sam toliko naučila.
No, ako ću potpuno iskreno reći nešto o sebi, priznajem da u glavi nosim kaos na dnevnoj bazi. Raspršena sam u stvaranju, a istovremeno usredotočena na ono što baš taj tren radim. Neprestano pišem za djecu i za odrasle, pripremam radioce koje održavam, radim u školi, u edukacijskom centru, surađujem s kazalištima, volontiram u udrugama, gostujem s knjigama kamo god me pozovu, putujem i nastojim da moja obitelj zbog svega toga ne bude zakinuta za onaj dio mene koji je njima najpotrebniji. Jednom mi je sin rekao, a imao je tad možda nekih šest godina, da sam ja kao kaleidoskop, izvana staložena, a u meni luduju boje i urnebesi.
U četrdesetima ste počeli objavljivati svoja djela, i to zavidnim tempom. Kako se dogodio taj „klik“ poticaja da objelodanite ono o čemu pišete? Pretpostavljam da ste i prije pisali?
- Pišem otkako pamtim. Sjećam se ushićenog odobravanja mojih profesorica nakon čitanja školskih zadaćnica. Moj je problem bio u tome što nisam držala tu posloženu galeriju rečenica nečim posebnim, nečim što bi trebalo toliko isticati i hvaliti. Možda bi bilo najpoštenije reći da sam zapravo bila deklarirano nesigurna. Mladost tu nesigurnost često nosi kao modni dodatak, ako govorimo o umjetnosti. Prvu sam si knjigu dopustila objaviti u svojoj četrdesetoj godini. Htjela sam sebe podsjetiti, a vlastitom djetetu pokazati primjerom kako se sa strahovima nosi tako da se diše punim plućima mimo njih. Ne volim onu frazu o strahovima i kako treba „kroz njih“ jer to bi značilo da bi kroz sve ono čega se bojimo trebalo proći, a to nije nešto što bih ikome poželjela. Živjeti se može leteći za svojom svrhom, strahovima unatoč.
U nekom trenutku osvijestila sam da je zadržati bajke i poruke načinjene od melema skrivene u sebi zapravo autodestruktivno, a pritom nimalo čovječno prema eventualnim čitateljima. Volim se podsjetiti idejom koja me vodi, a ona kaže da ako jedna rečenica iz moje knjige bude utjehom, budilicom, alarmom ili tek melemom u prolazu onome tko je pročita, onda knjiga itekako ima smisla i ja sam je bila svjesno dužna pustiti van.
Bez imalo susprezanja progovarate o tome koliko se često na svom putu, pogotovo onom poslovno-umjetničkom, nađete pred zidom jer niste dio neke stranke ni rame uz rame uz nekog mecenu, velikog facu, kako god to nazvali. Kako reagirate na cijeli taj sustav koji, čini mi se, ipak omogućuje da se u prve umjetničke redove nekad probiju ljudi koji su prvaci samo u podobnosti?
- Da, ne susprežem se. Slobodna sam u svojim mislima i pišem o svemu o čemu imam potrebu pisati. To je ujedno i najveći razlog zašto mi se događaju ti zidovi po putu. Neukalupljena sam, nikad nisam bila član nijedne stranke, ne pripadam nikakvoj grupaciji ovog svijeta osim onoj da sam čovjek i da sam žena. Bez obzira na broj godine koja stoji onako futuristički moderno ispisana na kalendaru, žensko koje misli i govori bez straha od krkanizma pripada u vrijeme kad su se kalendari klesali u kamen, a žene se palile na lomačama. Točno osjetim kad se nađem u takvom društvu gdje je grupica naoko odvažnih muških primjeraka u odijelima, na poziciji, uhljebljeni oni i rodbina do trećeg im koljena. Volim ih promatrati i gledati ih pravo u oči. Doduše, brzo spuste pogled, pa to baš ne potraje dugo. Naročito u maloj sredini kakva je naša pa svi već znamo tko je tko. Tko je putovao preko granice po diplome, tko je kakav bio prije odijela i kravate i odakle tko dolazi. Na nesreću takvih, imam dobro pamćenje. Zato i spuste glavu.
Ja dolazim iz ljubavi, iz radničke obitelji, od majke Marice i oca Srđana. Odrasla sam u vlažnom podrumu koji su roditelji za sestru i mene učinili bajkom. Cijeli život su radili i stvarali da nam naprave stan na katu obiteljske kuće. Moj je najveći san bio da imam prozor u svojoj sobi i da kad noću legnem mogu vidjeti zvijezde. Uspjeli su u tome. Ali ono najvrednije čemu su nas naučili je da u svakom mraku tražimo svjetlo. I da budemo svjetlo. Kad tako odrastaš, onda se ne bojiš mraka u ljudima. Ali ga jasno vidiš. Znam koliko bi bilo lakše da mogu drugim putem, ali moja bi duša doživjela nepopravljivu frakturu vlastitog smisla i ja više ne bih disala kao ja. Bila bih tek još jedan artikal na polici ukalupljenih, brojkom vrednovanih ljudi. Žalosno je da se umjetnicima koji su se u svojim sposobnostima nebrojeno puta dokazali ne otvore vrata i pruže ruke za neka bolja rješenja na korist zajednici. Da se za njih ne otvori prostor za suradnju s gradovima, županijama, ustanovama tako da pomognemo jedni drugima, da radimo za isti cilj. Ježim se od papirologije i kojekakvih projekata koji su tek paravani za pravdanje mutne vode. Ili natječaji na kojima se očigledno pogoduje CV-u onoga tko je već određen da radi neki posao. Umjetnost nije i ne smije biti matematika. Time joj režemo krila i pristajemo stvarati iz omeđenih kaveza. Na taj način umire svijet.
Teško je, ali odluka je na svakome od nas. Ja svjesno zastanem pred zidom, prokopam put uokolo i opet napravim ono što sam naumila. Kopanja me nije strah. Volim raditi. To što za prigode odjenem svečanu haljinu i imam policu punu nagrada ne znači da sam se odmaknula od ideje tko sam i odakle dolazim. Radim i djelujem u službi zova vlastite duše, umjetnosti i kulture. Ako to netko prepozna i pozove me na suradnju na korist zajednice – divno, za bilo kakve druge zakulisne igrice nisam zainteresirana niti dostupna. Oni koji su me za to zvali to i znaju.
Nastavno na prethodno pitanje – kroz praćenje Vaših projekata stekla sam dojam da posebno volite slaviti snagu žene, i u svojim djelima, ali i praktičnim primjerima iz života. Nikad niste propustili priliku da pohvalite kolegice, suradnice, prijateljice, ilustratorice, knjižničarke… Znači li to da Vas nije okrznula ona „žena je ženi vuk“?
- Ljudi smo onoliko koliko ljudskosti vidimo u drugima. Na svu sreću, okrznulo me mnogo puta. Ono što sam odabrala kao vodilju su učenja iz svakog iskustva pa i takvog, umjesto osobnog doživljaja na nekoj emotivnoj razini. Emocije su snažne i lako učine da se želje postave iznad naših potreba, a moja je potreba biti čovjeku čovjek. Ego je skliska tvorevina uma i ako dozvolimo da nas ego vodi, polomit ćemo dušu, neminovno i nepovratno. Vaše mi se zapažanje sviđa, živim zahvalnost i nastojim ni centimetra ne narasti u životu tako da se popnem na nečija leđa. Osjetljiva sam na diskriminaciju i ponižavanje u bilo kojem segmentu. Jako volim pisati o ženama, čini mi se pravedno jer ne znam kako je biti muškarac. Volim tražiti ono lijepo u njima, podijeliti uspjehe prijateljica, kolegica, životne priče koje nadahnjuju. Tako sam jednom objavila knjigu o stotinu živućih žena našeg vremena u kojoj sam napisala sto njihovih životnih priča. Bio je to divan projekt. Svaka od tih žena u svojoj priči vječno je zapisana kao vladarica, kao kraljica vlastitog života. I kad god bi me nakon izlaska te knjige pitali jesam li normalna, kao, koja to žena piše lijepo o stotinu drugih žena – samo bi mi bila potvrda koliko je takva knjiga bila potrebna. Koliko smo gladni i potrebiti lijepe riječi, podrške i raširenih ruku s druge strane umjesto nišana.
Koliko Vam i u privatnom i u umjetničkom smislu znače Vaša Kaštela? Što Vas u njima inspirira? Postoji li nešto što Vas od njih odbija?
- Kaštela su satkana od fragmenata bajke. Iako nama, koji u njima dišemo otkako nas ima, vape kroz vjetar i kiše da ih sačuvamo pred najezdom strojeva i ambicioznih pojedinaca koji s Kaštelima imaju veze oprilike kao ja s Nigerijom. Kao i u drugim mjestima gdje se nanjušilo kako na bogomdanoj ljepoti proizvoditi novac, neminovno u paketu s tom idejom dolazi betonizacija i broj apartmanskih zvjezdica na duši toga mjesta. To me žalosti. Ne smijemo zaboraviti da su Kaštela nastala na trudu i volji kaštelanskih težaka, a evo, kako saznajem, kroz ta polja spremaju se zaurlati bageri koji će stvoriti neku novu priču koja sigurno neće ići pod kategoriju bajke. Imam običaj bar jednom tjedno prošetati našom rivom od Štafilića do Gomilice. Bivati u toj ljepoti. Pogledom pomilujete višestoljetne utvrde i kule, more, Kozjak, sad su prve trešnje sve okitile, miriše ružmarin i lavanda. Sve je inspiracija. Ono što ne volim ta je ljudska gramzivost, to povlačenje crta i visoke ograde kao granice među parcelama i ljudima. Nije to problem samo Kaštela, to je anomalija svijeta u kakvom živimo. Ja sam ovdje cijeli svoj život, još uvijek kad se potrudim mogu čuti Mastinku kako diše, primijetim igru galebova i ribare kako se vraćaju u porat, čujem krošnje i more. Svjesna sam i onog mraka oko nas, ali na mraku nije moj fokus.
U više ste navrata na svojim društvenim mrežama, ali i u medijskim istupima govorili o nepravdi koja se nanosi suradnicima u nastavnom procesu – asistentima u nastavi, zanimanju koje to kao da nije – a kad vas nema, učenici s poteškoćama, a posljedično i njihovi roditelji i škola postaju dio Pandorine kutije iz koje problemi, frustracije i nemoć lete na sve strane. Budući da je ton uvoda u pitanje dovoljno napunjen srdžbom prema nepravdi sam po sebi, pitat ću Vas ovo – što je najljepše što ste naučili od djeteta s poteškoćama te što je najljepše što ste Vi naučili njega?
- Voljela bih da vam mogu reći kako je ovo posao, ali nije. Ovo je poziv vođen željom da date dio sebe nekom višem smislu koji možda ni sami ne možete imenovati ni do kraja dokučiti, ali je potreba u vama neobjašnjivo jaka da baš to u životu radite. Asistenti u nastavi siva su zona ove zemlje, kao i mnoge druge kategorije koje se bave najosjetljivijim skupinama. Posljednjih deset godina radila sam isključivo s djecom iz spektra autizma. Radila sam u školi i u rehabilitacijskom centru za osobe s intelektualnim teškoćama. Teško je sažeti čemu me sve to naučilo i u čemu me promijenio takav način rada s ljudima. Prije svega tome da smo skloni život uzimati isključivo, po svojim pravilima, po principu „zdravo za gotovo“. A život je tako nepredvidiv i nikad ne znate hoće li igrom slučaja baš u vašu obitelj pripasti takva duša, kakvu će svijet teško prihvatiti i razumjeti.
Država je asistentima u nastavi zla maćeha. S povremenim bljeskovima naznaka dobre volje koja mine s prvim vjetrovima. Obično nakon što završe kakvi izbori. Neosporna je činjenica da se inkluzija u Hrvatskoj provodi već desetljećima, a status pomoćnika u nastavi još nije zakonom uređen ni priznat te se oslanjamo na sredstva iz EU fondova. Ono što bi bilo logičan slijed je da Ministarstvo obrazovanja stane iza nas. Nekakvi mikropomaci se događaju, ali apostrofiram ovo „mikro“. Poražavajuće je i stresno sve to iz godine u godine ponavljati, a možete samo zamisliti što proživljavaju roditelji te djece živeći u neizvjesnoti svake školske godine ispočetka. No vratimo se onome što je dobro. To su uvijek i zauvijek životna učenja iz kolajućeg života koja dobijemo kao blagoslove. Netko tko ne provodi vrijeme s takvom djecom ni ne sluti koliki je uspjeh kad vas prvi put pogledaju u oči, dodirnu vam ruku ili vam poklone crtež. Ni ne sluti koliki je svemir kad ugledate neverbalno dijete kako prvi put prilazi vršnjacima jer se osjetilo dijelom kolektiva. To su borbe na dnevnoj bazi, ali su vrijedne borbe. I ni dana ne bih mijenjala.
Kako djeca na književnim susretima i radionicama kreativnog pisanja reagiraju na Vas? Jeste li se ikad susreli s nekom šutljivom skupinom, ili možda djecom koja nisu intrinzično motivirana za takve aktivnosti, a „moraju“ biti na njima? Kako tada reagirate?
- Sad je već iza mene stotine gostovanja. I svako od njih je specifično, drugačije. I svaki put imam tremu. Djeca su najiskreniji sugovornici i onaj tko ide pred djecu mora biti spreman čuti i ono što mu možda nije drago čuti. Dogodi se ponekad, naročito u školama, da se djecu čoporativno dovede na književni susret. Dakako, među njima ima i onih koji ne čitaju, odnosno čitaju samo kad moraju. U takvim trenucima promijenim pristup i stavim fokus na „slona u sobi“, a ne na moje gostovanje. Razgovaramo i tražimo objašnjenja zašto djeca ne vole čitati. Kroz igru, motivaciju i dodatna pojašnjenja kako možda samo nisu pronašli pravu knjigu dođemo do divnih preokreta. Ne uvijek, naravno. I to je isto u redu. Mi nismo krojači dječjih svjetova, ali možemo im ponuditi kvalitetan dizajn.
Kad smo dogovarale ovaj intervju, spletom nevjerojatnih okolnosti dogodilo se da su nas, pa i našu fotografkinju, povezale dvije nama važne teme, mitologija i žene. Tada ste mi natuknuli da upravo dovršavate novo književno djelo slične tematike. Možete li nam reći nešto više o toj knjizi?
- Mitologija je široko polje u kojem se osjećam kao doma. Jako me privlači od rane mladosti. Naročito slavenska mitologija, čiji su tragovi uspješno zatrti i pomno skriveni, te teško dostupni za učenja žitelja sadašnjeg vremena. Kroz povijest se ponavlja da su ljudi oduvijek birali strane, bilo kroz religije, politiku, nacionalne pripadnosti. A sve to samo je pečat na surovu istinu da se čovjek takvim biranjima odvajao od najvećeg saveznika – od prirode, samim time i od sebe sama. Knjiga na kojoj radim i ovim je putem najavljujem za jesen zove se „Melem plemenu ožiljaka“. Koncipirana je tako da kratkim pričama i vođenim tekstovima naslonjenima na neurololingvističko programiranje propitkuje gdje smo sa sobom kao žene, kako se osjećamo i zašto je to tako, kamo uopće putujemo i koliko živimo svoju svrhu… Mislim da se u odgovorima na ovakva pitanja kriju ključevi za mnoge lokote koje smo same sebi nataknule ili smo dopustile društvu da nas uvjeri da su ti isti lokoti na nama kao trajne tetovaže. A nisu, samo su trula uvjerenja. Koliko se volim igrati s mitologijom, pokazat ću vam i u novoj priči za djecu i odrasle, „Jagin lonac“, koju čekam da mi svaki dan stigne u zagrljaj. Knjiga zbog koje je iza mene stao naš najveći nakladnik. Mora li Jaga biti mračan lik? Što nas to točno u mraku plaši? Čitajte u priči o Jaginom loncu i saznajte.
Što je za Vas ljepota? Kako reagirate kad Vas netko opiše kao lijepu ženu? Ovo mi se pitanje nameće i zbog nekih prelijepih karakternih crta koje uočavam u mnogim našim umjetnicima, pa i u Vama (empatija, velikodušnost, briga za djecu), ali i zbog nečega čime osoba zrači čak i samo preko fotografije. Doduše, imam na umu i taj nesretni medijski problem progurivanja ženskog izgleda kao jedinog atributa u prvi plan, pogotovo kad su u pitanju uspješne javne žene, gotovo kao da je ljepota otegotna okolnost koja poništava njihov uspjeh… Što mislite o tome?
-Teško mi je biti objektivna u kontekstu same sebe. Prihvaćam da sam dobila pristojnu futrolu za koračanje svijetom. Ali to je tek futrola za posijati dušu. U nešto moramo stati. Uzelo mi je godina dok sam osvijestila da je u redu primiti kompliment, pristojno zahvaliti i ne zacrvenjeti se pritom. No ipak, ljepota je za mene nešto sasvim drugo. Karizma, energija kojom netko zrači, karakter, djela u koja se obuku ljudi. Ono nešto što je teško upakirati u epitet ljudskih jezika.
Nažalost, površne vrijednosti uzele su maha. Nedostaje osobnosti, usuda za autentičnom različitošću, osobnošću u svemu što jesmo. Samim time šalje se pogrešna poruka nesigurnim ženama- ali i muškarcima, kako je samo zapovjedni trend ispravan trend i u slučaju nepoštivanja istog nema uspjeha. A onda se povlači pitanje – što uopće znači uspjeh? Broj lajkova na društvenim mrežama? Žao mi je, ne osuđujem jer prepoznajem iz kojih potreba o prihvaćanju to dolazi i koliko je nesigurnosti iza fasade. Tome najviše kumuju mediji i serviranje lažnih slika Instagram života, toliko udaljenih od istine. Ono najtužnije je kad vidim kako se žene uspješne u svom poslu, a usput lijepe i njegovane, u naslovima nazivaju „ljepoticama“, a to što su usput doktorice znanosti, na primjer, stavlja se u drugi plan. To je nedopustivo.
Kako Vam suprug i sin pomažu u ostvarivanju svih mnogobrojnih ideja, projekata, zamisli i snova?
- Pomažu mi samim time što jesu to što jesu i baš takvi kakvi jesu. Moja su mirna luka, mjesto u meni i izvan mene u kojem mogu biti cijela. Suprug i ja živjeli smo bez djece sedam godina zbog mojih zdravstvenih problema. Danas smo blagoslovljeni našim Rokom, gimnazijalcem, djetetom kakvo se samo poželjeti može. Vrijedilo ga je čekati. Oni su naviknuti da imam dane kad više šutim, kad plešem i pjevam, glupiram se, radim sliku ili skulpturu od žice i novinskog papira, organiziram festival priče, kad oko mene lete papiri ili istovremeno držim otvoreno po sedam knjiga jer mi iz svake nešto treba. Imamo jedan lijep suživot tri različite osobnosti u istom prostoru. Bilo me strah kako će to izgledati kad sinu krene pubertet, mužu kriza srednjih godina, a meni klimakterij, ali baš mi to dobro guramo uz hrpu zdravog humora. Tamo gdje je ljubav vodilja – život lakše teče.
U jednoj ste kolumni izjavili sjajnu, gotovo aforističnu rečenicu „Ići protiv svoje svrhe bio bi promašen život“, aludirajući na pisanje kao svoju svrhu. Kao realist koji se nada optimističnu odgovoru – kako živite s činjenicom da je pisanje kao svrha često težak, mukotrpan, podcijenjen, nerijetko ekonomski potpuno neisplativ posao i/ili poziv? Što Vas drži iznad površine, u svijetu mašte, snova i ideala?
- Moram reći da sam i ja realist. Zato sam valjda od najranijeg djetinjstva bježala u bajke da se malo odmorim od stvarnosti. Baš me taj realist drži balansiranom. Ne treba od njega bježati. Da, ići protiv svoje svrhe bio bi promašen život. To je čvrsto uvjerenje koje nosim i ne želim ga preuokviriti u nešto drugo. Sve što stoji u vašem pitanju, zaista stoji i u realnosti. Teško je, mukotrpno, podcijenjeno, ali ako je to ono što jesmo, ako je to kanal kroz koji naša duša govori tečnim jezikom, moramo tim jezikom govoriti. U suprotnom ćemo se ugušiti, isčeznuti, rasplinuti se u nešto što nismo samo da bismo se pristojno ukalupili i predvidivo uglavili u ovaj svijet.
Možda bih bila sretnija da sam se rodila sa svrhom da fantastično upravljam financijama, da znam popravljati strojeve, raditi frizure, liječiti ljude... Ali nisam. Svoju sam svrhu pronašla kroz pisanje i u miru sam s tim. Vjerujem da, ako se držimo za svoju svrhu, nije problem usput raditi i neke druge poslove od kojih ćemo platiti račune, dok god se ne kose s našim osnovnim postavkama o ispravnosti i dok se radeći ih osjećamo kao ljudi. Ali svrha... Ona je veća od želje, ona je potreba. A potreba mora biti zadovoljena. To je ljudska biologija i kemija i fizika. Sve drugo bio bi promašen život.
