Kao djevojčica je sa zanimanjem promatrala majčin hobi – izradu figurica od fimo mase. Kupila joj je blokove plastelina da se i sama zabavi izradom. Ona ih je, sjetivši se kako je majka u završnoj fazi pekla svoje figurice, naslagala na radijator. Usprkos neredu i šteti, majka kao da je znala – u obitelji se stvara kiparica. Magdalena Modrić magistra je kiparstva, dobitnica Dekanove nagrade, članica HULU-a, umjetnica koja je izlagala na mnoštvu grupnih i samostalnih izložbi, ilustratorica i dizajnerica vizuala za glazbene, književne i filmske uratke, zaljubljenica u Pelješac, arheologiju, mitologiju, društvene igre, pse i zanimljive ljude. A njezina je umjetnička priča unutar serijala (F)eminentne jedna od onih koje će inspirirati nove generacije koje se napajaju umjetnošću.
Odrasli ste na Pelješcu, upisali turističku školu na Korčuli, a zatim se preselili u Split i prebacili u Školu likovnih umjetnosti. Je li možda faktor u selidbi bio i izbor škole?
Od jedanaeste godine života željela sam biti turistički vodič, a još i prije toga arheolog. Tada me držala snažna ljubav prema povijesti i nisam razmišljala o umjetnosti. Voljela sam raditi u plastelinu, ali isključivo hobistički. Kada se moja obitelj odselila u Split, umjetnička škola koja je bila vrlo blizu činila se kao dobra prilika da se približim mediju koji nije bio dostupan u trgovini sa školskim priborom na Pelješcu – glini, to jest kiparstvu.
Vaš je prvi izbor studija bio Pravni fakultet. Jeste li se u tom periodu još tražili? Kako su umjetnost i studij kiparstva naposljetku ipak prevagnuli?
Mnogo sam puta u životu čula da od umjetnosti nema kruha, premda su mi likovni radovi podebljavali džeparac još u osnovnoj školi. Nekakvi idealistički principi koji su se formirali u prijelaznom razdoblju između srednje škole i fakulteta sugerirali su Pravo kao logičan odabir, no ispostavilo se da to baš i nije bilo ono što sam očekivala. Mislim da nema smisla boriti se protiv onoga što voliš ili želiš raditi.
Naposljetku ste se, u svakom smislu te riječi, našli na/u UMAS-u. Čujemo da ste bili onaj tip studenta koji gotovo da i ne želi izići iz fakultetske zgrade?
Istina, jedan od najdražih aspekata fakulteta bilo je njegovo radno vrijeme i mogućnost da student koristi klasu kao atelje. Profesori su redovito kod nas pokušavali potaknuti razumijevanje važnosti rada iz užitka, a ne iz obveze. Meni se to činilo kao nekakav san, ideal – jedini je problem u tome što se nije moglo prespavati u fakultetskoj zgradi (smijeh). Radove sam nosila kući uglavnom kako bih ih spakirala, osim ako se stvarno nisam mogla strpjeti do sljedećeg jutra da dovršim neki rad. Bila je to svakako izvrsna prilika za studente da razviju radnu naviku korištenja ateljea, boravljenja u ateljeu... Mislim da je to bio ključan period da se student razvije kao kipar.
Osim kiparstva, zanima vas i restauracija. Što vas je privuklo tim područjima?
Turizam je za mene bio svojevrsna alternativa arheologiji, koja je opcija onima koji žele ići na studij u Zadar ili Zagreb. Naizgled nema nikakvih poveznica, ali meni je to predstavljalo izražavanje poštovanja i ljubavi prema bogatoj povijesti moga kraja, osobito prema nalazima iz vremena Ilira.
Osim arheologije ili zamaranja užurbanih turista poviješću koja ih zanima površno, kiparstvo se činilo najbliže arheologiji – bez obzira na to radi li se o savršeno skladnim figurama koje su oblikovali grčki kipari ili o neolitičkim figuricama koje su imale važne ili smiješne namjene.
Kiparstvo nije jedino umjetničko područje kojim se bavite. U vašoj biografiji navedeno je još mnogo zanimacija, poput ilustriranja knjiga, računalnog modeliranja, filma… Možete li nam reći nešto o tome?
Mislim da mladi umjetnici danas moraju imati mnoge vještine kako bi uspješno radili, od fotografskih, pravnih, informatičkih, jezičnih i marketinških, samo zato što se rad ne može prodati sam od sebe kada je dovršen, kao u nekoj igrici. Skica, 3D model i video od velike su važnosti prilikom sastavljanja dokumentacije za neki projekt. Te su vještine povukle i moj interes u istraživanju filma, kao i programa za 3D modeliranje. Prije sam se bavila i ilustracijom, pa je to povlačilo i neke narudžbe.
U kojim ste se područjima bavili ilustracijom?
Više puta sam imala priliku raditi ilustracije za knjige i albume – početak je bio album J. R. Augusta, nagrađivanog kantautora. Prvi album koji sam imala priliku oslikati bio je „Teaparty with Mr. Death”, a kasnije i booklet koji je objavljen za album „Murky waters”. U tom periodu između smo imali još jednu suradnju – njegove pjesme izdane su u ručno rađenoj knjižici s mojim ilustracijama, a reljef od terakote bio je naslovnica.
Jedan od zanimljivih angažmana koji je uslijedio nakon ilustriranja bookleta bila je knjiga pjesama u manje od 10 primjeraka – tu se našlo oko 20 ilustracija, ali s obzirom na to da je to bilo privatno, javno sam objavila tek tri-četiri crteža.
Vratimo se malo na priču o podrijetlu i prebivalištu. U vremenu kad mladi, pogotovo umjetnici, svoje prilike za rad većinom traže u velikim gradovima, Vas srce stalno vuče na Pelješac. Kako je Pelješac oblikovao Vaš osobni i kulturni identitet?
Pelješac je integralni dio mene. Od malih nogu slušam i cijenim priče o našoj povijesti, a prvi sam se put u predškolskoj dobi susrela s riječju „Iliri”. Nekoliko godina kasnije pronašla sam nešto o tim mističnim Ilirima u Pelješkom zborniku, knjizi koju vjerojatno ima većina kućanstava. Tražila sam nešto više o mjestu u kojem živim i tako pronašla nazive tih hrpa kamenja koje u to vrijeme nisu zanimale mnogo stanovnika. Bilo je teško pronaći više podataka, no meni je bilo dovoljno znati da je tu postojala neka civilizacija čiji su ostaci sada zakopani u šumi gdje se ja igram. Iz strahopoštovanja prema činjenici da je tu nekad bilo groblje nikad se nisam usudila kopati, ali svaki sam dan nosila drvene bojice sa sobom i na ravna kamenja pisala simbole koji mi nisu ništa značili, no nadala sam se da će, ako lovci budu tu prolazili, biti zaprepašteni pronalaskom i misliti da je to ostatak drevne civilizacije. Na kraju osnovne škole sjetila sam se toga i pokušala pronaći jedan takav kamen. Shvatila sam da plava bojica nije nikoga mogla zavarati.
Čini se da ste i u tom periodu života imali snažnu crtu za arheologiju, ili barem poriv za istraživanjem?
Ideja o studiranju arheologije izrodila se baš iz toga – željela sam istražiti kraj u kojem sam odrasla i to si opravdati s legalne strane, no barem s religijskog stajališta, ideja raskopavanja ostataka ljudi koji su više od samog artefakta ostala je etička prepreka. Kada je pronađena prva ilirska kaciga, već sam studirala na akademiji i željela sam je uvrstiti u diplomski rad koji se zvao „Mit i legenda kao nadahnuće; alegorija trijumfa Svetog Juraja”. Taj je rad isprepleo nekoliko motiva iz moje „osobne mitologije” – djetinjstvo na Pelješcu, jednu anegdotu iz moje pete ili šeste godine kada smo baka i ja otišle u šumu brati gljive i kada me spasila od poskoka... Osjećala sam se kao Sveti Juraj koji je ubio zmaja i nosi ga pobjednički dok se zmija tako klatila sa štapa, probodena kroz glavu. Sveti Juraj bio mi je najdraža onodobna biblijska priča. Kada bih provodila vrijeme na Hvaru kod očeve strane obitelji, nona bi me vodila u crkvicu Svetog Ante gdje se na jednom od zidova nalazila velika freska Svetoga Juraja koji probada zelenog zmaja što se koprca pod kopitima bijelog konja. Prebojana je, kako sam čula, a nitko nije dokumentirao tu veliku, čudnu fresku, koje se sjećam tako živo.
Taj kip, koji je ujedno i moj diplomski rad, prikazuje mene kao dijete, u stvarnoj veličini, sa zmijom omotanom oko ruke – bila je to prilagodba kompoziciji koja bi izgledala loše sa štapom ili mačem, a umjesto dječje odjeće, kip je omotan draperijom koja sugerira antiku. U ruci držim kacigu koja je modelirana prema kacigi koju su pronašli u šumi pokraj Zakotorca na Pelješcu, a na njoj je jedva primjetan reljef mene i koze. Sada kada promislim o tome, zaista mi je smiješan taj ambijent seoskog djeteta koji se formirao u tome radu, no rano djetinjstvo je dio života kojeg se rado prisjećam. Pelješac se provlačio kroz kiparstvo, crteže, društvene igre koje sam izrađivala za obitelj i prijatelje... Sve.
U kojim još aspektima života pronalazite inspiraciju za svoje radove?
Osim u povijesti i mitologiji, često i u svakodnevici, osobnom prostoru ili navikama – u zadnjoj gotovoj seriji radova istraživala sam fenomen pseudoarheologije i „fake newsa“ (lažnih vijesti) – to jest pojavu lažnih arheologa koji na internetu dijele svoje teorije o artefaktima širokoj publici koje u to vjeruju – mnoge su lažne vijesti koje nam se svima prikazuju svakog dana naprosto slike i tekstovi koje je generirala umjetna inteligencija, a klikovi korisnika društvenih mreža autorima generiraju novac legalnim ili ilegalnim putem. Ta serija prikazivala je devet figurica Venere, a dio rada je i lažni dokumentarni film u kojem se one iskapaju, čiste i o kojima se raspliću mnoge teorije. Nažalost, u procesu izrade nerijetko su gledatelji vjerovali da se radi o autentičnim figuricama paleolitika, iako je proces njihove izrade i bojenja bio dostupan na internetu.
Izlagali ste svoje radove na samostalnim i grupnim izložbama. Koju posebno pamtite?
Mislim da mogu reći da mi je u najboljem sjećanju posljednja samostalna izložba koja mi je izvukla vremena i zdravlja, ali spomenula bih i prvu K.I.P. izložbu za vrijeme trajanja studija na kojoj su studenti izlagali sa profesorima u Sveučilišnoj knjižnici na Kampusu. Zaista je poseban osjećaj kada promislite da ste izlagali s profesorima, zanimljiv je i proces postavljanja izložbe...
Možete li izdvojiti svoj najdraži rad?
Teško je odabrati najdraži rad, čini mi se da se svaki mjesec ili svake godine dogodi da napravim rad od kojeg se teško odvojiti. Ponekad se dogodi da, ako radim odljev, od originala, to jest kipa dok je još u glini, ostavim fragment koji preživi lijevanje i stavim na pečenje. S reljefima je lako – uvijek mogu napraviti kalup kako bih sačuvala jedan primjerak za sebe, a s kipova mogu uzeti otisak i napraviti odljev fragmenta – ali skice i crteži jednostavno odu i ne može ih nadoknaditi ni fotografija ni print. Walter Benjamin piše o tome u eseju „Umjetničko djelo u razdoblju tehničke reprodukcije” – ništa ne može nadomjestiti auru originala koji u sebi nosi više od samog izgleda – aura djela odnosi se na proces, motiv i ideju koji su potakli rad, vrijeme stvaranja, raspoloženje... Nikada se nisam doživljavala kao previše sentimentalnu osobu i nisam mislila da ću biti vezana za radove, ali za mene oni često nose uspomene. Osobito otkad sam završila studij i krenula raditi od kuće. Nose uspomene na kave, razgovore, planove, glazbu koja je baš tada svirala, toplinu sunca koja je ulazila kroz balkon ili ritmičan topot kiše.
Izjavili ste da je „sva pažnja koju kip dobije od promatrača i dalje samo zagrobni život“, aludirajući pritom na mnogo „življi“ proces stvaranja. Koliko smo danas kao publika uopće otvoreni za kiparstvo, izložbe, a naposljetku i kritičko mišljenje o umjetničkim djelima?
Mislim da nije uvijek kriva publika. Mislim da mnogi umjetnici ne mogu dobiti prostor za izlaganje iz kojekakvih razloga, a njihovi bi radovi zagolicali misaone procese publike, možda i pokrenuli nekakav značajan interes. Sve sam manje u Splitu, voljela bih da me nečija izložba privuče, natjera da sjednem u auto samo da vidim radove. U svijetu umjetnosti u Hrvatskoj se ne događa gotovo ništa skandalozno pa publika i nije tako široka, ali kada bi izložbe na konstruktivan način privukle ljude, mislim da bi to brzo obrazovalo one koji nisu do tada imali ni interesa za kiparstvo ni doticaja s tom vrstom umjetnosti.
Kakva je budućnost mladih umjetnika na našem tržištu rada? Mnogi su freelanceri, što je često dvosjekli mač. Kakvo je vaše iskustvo?
Mislim da mnogi, kao nekoć i ja, pristupaju umjetnosti idealistički – zamišljaju se u ateljeu kako neometano rade, a u stvarnosti se to svodi na tek 30 – 40% sveukupnog angažmana oko jednog rada. Nije problem biti freelancer, to jest raditi preko autorskog ugovora. Ovo nije posao koji se tretira kao prihod „sa strane“. Često puta ta „gužva“ koja se stvara tjera mlade od umjetnosti jer ih nitko nije pripremio za to. Nitko se nije sjetio da bi bilo zgodno uvesti osnove poslovanja i marketinga na akademije, samo odmahujemo uz floskulu da od umjetnosti nema kruha. U kiparstvu postoji još jedan problem, a to je manjak fizičkih vještina za koje je ponekad lakše „platiti meštru“, a zapravo najbolje posao možemo odraditi sami – varenje, odlijevanje gipsanih kalupa i modela i slično. Ako netko nema prostor ili znanje, kao freelancer mora uračunati i mnoge troškove. Na kraju dana, uvijek se uspostavi da je marljiv i stalan rad jedini odgovor na sve poteškoće koje se mogu pojaviti.
Imate li povratne informacije o tome kako zainteresirani konzumenti umjetnosti, a i kupci saznaju za Vaše radove?
U tom dijelu mnogo pomažu tekovine novoga vremena, primjerice mrežna stranica i društvene mreže. Sretna sam što postoje takve platforme na kojima mogu objaviti svoje radove i proširiti krug zainteresirane publike.
Koje su vaše želje i planovi u nadolazećem razdoblju?
Napraviti mali radni prostor, dovršiti seriju kipova na kojoj trenutno radim, možda se malo dotaknuti i slikarstva. Vjerujem da će, korak po korak, sve te želje doći na red.
