Jelenin književni prvijenac Bila sam žohar (Matica hrvatska, 2021.) govori o femicidu i silovanju žene uslijed prve svjetske pandemije koronavirusa, a knjiga je predstavljana publici u Gradskoj knjižnici u Omišu 16. prosinca 2021. (u organizaciji Gradske knjižnice Omiš, Centra za kulturu Omiš i Matice hrvatske Zadar) te u kinu Dalmacija u Dugom Ratu, 17. prosinca 2021. (u organizaciji Udruge TVORNICA Dugi Rat, Narodne knjižnice Dugi Rat i Matice hrvatske Zadar).
Uz autoricu, u Omišu knjigu su prikazali: Svjetlana Buljević, ravnateljica Gradske knjižnice Omiš, knjižničarka i prof. hrvatskog jezika i književnosti; Petar Buljević, ravnatelj Centra za kulturu Omiš, knjižničar i prof. hrvatskog jezika i književnosti te Ljubica Bogdanović, prof. hrvatskog jezika i književnosti, a u Dugome Ratu Ana Brničević, predsjednica udruge TVORNICA i Renata Kovačić, prof. hrvatskog jezika i književnosti i predsjednica Županijskog stručnog vijeća profesora hrv. jezika AZOO-a. Na gitari je svirala i pjevala Oliverovu Cesaricu i Gibonnijevu Hodaj, kao pjesme-podrške svim Ženama-Žoharima mlada glazbenica I. razreda Glazbene škole Makarska Lucija Žulj, međunarodno nagrađivana gitaristica (u klasi prof. gitare Nene Munitića), kojoj je Jelena i kratko vrijeme bila razrednica za vrijeme rada na mjestu učiteljice hrvatskog jezika u OŠ ,,Josip Pupačić“ u Omišu.
Tekst se nastavlja nakon oglasa
Ženska bol
‒ Kao i Gregor Samsa u Kafkinoj pripovijetci Preobrazba, Žena-Žohar (glavna junakinja) kod Jelene nije slučajno postala kukac; ti književni junaci su zarobljeni u vlastitoj obitelji, društvu koje potiče ovakve situacije i svodi ih na nivo kukca, životinje su koju treba gaziti, gnječiti, silovati, kao da nisu ljudska bića. Paradoks je u tome što žena koja poprima životinjski oblik žohara ima u sebi ono humano, ljudsko odličje, a muškarac koji ima ljudski izgled posjeduje sve ono animalno, nagone, životinjsko nasilničko ponašanje, odnosno on je nečovjek – životinja. U današnjem društvu nasilja, pojačanom pandemijom koronavirusa, postajemo neosjetljiviji na tuđu patnju i bol; za žrtvu se zatvara krug, ona se zatvara pod vlastiti oklop što je bol veća, a autorica je ovdje angažiranim perom progovorima da kao društvo ne trebamo okretati glavu niti šutjeti – naglasila je prof. Svjetlana Buljević, istaknuvši korelaciju Jelenine pripovijetke s Kafkinom Preobrazbom i Poštovanim kukcima Maše Kolanović.
U ime Centra za kulturu Omiš, ravnatelj, prof. Petar Buljević čestitao je Jeleni Alfirević Franić na uspješnom književnom prvijencu. Nazvao je Bila sam žohar alegorijskim intimnim, egzistencijalno-psihološkim i društveno-angažiranim – didaktičkim rukopisom. Stvaralački prostor u literaturi uvijek nastaje iz rakursa autora; slikovna zrcala su nužna da sagledamo svijet oko sebe s distance priče kao medija. U umjetnosti je uvijek riječ o autoru, i što je jača stvaralačka žudnja, bila ona angažirana ili ne, taj pogled na svijet postaje jedinstven, a ta jedinstvenost oslobađa od dosadne uopćenosti i mrtvila, i svega onoga što prigiba ramena k zemlji i čini nas robovima vremena – naglasio je prof. Buljević, ravnatelj Centra za kulturu Omiš, upućujući na jedinstvenost štiva Bila sam žohar.
Zavičajno poljičko žensko pismo
Prof. Ljubica Bogdanović započela je prikaz riječima prof. Magdalene Mrčele, koja je na splitskom predstavljanju ove knjige jasno izjavila: ,,Pripovijetka Jelene Alfirević Bila sam žohar knjiga je koju morate pročitati i darovati je drugima do sebe. I tako neprestano u krug!“. Bogdanović je nastavila – kada sam pročitala ovu knjigu, u meni je nastala šutnja. Toliko potresan i realan opis silovanja i boli. Ovo nije knjiga koja na nas samo ostavi snažan dojam; ovo je knjiga koja potiče na razmišljanje i djelovanje, od čitatelja traži više. Ona traži promjenu, traži najbolje u čovjeku ističući nadu i snagu. Bila sam žohar pripada ženskom pismu Poljica – konstatira Bogdanović dalje uspoređujući snagu Jelenina književnog pisma sa snagom poljičke joj zavičajne povijesno-mitološke junakinje Mile Gojsalić.
Samo pet dana nakon obilježavanja Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama u splitskoj trgovini Lidl dogodio se femicid (ubojstvo bivšeg muža nad ženom); stoga prof. Bogdanović poručuje, čitajući sljedeći citat iz knjige Bila sam žohar:
U svijetu naprednih postignuća farmaceutske industrije pilula je najčešće rješenje ljudskih problema. Pilula tako uistinu pomaže protiv tlaka, dijabetesa, kamenca, amnezije, masovnih anksioznosti, depresije... začeća... čak i protiv gluposti! Proizveden je lijek, dakle, i protiv života samoga... a hoće li, i kada, izmisliti pilulu za ‒ dobrotu? Čovječanstvu danas prijeko potrebnu. Pa evo vam odgovor na to pitanje. Pilula za dobrotu je i ova knjiga! Jelena pisanjem, udruga Domine svojim radom, a mi učitelji, čitači nastavit ćemo dalje ‒ prenositi i osvještavati. Umjesto prvotne šokovitosti i zgroženosti postat ćemo krik i inat koji će pokazati da je život vrijedan, da je svaka žena snažna, i podsjetit ćemo je da vrijedi, jer na to ona vrlo često zaboravi. Vjerujem omiškoj publici, vjerujem da će u ovoj knjizi zbog stila pisanja uživati svi koji žive život u svoj svojoj punini – od boli do nade. Jelena, iskreno čestitam! Uz Pupačića, Milićevića, Kaštelana, Novakovića, koji su u stihovima opjevali ljepotu ovog poljičkog kraja, i ti si ostavila trag na zavičajnoj poljičkoj književnoj sceni. U drugoj književnoj vrsti i tematici, u ženskom pismu!“ – zaključila je prof. Bogdanović uvjerena da će čitanje ove knjige na sve čitatelje ostaviti snažan trag te im pomoći izvući ih iz raznoraznih vlastitih oklopa koji na bilo koji način sputavaju, bole i sprječavaju čovjeka da osjeti ljepotu života.
U Dugome Ratu Ana je Brničević, u ime udruge TVORNICA, posebno ponosna na ovo književno i kulturno događanje. Naglasila kako je Bila sam žohar Jelene Alfirević, knjiga mlade poljičke intelektualke, nagrađena i prepoznata od struke, kratka i jezgrovita, a neobično snažna i sa snažnom životnom porukom koja osvještava društvo o važnosti empatije i zaštite žena-žrtava nasilja.
Prof. Renata Kovačić Jelenu Alfirević predstavila je kao mladu književnicu, a njezinu prvu knjigu Bila sam žohar klasificirala kao angažiranu fantastično-realističnu pripovijetku/kraći roman. Kovačić je istaknula da iako naša civilizacija traje više od 2 000 godina, nismo još napredovali toliko da zlo iskorijenimo. Zato uhvatiti se u koštac s temom silovane (udane) žene čije se bivanje uspoređuje sa žoharom (kao metaforom bijede i nemoći) i to u suvremeno doba – 21. stoljeća u vrijeme prve svjetske pandemije – Corona-virusa, odista je hrabar i odvažan potez perom Jelene Alfirević, Poljičanke, po ugledu na još jednu poljičanku heroinu – Milu Gojsalić! Kovačić je nastavila – kada se zlo proširi kao rak na tijelu društva i kada nema pomoći i nade ni od kuda, naše žene, i žrtve su i ratnice. Danas, kada smo bombardirani vijestima o smrti od korone, sve više smo i svjedoci ubojstava žena od svojih muževa. No u općem metežu svijeta sve manje reagiramo na te tragedije, kao da smo i mi moralno otupjeli. Jelena nas zato proziva i poziva – ovom alegorijskom pripovijetkom, koja sa svojih 14 dijelova nameće korelaciju s 14 postaja križnog puta života jedne žene – na buđenje, osjetljivost za žene-žrtve i društveno djelovanje, ne ostavljajući nikoga pasivnim. Ona od čitatelja traži odgovor, poziva na humanost i skidanje prašine s naših očiju, potiče na odgovornost svih nas, na hrabrost i pomaganje – jer silovanje se ne događa negdje daleko i nekada davno, nego ovdje i sada. Svojim književnim vještinama Jelena je poručila čitatelju ‒ ovo je knjiga koja nas treba izvući iz naših oklopa. Čitanje Žohara ima funkciju osloboditi naše osjećaje i misli ka kršćanskoj ljubavi prema drugome koji pati, jer knjiga angažira naše osjećaje i misli. Zato je Bila sam žohar nešto poput električnog udara ili udara groma – zaključila je prof. Kovačić.
Intermedijalnost - likovnost u knjizi Bila sam žohar
Kako bi slikovito objasnila simboliku knjige Bila sam žohar, Jelena Alfirević kazala je nekoliko riječi o bojama u narativu:
‒ Prevladavaju tri boje: crna, crvena i žuta! Crna – boja oklopa na leđima Žene-Žohara. Boja tame, gorčine, straha, tjeskobe i smrti! Crvena – boja krvi, boli, ženskog stradanja, patnje femine od iskona. Crvena – boja pasije – muke, rane. Ali i boja strasti i ženskog ponosa. I na kraju knjige, kaže citat, ,,samo je miris žute dunje prkosio toj boli“. Žuto kao nada svim ženama koje su doživjele bilo koji oblik nasilja! I zato za kraj svijetla, pozitivna, tzv. ,,žuta“ poruka u pjesmi Hodaj Splićanina Zlatana Stipišića Gibonnija (koju će otpjevati i odsviratiLucija Žulj, međunarodno nagrađivana glazbenica, u klasi prof. gitare Nene Munitića). Neka to bude poruka svim ženama pod oklopima žohara, poruka nama večeras okupljenima u Dugom Ratu oko ove teške, bolne, a važne teme i, konačno, poruka cijelom društvu povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama, koji ovih dana obilježavamo. U životu nam je hodati i voljeti. Zahvaljujem Vam svima: Hodaj, nebo strpljive voli! Hodaj, možda se sve u dobro pretvori“ – jasna je i snažna poruka koju je publici uputila mlada Poljičanka, književnica Jelena Alfirević u Dugom Ratu.
S ciljem naglašavanja tragičnosti glavnoga lika, za koju riječi ne mogu biti dovoljne (jer jezik je ljudski izraz kojem ponestaje riječi za opis čina ludila i zla) Jelena intertekstualno progovara i vlastitim jezikom crteža i boja pa su u knjizi oslikani autoričini likovni radovi iz kojih ,,vrišti“ krik silovane žene. Uz autoričine, nekoliko slika (ženski akt) u knjizi je i splitske slikarice Ence Kovačević, a naslovnicu knjige (gas-maska koja predstavlja današnje korona-društvo; sablast ‒ silovatelja pod maskom ili ženu koja se guši pod oklopom) autorica je naslikala sama – s crvenom podlogom koja je simbol ženske krvi i srama.
Bila sam žohar u kazalištu?!
Da je riječ o kvalitetnom prvijencu Jelene Alfirević Franić dokazuje i najava o uprizorenju kazališne monodrame Bila sam žohar (inspirirane ovom knjigom, a kojoj je cilj, kroz pedagoško-dramsku terapiju, pomoći ženama, žrtvama nasilja) Vinka Radovčića, istaknutog i nagrađivanog hrvatskog kazališnog redatelja. Po uzoru na autoričinu knjigu već se javno izvodi suvremena plesna minijatura Bol, u izvedbi prof. Bernarde Klarin i u koreografiji prof. Jasne Frankić Brkljačić. ‒ Posebno sam ponosna što je izdavač knjige Matica hrvatska, najstarija kulturna institucija u Hrvatskoj, koja bilježi 180 godina svojega postojanja, a u dogovoru s Mirom Gavranom, odnedavno novim predsjednikom Matice, kojeg sam prije desetak dana upoznala u Splitu, na njegovu inicijativu Bila sam žohar očekuje i zagrebačko te međunarodna predstavljanja, s biblioterapeutskim ciljem knjige. U tom smislu nadam se i uključenju u rad udruga koje se bave problematikom nasilja nad ženama (dosada su suradnju iskazali Caritas Splitsko-dalmatinske županije, Bijeli krug i Domine u Splitu), a poglavito zbog toga što je pripovijetka Bila sam žohar, može se kazati i, predvidjela pokret MeToo balkanskih razmjera. Naime priča Bila sam žohar o silovanju Žene-Žohara objavljena je krajem prosinca 2020. (i nagrađena na Međunarodnom književnom natječaju Zašto skrivaš lice?), a samo nekoliko dana poslije glumica je Milena Radulović (17. siječnja 2021.) javno osudila svojega silovatelja, nakon čega je pokrenuta i ženska internetska inicijativa Nisam tražila, kada su o silovanju progovorile brojne glumice, studentice, javne osobe, javno ili anonimno ‒ istaknula je književnica Alfirević Franić. Čini se i kao da je predvidjela covid-potvrde, jer u ovoj knjizi (koja je tiskana u lipnju) o tome detaljno govori, a covid-potvrde u Hrvatskoj se provode od studenoga.
Inspiracija za pisanje – vjerujem u književnost koja može pomoći !
Što me inspiraralo za pisanje ove teme? Inspirirala me društvena stvarnost, a književnost je moj način borbe protiv devijacija. Još od srednjoškolskih gimnazijskih dana i popularnog omiljenog hita Prljavaca, Heroj ulice, san mi je bio mijenjati svijet. Danas samo želim svijet učiniti malo boljim mjestom – počevši od sebe i od književnosti koja je moj najljepši ,,paralelni svemir”. U društvu u kojem vlada srednjovjekovni mizoginizam, akademsko nasilje, šovinizam i korupcija, u kojem silovane glumice i studentice na internetskim platformama pokreću pokrete MeToo i Nisam tražila, kao duboke vapaje Žena u oklopima Žohara, a aktivistkinje za ženska prava i političarke intenzivnije istupaju u javnosti ‒ važno je zaštititi ranjive skupine, ne na razini puke administracije, već iskrene ljudske emocije, koja jedina ima predilekciju mijenjati svijet. Stvaranjem emocije ljubavi i empatije, razumijevanja za drugoga, rađaju se zdravi korijeni, koji su zapravo uvjeti (društvu) za prevenciju žena od nasilnika i nasilja. Ako već obitelj ne može omogućiti takve korijene empatije, svakako je to temeljna zadaća humanističke društvene ,,matrice“ – počevši od vrtića preko škola i fakulteta.
Zašto pišem o silovanju, tzv. slijepim pjegama književnosti, tabu temama? Zato što književnost smatram dokumentom vremena, a možda i istinitijom od same povijesti (kako je Aristotel isticao, a Platon se u svojoj Državi ili O pravednosti pribojavao ove činjenice pa je i prognao pjesnike iz svoje idealističke države u 5. st. pr. Kr.). Jedno vrijeme bila sam razrednica u srednjoj školi, tada steknete puno iskustva u susretima s učenicima, roditeljima, kolegama... Kroz svoju angažiranu, živu književnost sada želim pomoći društvu, napose svojim studenticama i studentima, koje svakodnevnom gledam u klupama i učionicama, a koji će nakon petogodišnje fakultetske naobrazbe postati budući odgajatelji i učitelji ‒ ,,stupovi“ društva (Alfirević Franić predaje književnost na Odjelu za izobrazbu učitelja i odgojitelja na Sveučilištu u Zadru). Kao i naturalistu Zoli, cilj mi je ozdraviti društvo. Da osjeća! Empatiju, ljubav za drugoga. Iz toga se dalje ,,rađa“ konkretna pomoć (i reformacija zakonskih regulativa u odnosu nasilnik-žrtva), ali i kolektivna i individualna egzistencijalna sloboda, kojoj svaki čovjek teži, a koja je u u suvremenom društvu cenzure, i pod utjecajem koronavirusa, zarobljena u čovjeku – postmodernom robu u žoharskom oklopu. Zato je izrazito potrebno ovu pripovijetku čitati kao alegoriju početka trećeg tisućljeća – naglašava autorica. Dodatno je paradoksalno što je kao glavni lik odabran upravo žohar(ica), životinja za koju je poznato da u svim nepogodnim uvjetima uspijeva preživjeti, ali u knjizi Jelene Alfirević Žena-Žohar nije uspjela preživjeti susret s narcisoidnim manijakom, silovateljem, kao ni susret s COVID-om 19.
‒ Upravo u tekućoj Godini Judite Marka Marulića, oca hrvatske književnosti, želim društvo osvijestiti o važnosti ženskih tema, ženske boli, ali i ženske hrabrosti, i to kroz književnost i kroz aristotelovski postupak mimezis (književnost kao preslika/oponašanje stvarnoga života). U tom smislu mitska je inspiracija mojoj snazi poljičkog pera u ženskom književnom pismu hrvatska Judita, Poljičanka Mila Gojalić, koja u Meštrovićevu kipu s Ilinca stameno podsjeća sve Poljičane i putnike namjernike na vječnu bol, ali i na vječnu hrabrost, snagu i važnost borbe za slobodu, univerzalne životne vrijednosti, a bez obzira na rodnu adresiranost.
Životopis:
Jelena Alfirević Franić rođena je u Splitu 1992. godine. Nakon gimnazijskog obrazovanja u SŠ ,,Jure Kaštelan“ završila je studij kroatistike na Filozofskom fakultetu u Zadru. Dobitnica je Nagrade za najboljeg studenta Odjela za kroatistiku i slavistiku te Rektorove nagrade. Od 2019. asistentica je na Odjelu za izobrazbu učitelja i odgojitelja na Sveučilištu u Zadru te doktorandica poslijediplomskog studija Humanističke znanosti, iz područja filologije (književnost). Trenutno piše doktorsku disertaciju, a znanstveni interes usmjeren joj je književnoj emocionologiji, drami i kazalištu. Kao studentica zadarske kroatistike sudjelovala je u osnivanju Književne studentske udruge Ludens (2014.) Odjela za kroatistiku i slavistiku. Glumila je u predstavi Zlatarovo zlato (prema romanu Augusta Šenoe). Napisala je strip Jure Kaštelan ‒ simbol grada i poljičkog zavičaja (2019.). Ljubav prema književnosti pokazuje još od ranih dana, a još u 6. razredu osnovne škole pjesma Majka objavljena joj je u pjesničkoj zbirci ERATO kao nagrađena za najljepšu lirsku pjesmu (nagradu je dodijelio Međunarodni institut za književnost kao član UNESCO-a pri Uredu za poeziju). Gimnazijsku poeziju uništila je, smatrajući ju ,,porodom od tmine“. Urednica je prve tiskane slikovnice Odjela za izobrazbu učitelja i odgojitelja Sveučilišta u Zadru Planet Zemlja – naš dom (2021.)
Moja reakcija na članak je...