Knjige koje mijenjaju svijet, to zaista vrijedi za knjige mlade splitske književnice, profesorice i novinarke Magdalene Mrčela. Do sada je napisala šest knjiga, a posljednja je nedavno doživjela nekoliko promocija diljem Hrvatske. Riječ je o zbirci priča „Parazit“ kroz koje se provlače važne teme. Neke će vas priče dovesti do suza, druge navesti da umirete od smijeha, jednom riječju - neće vas ostaviti ravnodušnima. Mrčela vas svojim djelima navodi na razmišljanje, u ovom slučaju na to da promislite o parazitima u svojoj okolini i trebate li ih izbaciti iz svoga života.
Razgovarali smo s autoricom o novoj knjizi, ali i o drugim temama.
"Knjigu sam zamislila trodijelno, ali to nije toliko razvidno jer se čitatelji obično zaljube u neku priču pa ne vide da ipak postoji površinska struktura. Prvi dio je egzistencijalistička proza, bavi se pitanjem pozicije mladog čovjeka u svijetu, siromaštva, nesnalaženja mladih danas, primjerice priče „Podstanar“ i „Predstavnik stanara“. Za središnji dio kažu da se vidi da je novinarsko-profesorski jer se dotiče pitanja struke, naprimjer u pričama „Kad Petra piše zadaću“ ili „Puccini vs. MC Stojan“. „Mišolovka“ je, recimo, novinarsko-kriminalistička priča gdje žena koja želi uspjeti u novinarstvu ogreza u zločin da bi postala urednica crne kronike. Neki ljudi se prostituiraju na raznorazne načine da bi se popeli na poziciju u svijetu novinarstva. U zadnjem su dijelu prikazani toksični međuljudski odnosi, prije svega u ljubavi", kaže nam na početku razgovora.
Nameće se pitanje zašto se knjiga zove Parazit. Tko je parazit?
"Parazit je metaforički pojam, ne mora biti konkretan. Parazit je kafkijanska atmosfera cijele knjige, parazit je vrlo često društvo, konkretno splitsko i hrvatsko društvo koje je pretopljeno korupcijom, nerazumijevanjem prema mladima, koje je statično, ne dopušta nam da se razmašemo i da ti šišmiši i paraziti iziđu iz nas. Paraziti su često likovi koji crpe energiju iz onih koji jako svijetle. Zadnja priča zove se „Moje svjetlo svejedno gori“, opisuje novinara narcisa koji je parazit i njegovu partnericu koja je empat. Narcisa je danas jezivo mnogo, grabe sve više i više, svojom bolesnom grandioznošću i sebičnošću iscrpljuju sve oko sebe, traže više nego što itko može dati, a ne uzvraćaju ništa. Mnogi su paraziti u knjizi upozorenje za čitatelje; kako prepoznati nezdravu okolinu, nezdrave prijatelje, nezdrave partnere. I inače me jako intrigira pitanje narcističkog poremećaja osobnosti jer smatram da je to možda najgora pošast novoga vremena. To je jedini poremećaj koji se nikako ne može izliječiti, što empatima koji su naviknuti na spašavanje teško pada. Naši pokušaji da liječimo ljude koji su dementori i samo se hrane pozitivnim emocijama dovode do toga da visoko empatični ljudi stradaju u današnjem licemjernom društvu. Ovo je ujedno moj pokušaj da kažem – neke ljude ne možete promijeniti i nemojte da oni svojom tamom gase vaše svjetlo. To je poruka knjige."
Priče nisu nastale preko noći, Mrčela ih je pisala cijelo desetljeće, no sada je došlo vrijeme da ugledaju svjetlo dana, da se "upoznaju" sa širom publikom.
"Najstarija je Kreativna kriza u kojoj mi se spominju mali sinovi. U jednoj replici mlađi sin govori da želi imati kadu s mjehurićima do neba, to sam zapisala – i da zapamtim kako dječjim očima gledati svijet, i da zapamtim da sam se dužna truditi zbog njih. Među novijima su priče na kraju - Puccini vs. MC Stojan nastala je nakon opere u HNK-u, to je priča mojih učenika, Kalevala tijekom jednog recentnog intervjua, Happy end isto ove godine. Htjela sam vidjeti imam li kritičnu masu priča i kad sam ih sve izvukla iz dokumenata, bilo ih je 30. Računam – koliko godina, toliko priča, ima logike... Na kraju je ispalo da je ovo moja najveća knjiga dosad, zato nisam htjela čekati još deset. Svaka priča u sebi ima ili imenicu parazit ili glagolsku imenicu parazitiranje ili glagol parazitirati. To im je crvena nit, iako su neke strašno šaljive, poput Patriot.hr, neke su i visokooptimistične, neke su pretužne. Više-manje sve su stvarne priče ili sam ih negdje čula."
Tko poznaje autoricu, prepoznat će neke autobiografske momente u pričama.
"Ima ih, kao i uvijek u mojim djelima, ne bježim od toga, vodim se onom rečenicom Margaret Atwood da nema ničega u književnosti što nije već viđeno negdje u stvarnom svijetu. Ovo je kafkijanska, teška knjiga, globalno se vidi i po naslovnici da je zamišljena kao igra crne i bijele, kao i u romanu „Između“, što me intrigira. Fotografkinja Nemi Bulat lijepo je zamislila tu iscjeliteljsku priču, taj 'let it go' moment u rukama divne balerine Eve Karpilovske na naslovnici, da puštamo negativne emocije iz sebe i da će se bijela uvijek probiti. Kao što sam već rekla, mnogo je autobiografskih momenata, dok je, naprimjer priča Mali grad za veliki smrad – distopijska. Inspiracija mi je bila grozni požar u okolici Splita iz 2017. kad sam čula izjavu - Tamo frcaju šiške, a što bi bilo da počnu frcati automobilske gume? Grad bi nam se sravnio sa zemljom, Karepovac je moga dići sve u zrak. Ovo je samo pojačana moguća distopijska verzija. Svi su likovi parazita plastično opisani jer sam ih sve vidjela, ili u svojoj radnoj okolini ili u privatnoj svakodnevici. Recimo, što si manje osjećajan u svijetu medija, kao ova žena u 'Mišolovci' to je veća mogućnost da ćeš se popeti na visoku poziciju. Likove nemam potrebu izmišljati, naš svijet daje nam dosta materijala."
Magdalena Mrčela piše gotovo cijeli život, od svoje 12. godine.
"Počeci su izgledali kao moji današnji izvještaji na poluvremenu Hajduka, samo su tada bili idiotski polupismeni. Fun fact – s 12 godina prijavila sam se na natječaj VBZ-a za najbolji neobjavljeni roman. Na to se zadnjih godina vrlo stidljivo prijavljujem, sad se jako preispitujem, a s 12 godina napisala sam knjigu naslova Glava u balunu koja je tematizirala Hajduk. Ja sam doslovno gledala Hajdukove treninge i utakmice i pisala svoje izvještaje i impresije, koliko ja volim klub,... Uz to što sam poslala napisala sam i napomenu na početku - Poštovani žiri, ja sam sigurna i nadam se da to što sam ja iz Splita i što sam torcidašica neće utjecati na vaš izbor jer ste vi svi iz Zagreba i možda ste i dinamovci… Da mi je bilo vidjeti lica tih jadničaka u komisiji… To je bila prva knjiga, bila sam preoptimistična i prebahata kao dijete, a sad sam mnogo ozbiljnija i radim na svom književnom izričaju. Prvi mi je san bio da budem sportska novinarka, nisam znala kako i to je bio taj prvi impuls za pisanje."
Htjela je biti novinarka, ali također i profesorica. Zato je upisala kroatistiku, uz to i latinski jezik.
"Već sam nešto piskarala u srednjoj školi i onda su mi neki ljudi iz novinarstva rekli - znaš da završen studij novinarstva nije uvjet za biti novinar. Dapače, čini se da ljudi koji su iz drugih struka čak ozbiljnije doživljavaju to da moraju na terenu naučiti više nego iz skripte. Još su me pitali - gdje se vidiš u životu? Rekla sam - na stadionu i u učionici. Kazali su da s novinarstvom ne mogu doći u učionicu i onda sam se uhvatila dva najdraža premeta. Latinski mi je bio prvi izbor, oko kroatistike sam bila skeptik kako će ispasti jer je to zbilja teška studijska grupa, ali dobro je ispalo. Opismenilo me i dalo mi širinu, možda i taj kazališni moment koji danas razvijam i bolje i šire razumijem dramu. To na novinarstvu ne bih imala. Dobar izbor, kad sada gledam, jer mi se bilo lakše zaposliti. Više sam se puta prijavljivala na natječaje nekih medijskih kuća, nikad nitko nije osporavao moju diplomu, neke su druge stvari tada bile sporne, recimo dio redakcije u koji bih ja htjela. Isti ti ljudi ni danas nemaju žena u sportskoj sekciji", iskreno će Mrčela.
Danas je i u učionici i na nogometnom terenu. Za portal Dalmacija Danas prati događanja u oba HNK-a - Hrvatskom narodnom kazalištu i HNK Hajduk.
"Počela sam na Nogometplusu, širom su mi otvorili vrata novinarstva, puno su me naučili i jako cijenim te svoje početke, ali to koliko je Rade (Popadić, glavni urednik portala Dalmacija Danas, op.a) bio otvoren prema osobi koja je došla i rekla 'Ja ti znam samo ono što sam naučila na Nogometplusu' – bilo je nevjerojatno. Da sam mu tada rekla da ću recenzirati lampe, Rade bi rekao - može. Oduvijek je vjerovao da mi treba dati šansu i dao mi je, iako nisam imala čime potkrijepiti zašto bih, primjerice, pratila kazalište. Pustio me naslijepo i otvorio mi nova vrata koja sad obožavam i vjerujem da dobro radim. Hrabrost da pokušam i u televizijskom mediju hrabrost je koju sam ja dobila na Dalmaciji Danas jer mi nikad nitko tu nije rekao - nemoj i ne možeš! Što znači da mogu sve. I drago mi je što vidim da iz mojih razreda izlaze talentirani kroatisti i novinari. Naša mlada kolegica Mia Milković jedan je od primjera takvih talenata. Svoju školsku djecu odgajam na potezu od HNK-a do HNK-a. Mi smo stalno u kazalištu i na Poljudu. Ondje gdje će naučiti sve o estetici, umjetnosti, igri i ljubavi. Puno mi je djece angažirano u sportu, ima tu i hajdukovaca, mnogi će kasnije u novinarstvo. A koliko dominiraju na književnim natječajima, o tome bolje da ne govorim. Ja sad u ovom trenutku imam učenika koji su puno talentiraniji pisci od mene, a mlađi su od mene 15 godina. Mislim da je predivna kombinacija biti u učionici i biti novinarka."
Knjiga Između spasila je barem nekoliko života. Za toliko ih se zna, pitanje je koliko je onih koji o tome nisu progovorili. Zanimalo nas je je li mijenjanje života ono zbog čega Magdalena piše.
"Ja ne razumijem larpurlartizam, poriv da netko piše samo da bi izbacio umjetničko djelo koje je pritom samo sebi svrha. Moj je cilj uvijek mijenjati nešto na bolje, mijenjati sebe na bolje i samim time svoju mikrookolinu, pa onda i cijeli svijet. Prva knjiga 'Kako je Flegmarin postao kapetan', kroz neke motive i karakterne crte moga mlađega sina pokazuje da ono najsramežljivije dijete u zadnjoj klupi može biti najveći junak u razredu i životu. Zatim je napisan 'Dnevnik 4.a' koji kroz vizuru razreda od 25 ljudi pokazuje koliko oni utječu na profesore i koliko profesori utječu na njih te da je ta simbioza ono što stvara kvalitetne mlade ljude. Uslijedila je zbirka poezije 'Kvadratna jednadžba' koja je bila duboko intimistička, osobna i koja je opet imala jedan dio koji se zove Učitelji i govorila o mom učiteljskom iskustvu i koliko me ono obilježava. Zatim je nastala najvažnija – 'Između'. Moj bliski prijatelj izgubio je brata zbog suicida, materijal za knjigu nastao je iz naših razgovora, i danas mu želim reći – 3:1 je za tvog brata jer mi se javilo troje ljudi koji su odustali od suicida zbog te knjige. Nekidan mi je jedna djevojka rekla isto, dakle, 4:1 je. Sjajan rezultat. Da sam stala u tom trenutku i ostala na na Između, mirne bih si duše rekla - ti si svoj cilj itekako ostvarila. Osvetnike sam pisala šest godina, to me novinarski intrigiralo pratila sam istraživačke novinare i temu kako izgledaju hrvatski zatvori danas. U tom sam periodu od svojih profesora i kolega na faksu skupila teške priče o zlatnoj mladeži, o ljudima koji zgaze nekoga autom i izađu iz zatvora kao da su popušili jedan joint, o silovanjima koja prođu kao da se ništa nije dogodilo pa sam sama sebi rekla onu torcidašku - Kad nepravda postane zakon, otpor postane dužnost. Osvetnici su moj pokret otpora. Između je knjiga koja doslovno prelama između života i smrti, Osvetnici upozoravaju kriminalce da neće proći 'lišo' jer ih je netko negdje vidio i neće mirno spavati, nikad. Parazit upozorava na to da su i paraziti viđeni, iako dobro gmižu u pukotine, čak i pod kožu nekih od nas. Činjenica je da ćemo se mi naučiti braniti od njih, da ćemo postati imuni. Možda ipak ne imuni, ali ćemo primijetiti kad netko pokušava parazitirati na nama pa ćemo društvo parazita pretvarati u društvo aktivnih ljudi koji će se protiv toga boriti."
Šest izdanih knjiga je za Magdalenom, no još mnogo toga možemo očekivati. Zanimalo nas je koju vrstu književnog djela još nije napisala, točnije objavila.
"Dramu. A paradoksalno, oduvijek sam kazalištarac u duši, kao dijete sam u kvartovskom parku režirala predstave i sastavljala svoje tekstove, misleći da mi je to možda životni cilj. Nisam upisala dramaturgiju iz istog razloga iz kojeg nisam upisala novinarstvo – jer možeš biti dramaturg i sa studijem hrvatskog jezika. Drame sam prijavljivala na desetke natječaja. Tri imam spremne, jedna je navijačka, jedna o toksičnim međuljudskim odnosima, jedna je kazališna. Stalno ih vrtim po natječajima i živim u nadi da će neka proći, ali sama sam sebi rekla, zbog svog egzistencijalnog pitanja i poštovanja svog vlastitog vremena i vremena svoje djece, moram nekad dobiti potvrdu barem u vidu stipendije. Šest knjiga imam, od toga su tri samofinancirane, a to je jako skup sport kad ne dobiješ povratnu informaciju u vidu da te država podrži. Mene podržavaju čitatelji, međutim, izdavačko je tržište nemilosrdno, a ja sam mala riba. Dramu očekujem kad se probijem nekim natječajem, ako bude natječaj, a ne namještaj. Jer su većinom do sada bili namještaji. Dvije su mi knjige skoro gotove, jedna je pseudopovijesna metafikcija o zagrebačkom potresu i koroni, druga se tiče kazališta. Obje su romani, a drame čekaju u ladici."
U godinama pisanja, nisu izostale ni nagrade.
"Dobila sam nagradu Zvonko Todorovski 2017. godine za najbolji neobjavljeni rukopis za djecu i mlade, to je bio 'Flegmarin', zatim nagradu Zlatko Tomičić za najbolju kratku priču za Influensericu. Počela sam nagradom Stjepko Težak, a za zbirku pjesama osvojila sam Zdravka Pucaka. Ima nagrada, ali ne živiš od toga."
Od ovoga se ne može živjeti?
"Ma kakvi. S Osvetnicima sam bila u minusu zato što nisu dobili otkup Ministarstva kulture. Između je dobila, a to znači da se otkupi, primjerice, 150 primjeraka knjige i distribuira po hrvatskim knjižnicama. Urednica i ja time smo pokrile ovo što smo potrošile na tisak, lekturu, prijelom i ostalo. Ostalo nam je za kavu. Osvetnici su napravili štetu, naslovnica je takva kakva je (sa srednjim prstom), ali ja ne mogu pokazati srednji prst društvu, a na naslovnicu staviti leptire. Državi u toj knjizi doslovno govorim – je**** se s takvim stavom, je**** se, ploitičari, korumpirani policajci, kriminalci, vama ne treba ništa drugo nego srednji prst i Torcidina majica i dokaz da ćemo te lisičine nekako skinuti sa sebe. Onda se ljudi čude kao pura dreku kako je policajac na podu mlatio nasumice izabrana momka koji se vraćao s posla. Iščuđavamo se, ali ja sam to vidjela kao curica od 14 godina, o tome pišem u priči A gdje je pečat? u kojoj cura razbija šaltere na Zavodu za zapošljavanje i priča kako je jednom upala u probleme nakon utakmice Hajduk-Rijeka. Na svoje sam oči vidjela policajca kako mlati djevojku samo zato što je tada prolazila pored Poljuda. Ispendrečili su je nama iz Torcide za primjer. Ta knjiga nije dobila otkup, što je presedan jer je dobila stipendiju istog tog ministarstva kao djelo dostojno poticaja. Ocijenili su je kao visokokvalitetno djelo, u njoj je pečat Ministarstva kulture i onda od tog istog ministarstva ne dobije otkup. Onda knjižničari sami, kao ovi u Splitu i Solinu, naruče primjerke za knjižnice, ako to mogu učiniti na svoju ruku. Učenici me vuku za rukav i traže Osvetnike. Raširim ruke i kažem 'Sorry'. U Kaštelima, Trogiru, Hvaru, Braču je nećete imati jer je Ministarstvo kulture nije otkupilo."
Vjerna je Umjetničkoj organizaciji Kugli & Kugli.
"To je umjetnička organizacija koja broji nekoliko članova i bavi se izdavanjem knjiga. Pokrenule smo biblioteku Knjige koje mijenjaju svijet. Okosnica su nam knjige poput Između, s premisom da trebamo spašavati živote. Urednicu Rosie Kugli upoznala sam na svom prvom osvojenom književnom natječaju u Ozlju, 'Moje drago srce', bila je to nagrada Stjepko Težak. Osvojila sam drugo mjesto, ona treće. Nedugo nakon toga pročitala sam njenu knjigu Nisam ti rekla koja mi je promijenila život, knjiga je to o alkoholizmu koju učenicima dajem za lektiru. Kroz neka negativna iskustva s većim izdavačima gdje je poanta da netko na vama zaradi fine pare, a ti dobiješ mrvice ili ništa, shvatila sam da ne želim sudjelovati u takvoj igrici, da na mom talentu netko zarađuje, a da ja gledam svoju knjigu na polici i ne znam imam li doma autorski primjerak i hoću li dobiti lipu od te prodane knjige. Tako se igrati nećemo. Rosie razumije kako ja razmišljam i rekle smo - idemo same, radije poginuti i da propadnemo skroz i odemo u minus nego da ja gledam hoće li neki autokrat izdavač dobiti otkup na konto mojih knjiga, kao da je to prostitucija, a ne umjetnost", iskreno nam kaže Magdalena.
Svakodnevno radi s mladima pa nas je zanimalo čitaju li mladi danas i koliko čitaju.
"Ma učenici su sjajni, ne moram ih tjerati. Mladi čitaju, ali mi odrasli nismo ih baš uvijek naučili kulturi čitanja. Prvo doma moraju imati čitateljske navike, moraju vidjeti da roditelji imaju policu s knjigama, roditelji im kao bebama moraju čitati prije spavanja i njihovi profesori moraju biti visoko motivirani da pogode čitateljski ukus. Kako ja to radim sa svojima? Definitivno ne tako da im dam Ilijadu i Odiseju u 1. razredu pa da ih potpuno demotiviram i za kakvo čitanje. To nije knjiga koju oni mogu razumjeti s petnaest. Neke su knjige na popisu obaveznih lektira smrtno dosadne, to ja kao kroatist s punim pravom kažem. Ja mogu kao ljubitelj Šenoe izvoditi akrobacije da im objasnim koliko je kompleksan lik prijana Lovre, a sama knjiga kao knjiga, da je teški spektakl - nije. Stalno im moraš aktualizirati temu. Kad radimo Posljednje Stipančiće, onda im paralelno dam Rosienu Nisam ti rekla i uspoređujem ondašnju obitelj i patrijarhalno društvo i današnju obitelj 21. stoljeća i tu zagrebačku zlatnu mladež. Imam pet razreda i prvi put kad uđem u razred pitam što čitaju. Oni obično kažu - ništa, ako ne moramo. Iskreno. Kažem - top, krećemo od nule, to uopće nije loše. Ima nekih koji izjave da im je jedina pročitana knjiga Pale sam na svijetu. Ja im kažem - prva liga. Kako, pitaju me. Pa lijepo, jer mi se niste zaprljali predrasudama o književnosti. Obično u razredima gdje ima više momaka kažu da vole nogomet pa posude knjigu Vladimira Bakarića Ljubav koja ne može proć. To je sportsko-ljubavni roman o Cibaliji. Ne da ih dovučeš u književnost, nego ih doslovno zaraziš. Kad požele noviju prozu koja se bavi problematikom žene u društvu, dam im Saru Kopeczky, U potrazi za jugom. Samo gledam, ciljam, nikad ne čitaju svi iste knjige. Imamo prostora za četiri-pet izbornih lektira, prvo im dajem njih, i kad ih dobijete time, čitat će sve. Neki su mi roditelji došli i rekli da im je dijete prvi put otišlo samo napraviti iskaznicu za knjižnicu. Stalno im radim korelacije, nikad ne obrađujem djelo a da uza nj nije neka glazba, balet ili nogomet. Ne izbacujem ništa, ali im pokušam ukazati na to da su ta tradicionalna djela visokovrijedna, no da ne očekujem od 17-godišnjaka da razumije kompleksnost Hamleta. Kad djeca imaju visokomotivirane profesore koji su upućeni u materiju, a i sami puno čitaju, onda nema problema. Kad imaju demotivirane profesore i nezainteresirane roditelje, to je recept za dijete koje nikad neće čitati."
A tko prvi pročita Magdalenine knjige?
"Dajem ih najboljim prijateljicama, Rosie Kugli koja je urednica pročita ih među prvima. Zatim moje najdraže kolegice Ema Bodrožić-Selak i Marija Ljubenkov koje su moderatorice i recenzentice na promocijama, Ema je „Parazitu“ napisala i predgovor. Potom idu mojim fakultetskim kolegicama i prijateljicama, Klari Majetić i Teni Jurišić Karačić iz Zagreba koje su mi lektorice. To je pet mojih žena koja budu prve čitateljice. Često rukopise dam i učenicima, od njih također dobijem vrlo korisne savjete i komentare, čak i sugestije kako da nešto popravim. Njihovi su savjeti konstruktivni, vrlo ih često poslušam jer ne pišem za sebe, da pišem za sebe, pisala bih dnevnik."
Nije lako nakon četiri godine druženja u razredu oprostiti se od svojih đaka.
"Užasno je teško. Imam osjećaj kao da mi vlastito dijete odlazi na fakultet i kad me ljudi pitaju za moju djecu znam često reći - moja dva sina ili mojih 125 učenika? Imam ih 127 kad ih sve zbrojiš. Druga mi se knjiga zove Dnevnik 4. a, sve je jasno. To je moj prvi razred, nikada ih neću zaboraviti. U tom je razredu bio moj inspirativni lik Bruno, knjiški Edi, danas je sa mnom na promocijama knjiga, on je moj prijatelj, oslonac, stup, moje rame za plakanje, i ja njegovo. Kad sam došla u njihov razred, oni su imali 17 godina, ja 24. Njegovali smo odnos pun gotovo bratske ljubavi. Po društvenim mrežama vidim gdje su danas, ali bude mi teško što su neki daleko. Ove godine kad mi je otišao novi 4. a također je bio lom, ne smiješ plakati pred njima, a znaš da neki odlaze u bijeli svijet. Nekoliko mi je bivših učenika došlo na promociju u Zagreb, među njima dvoje kroatista, nisam znala da dolaze, iznenadili su me. Kad mladom čovjeku kažem 'Pa gdje si, kolega', u srcu me grije. Da nismo nešto skupa radili dobro, ne bi oni dolazili, nitko ih ne tjera. I ne bi bili uz mene u životu, ne bi mi na stadionu vikali 'Nastavniceeee'. Kolege novinari se tome smiju, neki me zovu profesorice. Uvijek volim misliti da sam svoje učenike nešto naučila, ne samo o pravopisu i gramatici. Nego o životu. Zato se teško odcjepljujem."
Književni uzori, inspiracija?
"Teško pitanje jer puno čitam. Pratim hrvatsku produkciju, svako moje čitanje potez je traženja potencijalne lektire za moju djecu. Kao dijete sam najviše voljela Heidi jer mislim da je jedna od najtoplijih knjiga koje sam ikad pročitala. Maštu mi jako golica Harry Potter, a što se tiče svjetskih problema, distopijskih tema, rado čitam Margaret Atwood. Najdraži mi je klasični pisac Tolstoj i njegova Ana Karenjina, od modernih pisaca najdraži su mi Vladimir Bakarić i Rosie Kugli. Kad pitaju koja mi je najdraža knjiga, progutam knedlu jer znam da ću neke razočarati, ali meni je knjiga Franklina Foera Kako nogomet objašnjava svijet knjiga koja djeluje kao Biblija, Kuran i sve religijske knjige skupa, knjiga koja objašnjava postojanje. Ja zemlju percipiram kao nogometnu loptu i cijelo naše egzistiranje vidim kao nogometnu igru, a ljude ili igrače poslagane kao šahovske figure. Da moram reći jednu najdražu knjigu to bi bila ta, ali čitam raznoliko."
Tko je čitao Magdalenine knjige, primijetit će da je dosta nogometa u njenim knjigama. Zanimalo nas je kako i kada se zarazila nogometom, kao i živcira li je kada je muškarci podcjenjuju jer je žensko i piše komentare o nogometu.
"Nije stvar imanja ili neimanja penisa i testisa, jer ako jest, u kakvom svijetu živimo? Pod broj jedan, poznajem puno zagriženih navijačica, dovoljno je pogledati slike s Poljuda i vidjeti da je mnogo žena u Torcidi. Drugo, žene koje rade kao sportske novinarke dobro rade svoj posao. Nadam se da, kad otvaraju naše članke, ne gledaju je li ih napisala Dea ili Magdalena ili je to napisao Augustin ili Antonio. To je nebitno. Zarazila sam se nogometom, ali moram reći da sam dio te ljubavi i naslijedila. I mama i tata vole nogomet. Tata je u svom drniškom kraju nekad i igrao, bio je dobar golman, mama također ima dobre reflekse, i ona je spretna i talentirana. Nisu se nikad profesionalno bavili sportom, ali vole nogomet. Mater vješa Hajdukove zastave na sušilo kad Hajduk igra, tata je malo kritičniji. On bi, da ide na stadion, a ne ide jer je već u godinama kad više voli gledati u miru svoje kuće, bio kritičar s istoka. Kad se vratim s utakmice, uvijek prvo sjednem s njim i komentiram, a on mi opisuje Hajduk '70-ih, to je neprocjenjiva vrijednost za mladog novinara koji se rodio 90-ih i ne može o tome znati ništa. Neko sam vrijeme trenirala u nogometnom klubu Marjan, sad je to Hajduk. Mene je talent za igru zaobišao, pošteno govoreći. Jedino što je štimalo je da sam visoka pa sam se nadala da ću biti stoper i izbijati lopte glavom. Jednostavno, to nije bio moj fah. Trener je bio dobronamjeran, rekao je - ti toliko voliš nogomet da ti je budućnost u nečemu vezanom uz nogomet, možda ćeš jednog dana biti sportski novinar! Onda ti Nogometplus i Dalmacija Danas ostvare san. A ja ne mogu bježati od sebe i tog hajduštva u sebi. Prošle godine kad je dolazio Kalinić sastavljala sam testove iz jezika i naravno da je bilo Kalinića, Nikoličiusa, Dambrauskasa i Livaje. Zašto bih davala primjer 'Mama kuha ručak', ako je 'Livaja puca panenku' ista struktura rečenice? To je učenicima bliže. Nogomet mi je prevažan, u 'Parazitu' je i histerična priča Izgorjela kao baklja ivanjska gdje bengalka u analnom kanalu putuje u St Ettiene na utakmicu na kojoj su bačene bengalke, to je priča o korupciji u HNS-u. Mislim da je nogomet svijet u malome, i kroz nogomet možemo objasniti i politiku i ljubav i pripadanje, sve aspekte života.
Nakon što sam počela pratiti sport, nikad u životu od kolega novinara i ljudi iz struke nisam dobila nijedan negativan komentar, nijednu seksističku primjedbu, nikad te nitko i ne pogleda drugačije. Skidam kapu kolegama jer zdravo razmišljaju, potpuno je svejedno ulazi li u Hajdukov press salon muškarac ili žena, i tako mora biti. Ne trebaju nam ni podilaziti jer to nas automatski stavlja u povoljniju poziciju. Na istoj smo razini. Dva-tri komentara pala su nakon jedne žučne rasprave i moje analize smjena na Hajdukovoj klupi, nešto tipa 'Magdalena, uvati se kužine, ostavi se nogometa' ili 'Magdalena, uvati se štrikanja'. Neću sigurno nekom anonimnom Peri Periću s Facebooka obrazlagati nešto obrazloženo i već nacrtano, ali došlo mi je da im kažem - da znate kako kuham i štrikam, rekli biste mi da se ipak uhvatim nogometa. Općenito anonimnim komentatorima na mjestu gdje svatko ima mišljenje i gdje je svatko izbornik ja koja sam diplomirala na nogometu sigurno neću objašnjavati svoju poziciju. O nogometu sam pročitala vagone i vagone knjiga, razumijem igru, razumijem formacije i strukturu, jedino sam totalna šteta od igrača. Ali sve zlo u tome, ni Dambrauskas nije bio profesionalni nogometaš pa je postao trener. Pokoja seksistička izjava o mom radu ne govori ništa – samo o neodgoju onoga tko ju je rekao.
I za kraj, kad stigne pisati knjige?
"Noću. Malo spavam, stalno nešto radim i negdje trčim, ali dok sam mlada, puna elana i hranim se tom pozitivnom dječjom energijom, pišem. Ne volim oduzimati svojim sinovima naše bitno vrijeme, tako da najčešće kad oni utihnu, oko 22 sata, prvo krenem sa svojim školskim obvezama, a oko ponoći krenem s pisanjem", kazala nam je za kraj sugovornica čiju novu knjigu s nestrpljenjem iščekujemo.
