Pričati ili pisati o vremenima neke rane mladosti, nekog stasanja, sad u ovo vrijeme, čini mi se izlišno. Trebao bih se sasvim ogoliti i pisati o prvom pogledu, prvoj šetnji, prvom poljupcu, prvom plesu…Ali, sjećanja ipak naviru. Recimo u ono vrijeme litnje kad bi se na Bačama sručila sva lipota ovog svita i kad sam u toj lipoti tražio među curama tek nadošlu, neku moju Brigitte Bardot. Onda bih, da bi pogledom privukao neku Brižitu, pravio one moje čuvene skokove s kavala na Željezničkoj. A u tome sam (a, moram se pohvalit) bio nenadmašan. Bili su to skokovi puni elegancije, stila od kojih sam očekivao reakciju…Ali, ništa! Osim nekih princesa koje su se sunčale pa bi reagirale na pun lipi način: Ajde kvragu šta si me ištrapa! Dakle, trzale su, trzale male Brižitke…
A onda je jednog ljeta stigao Arsen i pružija mi Jedno ljeto sa Irenom, pružija mi je bezbroj slika jednog nezaboravnog ljeta, kroz melodiju, kroz stih. I kad sam stasao za potragu za nekom svojom Irenom, odvažija sam se ić čak na Bastiona. Tamo se navečer lipo sviralo. Sidin ja za jednim stolom sam, a na drugom kraju jedna tako lipa cura. Isto sama! I odvažija sam se, priđem joj i lipo je zamolim za ples. Odma je pristala. Ništa nismo pričali, a bila je to tura sentiša. A lipo je bilo, čarobno. I nakon nekoliko plesova ona kaže: Ajme, sad moran poć doma! Ja sam joj predložija da bi je otpratija, a ona je rekla: Ajme ne, doli me čeka otac! Koji krah!
I tako, bilo je toga u to vrime, bilo je i nešto konkretnijeg, pa ma šta vi sad tumačili u svojoj glavi šta je to konkretnije? To je bilo takvo vrime kad smo se zabavljali na svoj način, zaljubljivali, kad nije bilo ni mobitela ili nekog WhatsApa.
E sad kad smo kod tog WhatsAppa, preksinoć mi se javi moj prijatelj Robi iz Španjolske i pošalje mi jedan tekst. Kaže: Ovo mi je poslala Helena Papić i ja sam uvjeren da je to tvoj tekst!
Ja sam mu odgovorio da bih ja bio presretan da mogu biti potpisnik tog teksta, koji je po meni savršen, pun emocija, pun sjećanja, lipote, furbarije…
I odlučio sam ići u potragu za autorom teksta, i nakon 24 sata saznam da je to Vedran Limić, novinar sjajni s kojim sam prije nekoliko desetljeća surađivao na Radio Splitu, potom na TV Marjan…Ma, bila je to suradnja koja se nikad više neće ponoviti u onoj boji i sjaju, tako da Vedrana znam ka dinar!
Ali, pustimo to. Čime me je ponovo očara taj Vedran. Pročitajte pa se uvjerite zašto taj ushit kod mene, a nadam se i kod svih koji će se naći i prepoznati u njegovoj priči koju je naslovio:
Posljednji sentiš
Nekad je u Splitu bilo preko dvadeset mista di si moga zaplesat. Od terasa do podruma, od diskoteka do žive muzike i sva su ta mista priko lita bila krcata mladog svita koji se puno lipo zabavlja.
Fronte ne računam jer su one bile rezervirane za one šta još nisu znali bi li radije tili plesat ili se igrat na franje. Ne pada mi na pamet govorit o muzičkim ukusima jer bi se odma moga obisit. A kako kularinu ni sekunde ne trpin oko vrata, onda ni u ludilu neću sam sebi stavljat tu omču kritizirajući tuđe gušte. Uostalon, uopće nije važno koji je stil muzike negdi prašio, jer ma koji bio, svi mi mladići samo jedno smo čekali - A to je red sentiša. Moga je dubokin jebozovnin bason pivat Barry White, do zla boga seksipilni Elvis Presley, čistom lirikon nježni Leonard Cohen, hrapavi Joe Cocker ili u tom vremenu zagubljeni Ivo Robić, nama je bilo skoro svejedno. Jedino je bilo važno dočekat vrime za sentiš da napokon možemo tu večer pravu curu zamolit za ples. A do sentiša je manje-više kod svih radila ista igra skrivenih pogleda. S čašom Pipija, slamkom u čunki i nehajno pridržavanim španjuletom filtera 57, mi bi naslonjeni na šank zvirkali okolo. Kad bi sinja neku curu koja ti je sto posto po guštu onda bi ovome do sebe da do znanja da je to tvoj izbor i da ti se ne miša u podij. I to pravilo prvog pogleda se poštivalo! Zagledava bi je skoro netremice s tim da kada bi nam se u jednom trenutku pogledi susreli onda bi, onako pun sebe, prvi skrenija svoj dajući sebi na grandeci. Ovu izabranicu neiskvarene žudnje bi time pošteno zbunija. Naravno, jer iako sam u sebi bija pun pohote, koja nikako nije smila vanka pročirit , onoj lipoti san sla poruku: Ok. Lipa si ali ima i boljih cura od tebe. Dakako da je i sad nju zaintrigiralo koji si to ti koji nije na njoj tako prekrasnoj zadrža pogled. A upravo to mi je i bio cilj. I onda kada san zna da je teren pripremljen, onda bi pun sebe iša do nje.
U to vrime sve su cure bile famozne, jer mladost ne može drugačija ni bit. Ali kako su one uvik išle u trojkama po sistemu lipa, lipša, najlipša, onda bi prvo za ples zamolija onu treću koja je u duploj sjeni od one koju priželjkujem. Ova bi se iznenadila jer je i ona bila svjesna da je treća pratilja, ali upravo radi toga bi odma pristala. Nakon toga bi na red došla druga s lentom i na kraju ova najlipša koju ne bi ni poziva na ples. Nju bi to lipo šokiralo, a kako i neće kad tu nešta debelo nije štimalo.
Na treći set sentiša bi onako više nevoljko ipak došao do nje i naoko polu zainteresirano bi i nju zva na ples. S ovako kurvanjski razrađenom taktikom nije bilo šanse da me odbije. Dok bi dolazija do nje u glavi bi mi se rojili stihovi Lorke ,Nerude ili Jesenjina i te tako moćne rići bi mi se tako izmišale da bi onda jedva izustija ono do boli stupidno:
-Curo o'š li ka ono plesat? Na šta bi dobija željeni odgovor: ...
-A ka ono oću!
I igra dodira, mirisa, ježura, nota , ubrzanog rada srca koje oće da izleti je mogla početi. A ta igra je bila nešta što ni u jedan film ne može od kolpa stat. Do podija bi mi noge klecale , duša je bila puna najtananijih emocija a ruke, e one kao da su bile u svađi jedna s drugon. Kada bi napokon našli svoje misto smija san lagano položit ruku na njena leđa. Drugom držat njenu prvu, a ona bi svoju drugu još laganije naslonila na moje rame. Srce bi lupalo ka pred srčani a mozak pulsira ka pred moždani. Glava bi mi od njene bila malo sa strane i onda bi je kad i kad pogleda u oči. A kad bi se napokon dogodija klik, nikako nisan smija prvi skrenit pogled jer je njoj svojim trajnim pogledom valjalo pokazat da san pravi igrač a ne tamo neki smoto koji zamalo nije pa u nesvist. Šta nije bilo daleko od istine. Vrlo malo san govorija. A i zašto bi, to je ipak posal ovih muzičkih genijalaca i onda bi nakon po pisme doda nešta u stilu : ova mi je pisma posebno draga. Ako bi mi odgovorila…i meni isto, bija san 99% siguran da ću je tu večer na svoju neizmjernu sriću otpratit doma. A ko zna, možda isprid njenog portuna i dobijen jedan poljubac? Dva ne bi preživija. Ali, do njega imaš ti moj ja još puno posla. Na drugom sentišu bi mi se ka slučajno desna ruka za koji milimetar spustila i ako se ova mirišljava, sređena krasotica ne bi bunila onda nisan iša niže. A ako bi malo zakašljala, vratija bi ruku u početni položaj.
Ne znan kako ali smo u to moje vrime svi znali točno di je ta, ka livelon povućena crta bila ispod koje se rukon ne ide.
Na treći sentiš bi već bija pun samopouzdanja i onda bi svojim obrazom dotaka njen. I prije nego šta bi reagirala lukavo bi ga vratija na svoje misto . Nakon petog vračanja i nju bi valjda već štufalo pa bi ona stavila svoj uz moj obraz. Bogu fala šta su sentiši trajali i po pet minuta. Mani je najdraži bija oni Santanin Samba Pa Ti jer je traja malo više od cilih šest. U po pisme bi se dodatno okuražija i onda bi je nježno priljubio sebi, a kad bi svojim prsima dotaka njene grudi… Ona tvrda ja isto tako da se dalje nije moglo. Ajme lipote . Uši pune laganih lipih nota i riči, nosnice još lipšega njenog vonja, jagodice na prstima i obrazi najlipše putenosti, a srce puno ka konvoj trabakula punih šipaka. Kako bi uvik zna kojeg muzičara iz benda ili DJ-a, onda bi mu da mot da produži set sentiša. Grijota je ovaj delirij lipoga isprid tebe i oko tebe i u tebi naglo fermat. Muzika se minjala bendovi isto, ali ovi ples sa i oko sentiša je osta dugo.
Sada kad s muzikon jedino mogu ić ukorak iza nečijeg kapsila, mogu s pravon reć: Ukusi se minjaju i to razumin, ali se ne smi minjat nešta šta je toliko lipo ka šta je bija sentiš.
I onda je jednog dana neka moderna piz.. ka na šteker udunija sentiš, a s njin i sva buduća sičanja neke nove mladosti koja se neće jednog dana, ka šta je ovaj moj sadašnji, moć sičati ove lipote, jer je na žalost nije doživila.
I na kraju ove lipote u rangu Nerude, Lorke ili Jesenjina, mi se možemo samo upitat: Ko je sebi da za pravo da udune vječnu lipotu? Ukinili su sentiš, a nisu smili!