U svibnju ove godine održala se prva ekspedicija mapiranja podmorja nedaleko od obale Splita. Radi se o projektu Life on the edge kojeg financira Fond za istraživanje i inovacije iz Ujedinjenog Kraljevstva. Istraživanje se temelji na proučavanju obalnih zona kasnog paleolitika u potrazi za paleolitskim naseljima.
Na projektu sudjeluju znanstvenici sa Sveučilišta u Bradfordu, Institut Flanders Marine (VLIZ) iz Belgije te u Splitu Vedran Barbarić sa Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu.
Projekt traje pet godina, mapirat će se lokacije diljem Europe, a obala nedaleko od Splita će biti centar zbivanja nekoliko puta za trajanja projekta.
Vedran Barbarić doktor je znanosti iz područja arheologije. Zaposlen je na Filozofskom fakultetu u Splitu kao izvanredni profesor. Predaje na odsjeku za povijest umjetnosti, a znanstveni dio rada većinom ostvaruje u arheologiji.
Kako je ovaj projekt došao na obale Splita?
Kako kaže Vedran Barbarić ova ideja je potekla od dr. Simon Fitch, nekadašnjeg asistenta profesora Vincenta Gaffneya. U suradnji s njim doveo je projekt na obale Splita. Trenutno je u tijeku istraživanje u Sjevernom moru na kojem sudjeluje Slavica Bošnjak, diplomirana arheologinja s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu, suradnica na projektu.
Profesor Vedran Barbarić sudjeluje u raznim suradnjama, od kojih je zamijećena ova posljednja usmjerena mapiranju podmorja Jadranskog mora u potrazi za paleolitskim naseljima. Provodi se kroz suradnju sa Sveučilištem u Bradfordu u Velikoj Britaniji u okviru projekta pod nazivom Life on the edge – studying the coastal zone of late paleolithic.
Projekt je nastavak uspješnog europskog projekta za čiju je provedbu prof. Vincent Gaffney sa Sveučilišta u Bradfordu proglašen arheologom godine.
„Radi se o kolegi koji je veliki prijatelj Dalmacije i Hrvatske, a koji je proveo razne arheološke projekte na ovim područjima. Jedan od projekata proveo je na Sjevernom moru. Tu se nalazi krajolik koji je potpuno potopljen u fazi posljednje odledbe.
Tada se, kroz nekoliko tisuća godina razina mora postupno podizala pri čemu more ulazi u kopno i potapaju se krajolici. Na osnovu podataka prikupljenih u južnom Sjevernom moru, gdje ribari agresivnim metodama, pored ulova ribe, mrežama iznesu razne artefakte, otkrili su da se nešto nalazi na dnu. Pristupili su svim dostupnim informacijama kako bi uspješno mapirali taj dio podmorja te potom primjenili razne računalne i fizičke metode.
Njihov trud je završio velikim uspjehom te međunarodno priznatim publikacijama i vidljivošću. Na taj su način otkrili potpuno novi krajolik i nazvali su ga Doggerland. To je krajolik gdje su krajem mezolitika živjeli ljudi“, objasnio je profesor.
Cijela ova priča dovela je do ideje da se slična stvar napravi i u Splitskom akvatoriju. Doktor Simon Fitch, bivši asistent prof. Gaffneya, osmislio je projekt kojeg danas financira UKRI – United Kingdom Research and Innovation fond. Na taj način je generirao sredstva za istraživanje koje će se dijelom odvijati i na Jadranskom priobalju pokraj Splita.
Podsjećamo, u svibnju ove godine se izvršila prva akcija mapiranja podmorja nedaleko od Splita, u Kaštelanskom zaljevu, u Splitskim vratima i sjevernoj obali Brača.
Zašto su izabrali podmorje nedaleko od Splita za nastavak istraživanja?
Iako arheolozi slabo poznaju funkcioniranje okoliša u paleolitiku ovog prostora, pretpostavljaju da je postojala bogata fauna. Mapiranje stalnih i sezonalnih vodenih tokova rijeka može biti indikator povremenog obitavanja polunomadskih skupina ljudi.
„U tom je vremenu Jadranski prostor bio bitno drugačiji. Ne samo što nije bio potopljen, i klimatski je bio drugačiji, okoliš je drugačije funkcionirao. Govorimo o jednoj ravnici koja se sjeverno proteže od sredine današnjeg Jadrana gdje imamo rijeku Po i sve njene pritoke.
Kako donekle poznajemo podatke o klimatskim uvjetima, pretpostavljamo kako je u takvom prostoru bila bogata fauna. Za stadima se kreću pokretne skupine ljudi koje sezonalno obitavaju na svojim staništima. To su zapravo privremena naselja. Zimsku sezonu će provest u jednoj špilji, ljetnu sezonu u drugoj špilji. Ovisno o tome gdje idu životinje oni biraju boravišta“, kazao je.
Kako možemo znati mjesta na kojima se tadašnji čovjek zadržavao?
Napominje kako se tada još ne može govoriti o naseljima već o nastambama i dokazima ljudske prisutnosti na ovom području. Istražuje se podmorje jer je u paleolitiku ovaj prostor Jadranskog mora bio kopno. Da bi došli do podataka koji su kriju na morskom dnu ili ispod morskog dna moraju koristiti sofisticirane uređaje među kojima je i sub bottom profiler. Radi se o uređaju koji 'čita' gustoću i, ugrubo, sadržaj slojeva koji su duboko ispod današnjeg dna. Kada se utvrde povoljne lokacije , moguće je izvršiti uzorkovanje, sondama koje izvlače sediment ispod razine morskog dna s ciljem identificiranja sadržaja slojeva i, potencijalno organskih materijala.Kako bi došli do konkretnih podataka, moraju ući u slojeve tla koji su nastali u paleolitiku i koji, potencijalno sadrže tragove o ljudskom obitavanju na tom području.
„Postoji jedan veliki izazov ovog projekta. To je odabir načina utvrđivanja mjesta na kojima bi se ljudi zadržavali. Dakle, ako imate situaciju gdje pomoću skeniranja slojeva ispod dna, djelomično utvrdite morfologiju terena koji vas zanima, dalje trebate doslovno gađati, ali na osnovu svih poznatih podataka o načinu života u tom vremenu. To se zove educated guess. Nitko nema gotovu formulu za to.
Primjerice, ako rijeka Jadro u Kaštelanskom zaljevu negdje meandrira onda će na tom mjestu biti nešto za očekivati te će te se posvetiti tome. Na koji način doći do tih podataka, to je već izazov. Opcije su sondiranje gdje se uzimaju uzorci, s ciljem identificiranja nekih organskih materijala ili artefakt napravljen ljudskom rukom, ili s druge strane, odabir nekih dijelova podmorja koji su do te razine bili visoki da su i u tom periodu bili izloženi. Onda postoji mogućnost da se podvodnim arheološkim istraživanjima može pronaći na dnu nešto što je relevantno za period koji nas zanima“, naglasio je profesor.
Paleolitik je bio tako davno, kakav je čovjek tada živio na obali blizu sadašnjeg Splita?
Što se tiče ljudi koji su obitavali na tim staništima, radi se o Homo sapiens vrsti. Kako kaže profesor Vedran Barbarić to su bili ljudi poput nas. Istih kognitivnih sposobnosti i izgleda.
„U tom razdoblju više nema neandertalskog čovjeka u Europi. To su ljudi poput nas, kognitivne sposobnosti su im iste, izgledaju kao mi. Oni se već tada suočavaju sa brzim i drastičnim promjenama okoliša, klima se mijenja. To su osnovne postavke te priče“, zaključio je.
U području Splita mapirale su se lokacije Kaštelanskog zaljeva jer je arheologe zanimao paleokanal rijeke Jadro i njenog pritoka Dujmovače. Skenirali su i dno na području Splitskih vrata. Tako su pronašli dokaze da Jadro između Marjana i Čiova zapravo teče prema jugoistoku i Cetini. Posljednja lokacija koju su mapirali je presjek između uvale Česmina pokraj Pučišća i Ruskamena na kopnu.
Dobili su dobre i čiste podatke na temelju kojih mogu dalje izvoditi 'klasičnu' arheologiju na tim područjima.
„Ove smo godine proveli prve aktivnosti u srednjedalmatinskom akvatoriju. Ograničili smo područja na nekoliko točaka. Jedna od njih je svakako Kaštelanski zaljev jer nas zanima kuda teče rijeka Jadro. Utvrdili smo da je to bez dvojbe između Marjanskog prolaza i punte Čiova. Nakon te lokacije smo skenirali podmorje na području Splitskih vrata. Zanimalo nas je utvrditi kakva je morfologija slojeva ispod dna da bi znali kako se podizala razina mora te u kojem trenutku se prelijeva kroz ono što su danas Splitska vrata. Treća lokacija koju smo obišli bio je presjek Bračkog kanala. Htjeli smo utvrditimožemo li vidjeti korito Cetine. To smo uspješno napravili na potezu između uvale Česmina pokraj Pučišća i Ruskamena na kopnu“, kazao je.
Obalna područja su kritične točke na koje će utjecati podizanje razine mora. Kako možemo učiti od povijesti da se više ne ponovi?
Obalni gradovi su u opasnosti od podizanja razine mora kao posljedice klimatskih kriza. Takav događaj znanstvenici i predviđaju, ali on nije samo rezultat klimatske krize već i prirodnih ciklusa i procesa.
U paleolitiku se podigla razina mora što je potopilo priobalna boravišta, ali taj proces je vjerojatno bio postupan te nema dokaza o nekakvom tsunamiju na ovom području.
„Što se tiče morfologije Jadrana ne očekujemo tako nešto pronaći ovdje. Jadran je usko more, ali nije toliko usko da bi se takav jedan dramatičan događaj mogao odviti. Naravno, u smislu nekih manjih pojava, ništa ne isključujemo“, kazao je profesor.
Kaže da je znanje toga doba važno i za današnjeg čovjeka i veliki izazov klimatske krize s kojim se susreće. U paleolitiku se čovjek suočavao s raznim prirodnima promjenama i ciklusima, a proučavanje njegove reakcije na promjene u okolišu može biti izvor informacija za daljnje postupanje s problemima modernog doba.
„Razumijevanje toga može pomoći u današnjem razumijevanju klimatskih promjena koje nas čekaju u budućnosti. Ovo je jedna kockica u mozaiku, momentalno su članovi ekipe i kolegica Slavica Bošnjak iz Splita na istraživačkom brodu Belgica u Sjevernom moru. Sve su to dijelovi slagalice koji će stvoriti jasniju sliku o tom razdoblju.
Mi smo u potrazi za tragovima ljudskih aktivnosti. To može biti neko mjesto na koje su sjeli i prenoćili pa imate ognjište ili otpad. Tu su možda oblikovali strelice alate i slično. Ako ne možemo utvrditi ljudsku aktivnost, onda se nadamo sondiranjima i arheo-podvodnim istraživanjima prikupiti organski materijal, što će nam omogućiti da preciznije datiramo sloj koji na računalnom ekranu gledamo ispred sebe. Onda možemo znati, u tom trenutku u vremenu npr. 16 000 godina prije Krista, razina mora je takva, ovo ovdje mjesto je, primjerice, močvarno i onda imamo jedan podatak koji nam dalje može pomoći u percipiranju tog krajolika. Razumijevanje krajolika daje nam priliku da to složimo u jednu razumljivu slagalicu te zapravo napredujemo u znanosti“, zaključio je profesor Vedran Barbarić.
