Kako stari ljudi kažu, ne povjeravaj se osobi koja nije prošla ono kroz što ti trenutno prolaziš. Neće te razumjeti. To je baš istina. Mogu pokazati suosjećanje, mogu pokušati razumjeti, ali nikad onako kako mi očekujemo da bi trebali. A što je život bez rana, bez iskušenja, bez padova i slomljenog srca? Pokušavam zamisliti na što bi mi život sličio da je bio takav? Pa, i ne polazi mi za rukom, da budem iskrena. Mene život baš voli. Nokautira me, dozvoli mi da se oporavim, da ojačam, da naučim lekciju, a onda me nokautira duplom snagom. Ma, jedva da dođeš sebi, a ono, opet iznova, još gore, još pogubnije.
"Kako si uspjela sve to preživjeti?"
Jesam li ja vreća za boks? Valjda život misli da jesam. Ne voli on mene ostaviti na miru. Valjda i on misli da ja ne bih znala živjeti da mi životni put nije pun uspona, ali i padova. Valjda je to tako. Kažu da Bog da onoliko tereta koliko možeš podnijeti. A koliko ja to mogu? Ti? On? Ona? Baš mislim da ponekad ne zna napraviti balans. Da ti pretežak teret, pa se ti misli. Padaj, puzi, pokušavaj ustati… neće ti to baš lako poći za rukom. Čak i ako ne mogu ustati, ustat ću iz inata. Proći ću ja tu svoju Kalvariju, i izići kao pobjednik koji ne osjeća slast pobjede. Koliko puta sam se okrenula prema prošlosti i samu sebe upitala: „Kako si uspjela sve to preživjeti?“ Ali jesam, i to se jedino računa. Računa se svaki pad, a dvostruko svako ustajanje. Računa se svaka suza, svaka rana, sve se to zbraja i rezultat je osobni rast, snaga koja proizlazi iz poraza. Jer, biti jak nije stvar izbora, nego jedini izbor koji imamo.
Predaja ne dolazi u obzir. Nikad i ni pod kojim okolnostima. U muci se poznaju junaci. Padovi nam daju mudrost, realnost, mijenjaju naš pogled na svijet, na situacije i ljude. Postaješ snažniji psihički, fizički, ali i suosjećajniji. Točno te život nauči što je ispravno što nije, a ljudi kakva ne trebam biti. Život ima skupu školarinu, ali se lekcije nikada ne zaboravljaju. Plati se cijena naivnosti. Najbolji borci prolaze najgore bitke, ja tako volim misliti o nedaćama kroz koje prođem. Nitko mi neće dati orden, neću dobiti priznanje za zasluge, i ne treba mi. Sviđa mi se ono što sam postala, i kako me je život oblikovao.
Ljubav jedina emocija koja nas čini boljima
Postala sam malo žilavo stvorenje koje voli prkositi svemu. Nisam savršena, daleko od toga. Nitko nije. Ali sam svjesna da sam napravila ono za što su mi rekli da nije moguće, svjesna sam da sam se spojila ondje gdje su me slomili, i da sam tu najjača. Biti svjestan snage, i ne zloupotrijebiti je, to je životno umijeće. A mene je život naučio svemu. Neću se žaliti. Prošlost se ne može promijeniti. Sutra tko zna hoće li biti, i zato živim za danas, i nastojimo biti korektna koliko god je to moguće. Ponekad ipak nije, priznajem. Neki ljudi razumiju samo svoj jezik, a ni s tim nemam problema.
Naučila sam, koliko rana, toliko snage. Ponekad bih se trebala osjećati kao div, a ipak nisam. Naučila sam krojili život po svojim mjerilima, a ne po tuđim. Naučila sam da problemi postoje da bi se riješili, da pad nije znak slabosti nego način da se postane jači. Naučila sam da je ljubav jedina emocija koja nas čini boljima, i da bi je trebalo biti mnogo više nego što je ima. Još kad bi neki znali voljeti, svijet bi bio mnogo ljepše mjesto.
Ostanite jaki, voljeni… i volite. To je najvažnije. Nije važno koliko smo jaki, nego kakvi smo kao osobe.
