I tako već iz mjeseca u mjesec mediji nas svakodnevno bombardiraju o pandemiji koronavirusa gdje doslovno nema nikakve maltene dobre ili pozitivne vijesti, već tinte i tinte ružnih i dramatičnih naslova i ispada da nema kraja ovoj tužnoj svjetskoj svakodnevici po imenu koronavirus.
Još jučer optimistično se najavljivalo cjepivo i samim time se vratio optimizam u živote mnogih, a kako vrijeme odmiče i prateći veći dio utjecajnijih medija stječe se dojam da ni to nije kraj ovim mukama i da se ne vidi svjetlo na kraju tunela. Skepse, negativa, depresivno formiranje javnog mijenja. Uvjereni da živimo u vremenu najveće snage, znanja i moći ljudske civilizacije gdje puno toga čovjek modelira i kontrolira, 2020-ta godina donijela nam je koronavirus koji je "zarobio" cijeli svijet i postavio veliki upitnik zar je ovo stvarno moguće i gdje je kraj ovom ludilu.
Osim što je velik pad svjetske ekonomije i gdje se najavljuje možda najveća ekonomska kriza ikada, koronavirus obilježio je živote mnogih, oduzeo živote mnogih, mnoge doveo u nevjericu i sumnju, mnogi su se razboljeli ali mnogi su posljedice osjetili u ekonomskom i svakom drugom smislu dok će se tek vidjeti prave posljedice na zdravlje.
Države diljem svijeta vjeru polažu u svoje epidemiologe i stručnjake (ali i političare, priznali mi to ili ne) osluškujući pri tome kako se s istim problemima nose druge države i susjedi i uzimajući najbolje modele kako bi se suzbila pandemija. Tako su mnogi išli u lockdown, a neki stvarali imunitet krda, svi u jedinom cilju da što prije se riješe te velike napasti. Sve u dobroj namjeri.
Zatvaranje u četiri zida
Stala je ekonomija, burze bilježe negativne rekorde, nikada u povijesti nisu bili minorniji turistički rezultati diljem turističkih destinacija pa uključujući i Hrvatsku, a netko pametan se tako dosjetio da u jednoj fazi čovjeka zatvori u svoja četiri zida i da se izbjegava društveni kontakt (što je donekle razumljivo), ali samim time i niz sportskih aktivnosti odnosno prvenstveno rekreacije (što je teško razumljivo).
Sport je i prije bio potpuno zaustavljen i to tijekom Prvog, a posebice Drugog svjetskog rata. kada su odgođene Olimpijske igre, nije bilo natjecanja jer su ljudi umjesto na sportske terene išli na bojišta. Ratovi su posebna situacija u kojoj sport pada u neki drugi plan a u mirnodopskim vremenima sportska natjecanja uglavnom su kvarile pandemije ili epidemije. No situacija nikada nije bila dramatična kao sada, način na koji je koronavirus blokirao sport ne pamti se od Drugog svjetskog rata do danas.
Sport je inače globalna sportska industrija teška preko 500 milijardi dolara s nizom velikih svjetskih natjecanja koja pokreću sve moguće sektore gospodarstva država i korporacija ali statusni simbol nekih država, poput Hrvatske. Primjera radi, prije 11 godina tako je bila proglašena pandemija svinjske gripe i otkazano CONCACAF nogometno U-17 prvenstvo u Tijuani, kao i Karipske igre na Trinidadu i Tobagu te niz natjecanja u Meksiku. U prosincu 2013. stigla je neka nova vrsta ebole koja je zahvatila cijelu Afriku. Epidemija ebole bila je i udar na afrički sport, pa je Afrički nogometni Kup nacija 2015. premješten u Ekvatorijalnu Gvineju jer je Maroko odbio domaćinstvo strahujući od širenja virusa. Brojne sportske aktivnosti u Africi su zaustavljene, a stadion u glavnom liberijskom gradu Monroviji pretvoren je u prihvatni centar bolesnika.
Zika nije zaustavio Olimpijadu
Virusna infekcija koja je pogodila sport bila je i Zika 2016. godine u Brazilu. Virus Zika pojavio se uoči Olimpijskih igara u Rio de Janeiru i izazvao strah. Mnogi poznati sportaši odustali su od nastupa na OI-ju u Riju. No Olimpijske igre su održane, a nitko od sportaša nije se zarazio.
Sport kao takav nije posustao i kao nevjerojatna sportska industrija postao je čovjeku svakodnevica u svim eksploratornim oblicima. Nesporno je da je ovaj virus još uvijek velika nepoznanica i da je tinjajuća opasnost koja poziva na oprez, ali optimizam treba gajiti na činjenici da tamo neki centri moći teško će dopustiti da sport i sportska industrija stagnira i dalje pa se treba nadati i vjerovati da će sport na kraju biti apsolutni pobjednik. Kad god ovo završilo a završit će, prije ili poslije, treba ostati normalan i zdrav.
No, dok su nam puna usta kako je Hrvatska zemlja sporta i kako smo sportska nacija, ovih dana naši epidemiolozi i Nacionalni stožer napravio je svojevrsni nonsens dozvolivši određenoj skupini sportaša (oni koji su u višem rangu mogu a oni koji su niže ne mogu trenirati) da se bave sportom, ali ne i treninge djeci i ostalima dok ista ta djeca kroz razrednu nastavu normalno su skupa u društvu svojih vršnjaka. Nije zanemariva činjenica da je Hrvatska kao sportska nacija raritet u svjetskim okvirima po sportskim rezultatima i uspjesima ali i u negativnom trendu porasta pretilosti gdje se bližimo europskom i svjetskom vrhu. Da li to znaju, vode računa o tome, koja rješenja nude?
Zakon o sportu tako definira sport kao djelatnost od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku dok s druge strane netko vrlo nestručan i jako slabo upućen donio je drakonsku odluku o obustavi većeg dijela sportskih treninga, bez da je pitao viđenije stručnjake, trenere, sportske djelatnike, sportaše, napravio kvalitetnu analizu pozitivnih i negativnih efekata i usporedio broj zaraženih u sportu (kroz sve vidove sportskog djelovanja) s ostalim društvenim aspektima i žarištima koronavirusa. Ne, nije! Dojam je da takvih u Stožeru nema, barem kad je sport u pitanju! Unatoč preporuci Svjetske zdravstvene organizacije koja preporučuje niz sportskih i tjelesnih aktivnosti kao učinkovit alat u borbi protiv koronavirusa.
Usporedbe radi, britanska vlada je donijela odluku da će britanskom sportu pomoći s cca 336 milijuna eura od čega će preko 10 posto ići prema amaterskom sportu, dok je hrvatski sport imao ipak relativno slabe mjere odnosno subvencije od 3.250,00 do 4.000,00 kuna po sportskom djelatniku za period od ožujka do svibnja 2020.godine a što je minorno za hrvatske sportske klubove i kolektive koji su izgubili niz natjecanja, potencijalne medalje i stipendije, plaće za trenere i dobrim dijelom i natjecatelje, prihode od sponzora i ulaznica, itd.
Brojne odgode
Ljubitelji sporta veselili su se velikoj 2020. godini, a sad ostaju u iščekivanju što donosi 2021. godina. Ono što je trebalo biti ovoga ljeta, prebačeno je za sljedeće. Neka natjecanja su odgođena do daljnjeg, neka pak nepovratno prekrižena. Korona se uvukla u svaki dio svijeta i sve nas zajedno blokirala.
Na kocku su stavljena brojna domaća i međunarodna natjecanja. Primjerice, Olimpijske igre u Tokiju održat će se godinu dana poslije dogovorenog termina kao i Svjetska prvenstva u atletici, stolnom tenisu, Formula 1, NBA, Europsko prvenstvo u nogometu, brojni maratoni te mnoštvo svjetskih, ali i državnih natjecanja. No u povijesti sporta ova situacija nije novost i do sada je bilo otkazivanja ili prolongiranja velikih događaja.
Najgore je što su odgođeni treninzi za djecu i sva sportska natjecanja. Neka istraživanja koje su proveli razni sportski klubovi i agencije unisono govore da će veći dio djece uslijed svega ovoga odustati od sporta što dugoročno može ostaviti katastrofalne posljedice na zdravlje, navike i sportske aktivnosti mladih. O propadanju ionako nagrizene sportske infrastrukture da se i ne govori.
Ako nam već nameću pod nos da se moramo držati pozitivnih smjernica i uzusa raznih europskih i svjetskih institucija kao autoriteta, bilo bi poželjno da se onda sjete te famozne preporuke Svjetske zdravstvene organizacije o važnosti bavljenja sportom za zdravlje svih dobnih skupina jer jednostavno rečeno i napisano, sport i fizička aktivnost je neprocjenjivo zdravlje koje nema alternativu.
I treba imati vjeru i ostati optimističan, jer sve drugo nema smisla...
