Kad je sve počelo krajem 2019.godine u kineskom Wuhanu, sigurno niti Europa niti ostatak svijeta nije očekivao da će sve to prerasti u globalnu pandemiju uzrokovanu virusom Covid-19 koja će, pokazat će vrijeme, uzrokovati totalni ekonomski kolaps u skoro cijelom svijetu, do sada nezabilježen u ovom modernom tehnološkom vremenu.
Prema stajalištima stručnih osoba i epidemioloških službi, nakon utakmice Lige prvaka između Atalante i Valencije u Bergamu, došlo je do rapidnog širenja virusa u Europi i bio je to svojevrsni početak kraja svih manjih i većih natjecanja, mnogi klubovi vremenskim odmakom sve teže preživljavaju, sponzori se drastično povlače, a ujedno su i mnogi sportaši diljem svijeta pod velikim upitnikom kako će i pod kojim uvjetima nastaviti svoje karijere. Sva velika međunarodna, nacionalna i lokalna natjecanja su obustavljena, rijetko gdje je sport bio dopuštena aktivnost, a tek neke države su pokušavale naći spas ležernim epidemiološkim pristupom pa se svijet podijelio između konzervativnog i liberalnog pristupa provođenju mjera. I dana danas su mišljenja podijeljena i svatko ima svoje argumente zašto i kako je sve moglo biti bolje i drugačije.
Svakako da je Hrvatska jedna od rijetkih država u svijetu čije je stručni stožeri Civilne zaštite odnosno epidemiološke službe (unatoč svim boljkama i nedostacima koji godinama "caruju" u javnom zdravstvu) dali svoj maksimum i sa svim građanima i službama polučila odlične rezultate pa je broj oboljelih zbog provedenih mjera sve manji.
Naravno, kako bi to bilo da aktualna politička elita nije postojeću situaciju iskoristila za političku igru s izborima svjesna da će jesen biti turobna jer će ekonomski parametri biti negativni temeljem predviđanja ekonomskih stručnjaka koji ovu situaciju tumače možda još većom krizom nego onom koja je pogodila cijeli svijet a posebno Hrvatsku 2008. i 2009. godine. Već sada su predviđanja da će mnoge Vlade diljem svijeta biti do grla u dugovima koji se neće moći vraćati dok kriza ne stane (a kad će stati nitko nema pravi odgovor još uvijek) što bi trebalo značiti da možemo očekivati smanjene prihode, manje plaće i porast broja nezaposlenih.
Sport je i ekonomski bitan za svaku državu odnosno naciju
Danas s vremenskim odmakom od nekoliko mjeseci od početka pandemije može se bez ustručavanja reći da velike posljedice na globalnom nivou trpi cijeli sport.
Sport je fenomen koji veže igru, zabavu, biznis, emocije, koktel svega onog što sport čini posebnim i zbog čega je sport općenito kao suštinski ali i ekonomski bitan pojam za svaku državu odnosno naciju.
Evo za primjer Hrvatska kojoj je sport najjači identitet koji ima na svjetskoj pozornici a eto opet kao takav, kao nacija s vrhunskim sportskim rezultatima i ostvarenjima (posebno kad se uzme u obzir ostvareni rezultati s brojem stanovnika što je nevjerojatan svjetski raritet i pravi trade mark) sport je i dalje u zapećku po pitanju izdvajanja države, a još poraznije da kao nacija imamo i jedan negativan trend, a to je da smo na vrhu ljestvice među europskim državama po broju pretile djece i mladih. Pitanje se nameće sam od sebe, negdje je problem, zar ne? U sustavu koji mora biti bolji i državi koja mora naći bolje modele i "možda" i ovdje prepustiti struci da vodi glavnu riječ.
Bez pomoći države i lokalnih proračuna većina sportskih kolektiva mogla bi staviti ključ u bravu. Veliki problem je što u Hrvatskoj nemamo dovoljno velikih i jakih firmi koje bi imale interesa uložiti u sport. U većini europskih država lokalne firme financijski pomažu lokalne klubove zbog općeg interesa za cijelu lokalnu zajednicu.
Ujedno država sustavno zanemaruje amaterski sport i javne sportske infrastrukture diljem Hrvatske a već stoput ponovljena činjenica jeste da ulaganja u sportsku infrastrukturu su povezana sa stopom fizičke aktivnosti populacije i generalno zdravlja ljudi. U zemljama gdje se većinom ljude bave sportom, dokazano je da su produktivniji u ekonomskom smislu i zdraviji, a to je nužno povezano s održivošću zdravstvenog i mirovinskog sustava koji kod nas gomila gubitke iz godine u godinu.
Zbog navijača se sport igra i od sporta i za sport žive
Sama činjenica da su se Japanci dugo kolebali zbog otkazivanja Olimpijskih igara (do sada su otkazane ukupno 3 puta i to zbog ratova) a ovo je prvi put od početaka Olimpijade da se ista otkazala zbog pandemije kao i otkazivanje EUR-a 2020 te ostalih velikih svjetskih natjecanja, polučile su velike ekonomske gubitke i mnoge kompanije su bankrotirale ili su na rubu bankrota dok je ista situacija s mnogim klubovima koji ovise o sponzorima ili dotacijama lokalnih zajednica koji su povukli ili reducirali svoje financijske pomoći i financiranja.
Sport je nužno naslonjen na globalni oporavak ekonomije i nijedna država na svijetu nije u mogućnosti da na svojoj grbači vodi sve društvene slojeve prema oporavku kroz razne mjere (mahom privremene odnosno tzv. vatrogasne) pa tako ni Hrvatska što je svakako vidljivo i ovih dana kada nakon najava ukidanja mjera brojni savezi započinju odnosno nastavljaju sa svojim sportskim aktivnostima kroz razna natjecanja, poštujući pri tome sve preporuke stručnjaka.
Najveća enigma ipak ostaju navijači, oni zbog kojih se sport igra i oni koji od sporta i za sport žive. A negdje u suštini, to su oni zbog kojih sport ima i posebnu ekonomsku notu jer naravno da su oni nukleus svakog sporta u cjelini, i kao navijači, i kao potrošači, i kao oglašivači, i tako možemo redom nabrajati.
Sport je postao biznis koji ne poznaje ni valutu, ni rasu, ni jezik pa ni krize
Za razliku od dosadašnjih kriza kojima smo znali uzrok i način zaustavljanja, pandemija koji je izazvao za sada nepoznati Covid-19 virus i u koju je cijeli svijet ušao namjerno u velikoj mjeri ograničila je i ekonomiste i političare diljem svijeta, pa tako posredno i sport.
Sad je na medicini i farmaciji da pronađu rješenja i sigurno na tome rade mnoge velike svjetske korporacije i države, a veliko je pitanje hoće li itko i kada otkriti pravi uzrok nastajanja virusa i hoće li konkretno za to ikada odgovarati. Pri tome aludiram na Kinu i na možda čudne (ili ne?) svjetske teorije zavjere koje idu u smjeru ciljanog "kažnjavanja" odnosno pokušaja slabljenja nadirajuće kineske ekonomije koja je malo pomalo preuzimala (ii je već preuzela) svjetski primat (pa i same usporedbe rapidnog uzleta kineskog sporta u cjelini prije 20 i 10 godina u usporedbi s danas dovoljno govore u prilog tome).
Jedan od realnih scenarija je da mnogi ekonomski političari u svijetu predviđaju strmi pad ali potom brz i snažan ekonomski oporavak (scenarij kakav Hrvatskoj konkretno predviđaju MMF i Svjetska banka) a koje će predvoditi EU i SAD. Što zapravo znači da države moraju testirati što veći broj građana kako bi iste građane oslobodile straha od nepoznatog virusa i kako bi se generalno stvorio osjećaj sigurnosti za povratak na staro.
Ima i loših scenarija koje neki drugi ekonomski stručnjaci također predviđaju ali činjenica je da je sport generalno postao biznis koji ne poznaje ni valutu, ni rasu, ni jezik pa ni krize već živi od mase navijača i igrača/sportaša diljem svijeta i svega ekonomskog poveznog s njima i prevelik je tu interes da sport kao takav pati kao što je patio u ovih nekoliko mjeseci pandemije.
Prema nekim analitičarima, u Aziji a posebno Kini gdje su ukinute mjere već dulje vrijeme, turizam se nije dostatno oporavio, ugostiteljstvo i dalje pati (manja potražnja i potrošnja) dok veći broj ljudi apstinira od sportskih događanja (gdje su već neka u tijeku) što je opet činjenica koja se nameće kao odgovor da kad počnu prva veća sportska okupljanja i kad se ljudi oslobode ovog straha od pandemije, počet će novi uzlet i kako kažu neko novo vrijeme sporta ali i ekonomije.
Mnogi svjetski ekonomski forumi posebice analitičari MMF-a i Svjetske banke Hrvatskoj po optimističnim prognozama predviđaju drastičan pad ali i brzi oporavak uz sjajan rast od 4,8 do 5,3 posto, dok će se sigurno na globalnom planu učiniti sve da se ne ponovi scenarij s početka 2020. godine kada je krenula pandemija jer već sada mnogi savezi, kontinentalni i nacionalni uključujući i MOO čine sve da planirana natjecanja koja su odgođena za 2021. godinu se ipak održe, svjesni da novi akumulirani gubici bi bili nenadoknadivi.
Teško je shvatljivo da živimo u tehnološki najboljem vremenu ljudske civilizacije i da se ovo dešava stoga pustimo mašti na volju ili molimo i vjerujmo da će se netko (ipak) dosjetiti finalnog rješenja i dovesti pandemiju kraju, jer sve drugo bi bilo pogubno za ekonomiju diljem svijeta.
A koliko toga je ovaj svijet prošao i o(p)stao na nogama, trebamo biti optimistični i vjerovati da dolazi bolje vrijeme, bolje vrijeme za sve.
Samo ga nemojmo olako prokockati.
