Dr. Ivica Puljak u novoj kolumni za naš portal daje odgovore na aktualna znanstvena pitanja i zagonetke svijeta oko nas. Svakog tjedna piše o zanimljivim, poučnim, pa i kontroverznim temama; prirodnim fenomenima, znanstvenim novostima, povijesnim zagonetkama i trendovima razvoja tehnologije.
Napravili smo nove biološke kodove za život na Zemlji
Svi oblici života na Zemlji koriste istu genetsku abecedu - nukleotide adenin (A), citozin (C), gvanin (G) i timin (T) - koji predstavljaju građevne blokove deoksiribonukleinske kiseline (DNK) i definiraju instrukcije kako napraviti proteine.
Znanstvenici su upravo uspjeli razviti prve bakterije koje koriste dodatna slova, do sada nepoznata u prirodi, za gradnju proteina. Ovaj rezultat je nastavak njihovog prethodnog rada iz 2014. godine, u kojem su prepravili bakteriju Escherichia coli (na slici), ugradivši joj dodatan par nukleotida - X i Y - u njihov DNK. Bakterija je uspjela pohraniti ove nove umjetno napravljene nukleotide i proslijediti ih svojim potomcima. Ali, da bi bili korisni, ovi novi nukleotidi se trebaju prepisati u RNK molekule i zatim prevesti u proteine. U ovim novim istraživanjima uspjeli su sve to: pročitati DNK s novim umjetnim nukleotidima, prepisati ih u RNK i zatim proizvesti verziju zelenog fluorescentnog proteina s amino kiselinama koje do sada nisu postojale u prirodi.
Tradicionalna četiri DNK nukleotida su kodirala 20 aminokiselina, a s dodatkom novih X i Y nukleotida možemo proizvesti do 152 amino kiseline, koje mogu postati građevni blokovi za nove lijekove i nove materijale.
Danas vjerojatno niti ne možemo zamisliti što je sve moguće s ovim novim aminokiselinama, ali će generacije koje dolaze to sigurno znati iskoristiti za poboljšanje života svih ljudi. [1] James Cavallini/Science Source
NASA-ini inženjer upalili motore stare 37 godina na udaljenosti 20 milijardi kilometara na svemirskom brodu Voyager 1
Ova vijest će vas sigurno ispuniti ponosom, što pripadate ljudskom rodu. Doduše, mene skoro svaka znanstvena vijest ispuni takvim osjećajem :-).
Prije točno 40 godina, 2 mjeseca i 29 dana u svemir smo poslali letjelicu Voyager 1. Cijelo to vrijeme se odaljavao od Zemlje i danas je jedini objekt napravljen ljudskom rukom koji se nalazi u međuzvjezdanom prostoru, udaljen od nas oko 20 milijardi kilometara. Kad je bio udaljen 6 milijardi kilometara poslao nam je sliku “Slabašna plava točka” na kojoj se Zemlja vidi kao slabašna plavo-bijela točkica u smeđem pojasu na desnom kraju slike (pri sredini):
Voyager 1 i dan danas neprestano komunicira s nama, koristeći male motoriće koji mu služe da se orijentira prema nama i pošalje signale na Zemlju. Ovi motorići generiraju sićušne pulseve, u trajanju od par milisekundi, i suptilno rotiraju svemirski brod tako da se njegova antena usmjeri prema našem planetu.
Ali su 2014. godine NASA-ini inženjeri primijetili da ti sićušni motori posustaju i trebaju sve više snage da bi Voyager 1 bio usmjeren prema nama. A onda su se sjetili da na njemu postoje i dodatni motorići, koji se nisu upotrebljavali od 1980. godine, a mogli bi se sada upaliti i pomoći u orijentaciji svemirskog broda. Sad zamislite da morate upogoniti motore stare 37 godina udaljene 20 milijardi kilometara i to upotrebljavajući kompjuterski jezik koji se danas praktički više ne koristi.
U prošli utorak, 28. studenog 2017. godine, NASA-ini inženjeri su napravili upravo to: upalili su četiri motorića po prvi put u 37 godina i testirali njihove sposobnosti da orijentiraju svemirski broda koristeći pulseve od 10 milisekundi. Zanimljivo je da je tim morao čekati 19 sati i 35 minuta za potvrdu rezultata. Tako su u srijedu 29. studenog saznali da su uspjeli u ovoj neprikosnovenoj misiji.
Tako će Voyager 1 još nekoliko godina slati svoje signale na Zemlju, prije nego se zauvijek izgubi s našeg horizonta i nastavi svoj put u dubine svemira. [2]
Jesam li vam rekao da ćete na kraju ove vijesti biti ponosni pripadnici ljudskog roda :-). Umjetničko viđenje svemirskog broda Voyager 1 u letu
Mozak tinejdžera ima puno teškoća napraviti što je doista važno
Svi ste ili već bili tinejdžeri ili ste upravo tinejdžeri ili sada imate u kući tinejdžere, pa vam se neće biti neobično sjetiti se da ste, ili su, zaboravili napisati domaći rad, potrošili novce na nešto nevažno ili jednostavno rade nevažne stvari, dok važne prolaze pokraj njih. Foto: Pixabay
Sada za to imamo i objašnjenje: dio mozga koji je odgovoran za nagrade i ponašanje se ne razvije potpuno sve do 25. godine. Sposobnost mladih ljudi da prilagode svoje ponašanje prema važnosti situacija koje im se događaju se razvija postupno kroz godine. Sve ovo je rezultat istraživanja, u kojem je 88 dobrovoljaca između 13 i 20 godina sudjelovalo u igri u kojoj su za svaki dobar odgovor dobili malu količinu novaca, dok su za netočne odgovore gubili novac. Između različitih pokusa se mijenjao iznos novaca i za nagradu i za kaznu: od 20 centi za nagradu i 10 za kaznu, do jednog dolara za nagradu i 50 centi za kaznu. Istraživanje je pokazalo da stariji tinejdžeri imaju bolje rezultate kad su nagrada i kazna visoki, dok je rezultat mlađih tinejdžera bio neovisan o iznosima nagrade i kazne. Istovremeno je mozak sniman tehnikom funkcionalne magnetske rezonancije (fMRI) i zaključeno je točno koji dio mozga upravlja ovim procesima.
Sada kad smo razumjeli da se tinejdžerski mozak još uvijek razvija, možda ćemo biti malo tolerantniji prema njima i nadati se da će te godine brzo proći :-). [3]
[1] Yorke Zhang et al, “A semi-synthetic organism that stores and retrieves increased genetic information”, Nature, 20 November 2017. https://www.nature.com/ articles/nature24659; Giorgia Guglielmi, “Scientists just added two functional letters to the genetic code”, Science, 2 December 2017. http://www.sciencemag.org/ news/2017/11/scientists-just- added-two-functional-letters- genetic-code
[2] NASA/Jet Propulsion Laboratory. "Voyager 1 fires up thrusters after 37 years." ScienceDaily, 2 December 2017. www.sciencedaily.com/releases/
[3] Catharine Insel et al, “Development of corticostriatal connectivity constrains goal-directed behavior during adolescence”, Nature Communications, 20 November 2017. https://www.nature.com/